ZASTO ZVANICNI BEOGRAD CUTI

Srbija i Crna Gra

AIM, BEOGRAD, 19. 1. 1997.

Kada je na Podgorickim ulicama utihnula pucnjava i ekspolozije, kada je vjetar je rastjerao suzavac, a policija pristase Momira Bulatovica i kada je na Cetinju obavljena inauguracija Mila Djukanovica, u Srbiji je najblaze receno - zavladala konfuzija.

Vladajuca Socijalisticka partija Srbije (SPS) i njen glavni saveznik Jugoslavenska levica (JUL), odnosno, stranacki i drzavni funkcioneri lijevog bloka nikako da se oglase: bar ne konzistentno. Ovo je tim cudnije sto upravo iz njihovih redova vec mjesecima traju optuzbe Djukanovica i njegovog dijela Demokratske partije socijalista (DPS) "za nevidjen sverc i korupciju, policijsku diktaturu, secesionizam, separatizam, razbijanje SR Jugoslavije, ustastvo, islamski fundamentalizam, sluzenje ineresima stranih mocnika"...

Za sada je, citava stvar-kako vec tradicija zahtjeva - prebacena na rezimske medije. Medjutim i oni nekako ne izgledaju u formi: haranga protiv Djukanovica i njegovih, odradjuje se kroz izvjestaje dopisnika iz Crne Gore, kuknjavu Bulatovica i njegovih pristalica, istupe fantomskih organizacija poput Jugoslavenskog patriotskog saveza...

Sto je sve tu izgovreno naprosto je neprepricljivo - od uvecavanja desetak hiljada Bulatovicevih demonstranata na sedamdeset hiljada, preko otkrivanja "stranaca" u uniformama MUP Crne Gore (odazivali su se na mobilne telefone sa "pronto") do pateticnih zakljucaka da je "uhapsena cijela Crna Gora"... Dalje od "naricanja" ipak se nije otislo. Nikako da netko od imena, prezimena i polozaja u ovdasnoj vlasti, naime, istupi i narecenim medijima jasno odredi pravac akcije.

U cemu je problem? U opticaju su, trenutno, tri objasnjenja. Prema prvom, rijec je o izuzetno velikom pritisaku medjunarodne zajednije - SAD prije svega - na predsjednika SR Jugoslavije i SPS Slobodna Milosevica. Nakon izjave americkog izaslanika Roberta Gelbarta - "Bulatovica zajedno sa njegovim suradnicima smatram odgovornim za necuveno nezakonito ponasanje, a smatram odgovornim i predsjednika Milosevica jer je podrzao ove demonstracije i jer nije obuzdavao svog kolegu Bulatovica" - svaki direktni napad nekog iz srbijanske vlasti na Djukanovica, samo bi dodatno podvukao da je ovdasnji rezim izavao konflikt u Crnoj Gori i jos vise zaostrio odnose Beogarda sa relevantnom medjunarodnom zajednicom.

Drugo objasnjenje ide za tim da na Milosevicevom "dvoru" nema potrebnog jedinstva za obracun sa Djukanovicem. Tocnije - da postoji tvrda i meka struja i sukob unutar njih. Tko u koju pripada tesko je reci. Navodno, JUL i clanovi SPS od povjerenja dr Mirajne Markovic su za cvrstu ruku i radikalna rjesenja, dok su njihovi pritajeni oponenti protiv presjecanja bilo kakve mogucnosti za buduci kompormis. U takvoj situaciji, tvrdi se, Milosevic nije donio nikakvu konacnu odluku, pa se svi klone istrcaanja. Slijedece objasnjenje se vidi u pravoj prirodi savezne drzave i jedine njene institucije koja koliko- toliko zaista i funkcionira - Vojske Jugoslavije.

