PEDAGOSKA POEMA

AIM Skopje, 21.01.1998

Nekako u isto vrijeme kad je makedonski predstavnik u Parizu stavljao potpis na planetarnu zakletvu o apstinenciji u vezi sa kloniranjem ljudi, ovdasnju javnost je zatekla informacija kako je Vlada u Skopju odlucila klonirati citav jedan fakultet. Nije sala. U okviru Univerziteta "Kiril i Metodij", naime, godinama djeluje Pedagoski fakultet (nekadasnja akademija) na kome se mladi ljudi osposobljavaju za nastavnicka zanimanja, ali ce se, u najskorije vrijeme, konstituisati jos jedan potpuno isti, dakle u istoj zgradi, sa istim nastavno naucnim zadacima, najvecim dijelom sa istim profesorima i, naravno, za iste studente. Ova, samo na prvi pogled apsurdna, odluka u zvanicnim vladinim aktima opravdava se cinjenicom kako postojeci Pedagoski fakultet, prema stanovistu nadleznog ministarstva, ne ispunjava svoju javnu funkciju. Prije svih i vise od svega, pod tim se podrazumijeva opstrukcija nekih ranijih vladinih akata i zakonskih projekata, sto je u najrazlicitijim formama kontinuirano prakticira aktuelno fakultetsko rukovodstvo i dekan osobno.

U poslednje vrijeme pomenuta visokoskolska ustanova bila je predmetom cestih, a vjerovatno i orkestriranih, inspekcija iz nekoliko nadleznih ministarstava, racunajuci i ona za finansije i za rad, i prilicitog broja utvrdjenih nepravilnosti u vezi sa pozitivnim propisima, ali to se ovdje smatra samo popratnim manifestacijama sustinskog sukoba izmedju Pedagoskog fakulteta i Ministarstva za obrazovanje, ili-na visem nivou- Univerziteta i vladajuce nomenklature.

Ko je iole informisan o politickim procesima u Makedoniji, bez po muke ce se dosjetiti kako je u pozadini ovoga sukoba takozvani "jezicki spor", zapravo problem skolovanja mladih Albanaca na maternjem jeziku.

Fakultetske vlasti, podrzane od dobrog dijela rukovodne elite na Univerzitetu, ne kriju vlastite rezerve prema pravima Albanaca da se skoluju na sopstvenom jeziku i na visokoskolskim organizacijama. Makedonski ustav, prema njihovom razumijevanju stvari, dozvoljava skolovanje na manjinskim jezicima samo do srednjoskolskog uzrasta, a samim tim zabranjuje studiranje. Ostavi li se po strani upitna primjena negativne definicije u ustavnoj materiji koja to nigdje eksplicitno ne kaze, ostaje otvoreno pitanje kako onda uopste ostvarivati ustavno pravo o skolovanju na prva dva stupnja, ukoliko se za to ne obezbijede kadrovi. Ostaje, doduse, i gorak okus cinjenice da se i makedonska vlast predugo saplitala na ovoj jednacini sa jednom nepoznatom, pa je, tek kad su joj stvari pocele izmicati iz ruku i kad je u tetovskom predgradju Mala Recica formiran paralelni Univerzitet na albanskom jeziku, ciji legitimitet kao sto je poznato vlast jos uvijek ne priznaje, preduzela odlucnije i ucinkovitije korake u pravcu sanacije ociglednog nerazmjera politickih ambicija i skromne infrastrukture za njihovo zadovoljavanje.

Kako bi skrsila otpore na Univerzitetu, makedonska vlada je predlodjila, a parlament usvojio, Zakon o Pedagoskom fakultetu. Mada se radi o tipicnom "lex specialis"-u i mada je poprilicno zakasnio, ovaj je zakonski projekat bio na dobrom putu da, barem djelimicno, relaksira medjuetnicke napetosti na polju obrazovanja. Desilo se, medjutim, obrnuto. Novi je zakon izazvao pravi izliv bijesa kod makedonske mladezi i uslijedile su one sramotne proljetosnje demonstracije studentske i srednjoskolske omladine, u kojima je prakticirano cak i prijetece samoizgladnjivanje kako bi se vrsnjacima druge nacionalnosti osporilo elementarno pravo na obrazovanje. Neke ce cinjenice uputiti na zakljucak kako studentsko-srednjoskolske demonstracije nisu bile autenticne, nego kako su projektovane i vodjene od strane nacionalisticki nastrojenih profesora koji su se i ranije protivili prosirivanju bilo kakvih prava etnickim Albancima.

