PSEUDOTEORIJSKI PROJEKT NAGODBE S HDZ-om

AIM, ZAGREB, 20.1.1998. Politicka javnost Hrvatske u posljednje vrijeme zdusno debatira o strategiji smjene Tudjmanove vlasti. Rasprave su posebno intenzivirane nakon katastrofalnog potonuca vladajuce stranke na nedavno ponovljenim izborima u Primorsko-goranskoj zupaniji i nekim dalmatinskim gradovima. Osnovna dilema sada je svedena na alternativu - evolucija ili revolucija.

Raspravu je otvorila sociolog Vesna Pusic, koja se odnedavno zustro angazira u maloj Hrvatskoj narodnoj stranci. Ona je na osnovu iskustva Spanjolske formulirala ideju o pogodbenoj demokratskoj tranziciji. Nalazeci slicnost izmedu Spanjolske nakon Franca i Tudjmanove Hrvatske, ona smatra da se postojeci autokratski sistem moze prevesti u demokratski samo dogovorom s vladajucima, dakle, evolucijom. Jer, u suprotnom, tvrdi, dolazi u obzir tek "promjena prevratom, odnosno nasilnim putem. A to se rjesenje mora po svaku cijenu izbjeci." Profesorica Pusic ne iskljucuje mogucnost da se HDZ primora na "meku tranziciju". Ona smatra kako bi se izbornom pobjedom velike oporbene koalicije, u posljednje vrijeme bujajucih Socijaldemokrata i udruge stranaka centra, vladajuci doveli u situaciju da moraju prihvatiti demokratska pravila igre.

Ugledni povjesnicar i radikalni oporbenjak Ivo Banac "spanjolski model" prepoznaje kao teorijsku platformu za nagodbenjastvo dijela opozicije s HDZ-om. On smatra da se situacija u Hrvatskoj ne moze usporedjivati s onom u Spanjolskoj. U Tudjmanovoj vladajucoj strukturi ne vidi demokratske snage koje bi htjele zastupati i mogle nametnuti tranzicijske reforme, kako je to bilo na zalasku Francove vlasti. Istice da je takozvano umjereno krilo HDZ-a uredno servisiralo autoritarnu vlast, a njihovo odnedavno ocijukanje s opozicijom, pa navodno i spremnost na odredjene aranzmane, tumaci kao pokusaj da i poslije Tudjmanova silaska sa scene sacuvaju svoja, posljednjih godina podignuta, poslovna carstva.

U prilog tvrdnji da se spanjolska i hrvatska situacija nikako ne mogu istovjetiti, profesor na zagrebackom Fakultetu politickih znanosti Nenad Zakosek istice da u Hrvatskoj nije rijec o rezimu koji se raspada, nego o vrlo vitalnoj nacionalno revolucionarnoj ideologiji, koja autokratski funkcionira. Obojica su skloniji takozvanom "poljskom modelu" - strategiji da se HDZ pobijedi velikim oporbenim okupljanjem. Svi dosadasnji izbori u Hrvatskoj pokazali su da taj scenarij ima najvise sanse, a danasnji odnosi politickih snaga uz takav bi izborni nastup znacili siguran poraz Tudjmanove stranke.

Da Banac - nezavisno od namjera Vesne Pusic - nije promasio, pokazuje cinjenica da su njenu teoriju odmah kao zastavu prihvatili oni oporbenjaci koji su skloni suradnji s vladajucima. Oni se takodjer pozivaju na spanjolski model, a svoje oporbene kolege koji ne pristaju na suradnju s HDZ-om, nego smatraju da vladajucu stranku treba na izborima pobijediti i smijeniti - proglasavaju revolucionarima. Pritom zaboravljaju pojasniti sto to smatraju opasnom revolucionarnoscu. Ispada da bi oni revolucionarnim, gotovo subverzivnim, drzali svaki pokusaj da se HDZ, ako izgubi na izborima, prisili na postivanje volje gradjana. Vjerojatno uzasnuti masovkama koje su se u slicnim situacijama dogadjale u drzavama istocno od Hrvatske, dio oporbenjaka smatra da je najvaznije izbjeci izlazak naroda na ulice. Oni to, mozda i s razlogom, vide kao uvod u kaos. Ali pritom su temeljito pobrkali loncice, pa umjesto da odgovornima za prizivanje kaosa smatraju one koji ne pristaju na mirnu primopredaju vlasti, oni odgovornost prenose na one koji inzistiraju na postivanju izbornog rezultata.

Nagodbenjastvo se u oporbenim redovima izrazava na razlicite nacine - HDZ-ova "peta kolona" Seljacku je stranku srozala na niske grane, liberali Drazena Budise tvrde da se vlast mora mijenjati iznutra, cak i neki lideri Socijaldemokrata dokazuju da oporba mora pomoci HDZ-u u demokratiziranju zemlje, sve do toga da udje u vladu nacionalnog jedinstva. Cak i Vesna Pusic, a pogotovo Banac, smatraju da je cilj tih kvazi-oporbenjaka sasvim banalan - rijec je o namjeri da se participira u vlasti. Motivi su razliciti: neki su se u oporbi umorili cekajuci svoj trenutak, drugima je, kako je to dobro primijeceno, "neugodno da budu opozicija onima za koje smatraju da su stvorili hrvatsku drzavu". Gotovo se zaboravlja da zadatak opozicije nije popravljati vlast, nego smijeniti je, odnosno, primorati je na postivanje demokratskih pravila igre. HDZ je vec pokazao da je, kad mu nema druge, spreman s nekim oporbenjacima ponesto podijeliti - spreman je podijeliti privilegije, ali ne i vlast. Oni koji s vladajucima udju u takve aranzmane ne dobijaju dio vlasti, ali se pripustaju njenim beneficijama.

U zustrom debatiranju politicara i profesora i medjusobnom zestokom optuzivanju za revolucionarnost, odnosno za pripuznistvo vladajucima, nekako je stalno postrance ostajalo centralno pitanje - o cemu bi to poslije izbora, koje bi dobila opozicija, trebalo pregovarati s HDZ-om. U izvornome pogodbenom obrascu tranzicije vlast i oporba pregovarale su i pogadjale se prvenstveno o legalizaciji politickog pluralizma i organizaciji prvih visestranaÞkih izbora. U Hrvatskoj danas predmet pregovora i pogadjanja ocito bi moralo biti nesto drugo. Profesorica na Fakultetu politickih znanosti Mirjana Kasapovic podsjeca da se tamo gdje postoje izbori, o vlasti odlucuje na izborima a ne pogodbama. Tamo gdje postoji pluralisticni parlament, o normama i pravilima demokratskog zivota odlucuje se u njemu, a ne za okruglim stolovima.

Vesna Pusic kaze kako oporba s HDZ-om mora postici dogovor da gubitkom izbora pristane na miran odlazak s vlasti. Koncept o dogovornoj tranciziji oslanja se na opce uvjerenje da sada vladajuca stranka nece mirno predati vlast. U javnosti se vec neko vrijeme nagadja o tome bi li HDZ, da izgubi izbore, pristao na demokraciju ili bi se odlucio na primjenu sile. Tudjmanov rezim evidentno jaca snage represije i opcenito se smatra da vlast ni po koju cijenu ne bi pustio. Ali bivsi hrvatski ministar vanjskih poslova Zdravko Mrsic, koji se s Tudjmanom davno razisao, tvrdi da HDZ namjerno i podmuklo siri uvjerenje kako ce vlast cuvati i silom, samo da bi obeshrabrio trazenje promjena. Za Hrvatsku je u tom smislu vazno i crnogorsko iskustvo - ako se rezultati izbora moraju prihvatiti u Podgorici, morat ce se postivati i u Zagrebu.

Dogovorna tranzicija zapravo se svodi na dogovor o tome hoce li sadasnja vlast respektirati rezultate izbora, ako po nju budu neugodni. Nezavisni analiticari smatraju da je ideja o "spanjolskoj tranziciji" zapravo pseudoteorijska osnova politickog projekta nagodbe dijela oporbe s vladajucom strankom o buducoj podjeli vlasti. Profesorica Kasapovic zakljucuje da je to model za reproduciranje stanja protiv kojega je, navodno, usmjerena. Oporba bi dobila pristup vlasti, vladajuca bi stranka osigurala zadrzavanje vlasti ili, u najgorem slucaju, zadrzavanje ekonomske moci koju je u posljednjih sedam godina prigrabila. Vec sada neki opozicionari tvrde da revizija pretvorbe, koja se pretvorila u pljacku drustvenog bogatstva u korist nove elite, nije moguca. Mozda je to cijena koju ce za svoje povlacenje, budu li izborno pobijedjeni, istaci sadasnji vlastodrsci? Da se ne cacka po proslosti, da se ne dira u preraspodjelu nacionalnog bogatstva koju su oni proveli, da tvornice i sva bogastva Hrvatske ostanu u njihovim rukama?

Evolucija ili revolucija - o tome ponajprije odlucuje sadasnja vrhuska, ali samo nesto manje i opozicija. Ako se mirna demokratska tranzicija odbija ili odgadja, to obicno znaci da je izbor sveden samo na jednu opciju. Nasilna smjena najgore je rjesenje, ali narodi se znaju dovesti u situaciju da im to djeluje kao jedini izlaz.

JELENA LOVRIC