Uglavnom te iste snage na Pedagoskom fakultetu, ocigledno podrzavane iz Rektorata i Senata Univerziteta, a prema nekim indicijama i iz nizih cinovnickih krugova nadleznog ministarstva, nastavile su da opstruiraju i primjenu pomenutog zakona, pa buduci nastavnici Albanci, i pored politicke volje vlasti, nisu dobili uslove za cjelovito studiranje na sopstvenom jeziku. I onda je Vlada izgubila strpljenje.Prvo sto pada u oci je fakt da se makedonska izvrsna vlast nije posluzila ocekivanim represivnim mjerama, za sta zasluzuje komplimente bez obzira da li je tako postupila zbog medjunarodne i domace javnosti, dakle zbog politickog imidja ili zbog taktickih razloga u vezi sa mogucim reakcijama. Bilo kako bilo, Vlada nije htjela atakovati na autonomiju Univerziteta, a iskoristila je svoje zakonsko pravo da formira nove fakultete, pa je odlucila kako je odlucila. Nije, dakle, "ukinula" svojeglavog i neposlusnog dekana, sto se na prvi pogled cini efikasnijim, nego je njegov fakultet uputila na "odumiranje". Racuna se da "stari" Pedagoski fakultet nece moci prezivjeti, posto ce se iz budzetskih sredstava finansirati funkcija koju ce obavljati novoformirani i da ce se jednostavno ugasiti. Mada je dosadasnja fakultetska uprava imala potpunu podrsku iz vrha Univerziteta na politickom planu, a neki krugovi smatraju kako je u pitanju i njihova manipulacija od strane tih istih krugova, nerealno je ocekivati kako bi se ta politicka podrska mogla pretociti u ekonomsku. Fakultet bi, naime, mogao opstati iskljucivo ukoliko bi ostale clanice Univerziteta za njegovo finansiranje, solidarno odvajale od vlastite sirotinje. Ali, ko zna? Na ovim prostorima su se i mnogo gore stvari desavale iz inata.

Ono sto pomalo iznenadjuje, ali cini se i zabrinjava dio ovdasnje javnosti je relativno dugacka sutnja univerzitetskih vlasti u vezi sa vladinom odlukom.

Kontroverzni dekan , Nikola Petrov je-neposredno pred nastajanje ovoga teksta-doduse podnio ostavku, drugacije receno odlucio da se sam "ukine", ali iz nacina kako je on to obrazlozio, ne bi se mogao izvuci zakljucak da ce se protivrjecnosti u vezi sa ovim jednostavno razrijesiti. On, istina, svoju ostavku obrazlaze zeljom da fakultet spasi od eutanazije, ali to je u ovome trenutku apsolutno nevazno, buduci ce Vlada na ovaj ili onaj nacin provesti svoju odluku i, na kraju, ispostovati zakon o skolovanju mladih Albanaca. Optuzujuci Vladu kako, u korist politike, marginalizira obrazovanje i vaspitanje, Petrov samo reciklira tezu kako pravo na obrazovanje i vaspitanje u makedonskoj drzavi pripada iskljucivo Makedoncima, a ostalim tek u mjeri koju oni odredjuju. U tome, zapravo, i jeste sustina spora nacionalisticki nastrojene intelektualne elite koja se samoproglasila zastitnikom Ustava i nacionalnih interesa, s jedne strane i Vlade koja, bez obzira da li su joj motivi autenticni ili je na to prisiljena od medjunarodne javnosti i aktuelnog politickog partnerstva, cak i po cijenu pogresnih poteza, pokusava iznaci kompromis izmedju datog i zadatog, izmedju realnosti i normative koja polako postaje pretijesna, sa druge. Laganu tjeskobu u javnosti izaziva upravo cinjenica da je u pomenutom sporu, univerzitetska elita vjerovatno ne bez politicke podrske nacionalisticke opozicije, onomad izmanipulirala omladinu i izvela je na kompromitantne demonstracije. Sutnja na Univerzitetu upozorava kako bi proslogodisnje marsiranje nacionalizma moglo dozivjeti neku radikalnu reprizu, buduci je politicki trenutak, s obzirom da se radi o izbornoj godini, joc delikatniji.

AIM Skopje, BUDO VUKOBRAT