Nakon rezolucije crnogorske skupstine kojom se ne priznaju odluke saveznog pravosudja kad je rijec o zavrsenim tamosnjim predsjednickim izborima, u sustini, jedina stvarna akcija vlasti SR Jugoslavije na strani Bulatovica mogla bi biti upoteba vojne sile. Takav potez ne samo da bi imao dalekosezne i nepredvidive posljedice po dvoclanu federalnu zajednicu, vec bi i VJ pretovorilo u puku stranacku miliciju ciji se establisment ne bi imao cemu nadati u buducnosti. Cini se da je ovo pokrenulo inace beskrajno inertnog i bezbojnog saveznog premijera Radoja Kontica da iskamci od Milosevica dozvolu da pokusa posredovati izmedju Djukanovica i Bulatovica, ali i vojni vrh da u vise navrata posalje signale da se ne namjerava mjesati u politicka razracunavnja. Kako nitko ne zeli da ga optuzuju da je prozivajuci savezne vlasti za nektivnost zapravo radio na potencijalnom rasturanju SR Jugoslavije, tako su izostale i direktne reakcije.

Crna Gora ipak nije Slovenija. Bilo kako bilo, rijec je o spekulacijama. Cinjenica je da je Djukanovic stupio na duznost, pa mu svi iz Srbije koji su pozvani na inaugiraciju, a nisu dosli zapravo ne mogu nista. I jos nesto: Milosevicu Djukanovic mnogo manje smeta kao predsjednik Crne Gore, nego kao licnost koja moze ponuditi konstruktivan izlaz iz duboke drzavne krize. Iako ce novo crnogorsko rukovodstvo upotrijebiti sve sto moze da utice na politiku SR Jugoslavije (savezna vlada, skupstina , Vrhovni savjet obrane), zbog konstelacije snaga u Srbiji (nitko nema vecinu u Skupstini) mnogo opasnije po ovdasnji rezim dijeluje primjer novog politickog stila iz Podgorice. Koliko je to vazno pokazuje i pokusaj srbijanske kvaziopozicije da se ogrije na vatri cetinjske inauguracije: Djkanovic je na jednom mjestu okupio sve stranacke prvake - od zakrvljenih lidera bivse koalicije "Zajedno" (Vuk Draskovic, Zoran Djindjic, Vesna Pesic) do najvaznijeg Milosevicevog trabanta, dr Vojislava Seselja.

Ipak, iako rezim u Beogradu formalno cuti po pitanju posljednjih dogadjaja u Crnoj Gori, ni u kom slucaju ne treba smatrati da je rekao svoju posljednju rijec. Intrige, podmetacine, blokade i zagorcavanje zivota Djukanovicu nastavice se po svoj prilici sve dok Milosevica ne snadje sudbina Momira Bulatovica.

Filip Svarm (AIM) Antrfile

Poslije predsjednickih izbora u Crnoj Gori, spekuliralo se da Milosevic nece priznati stupanje Djukanovica na vlast ni po cjenu zavodjenja vanrednog stanja. Zagovornici ove teze pronalazili su cak i "legalan" nacin da se to uradi. Zavodjenje vanrednog stanja, naime, u nadleznosti je Savezne skupstine. No, kako nije konstituirano Vijece republika, Ustav SR Jugoslavije bi se tumacio na nacin da parlament nije u mogucnosti da se sastane. U takvoj situaciji, pravo da zavede vanredno stanje ima Savezna vlada. Foramalni povod mogao bi se pronaci u velikim neredima, paralizi crnogorske vlasti,eventualnom krvoprolicu. Da se bas ovo sprema, potvrde su vidjene u zakazivanju "velicanstvenog narodnog mitinga" u Podgorici u organizaciji Momira Bulatovica i njegovih pristasa 12. januara - tri dana prije stupanja Djukanovica na predsjednicku funkciju - ali i aktivnostima Saveznog suda koji je naveliko krenuo sa ponistavanjem odluka crnogorskih organa koji su proveli predsjednicke izbore. Izvodjac radova u "zastiti" pravnog poretka, reda i mira, pripao bi Vojsci Jugoslavije. U ovom kontekstu zlosutno je izgledalo zasjednje Savjeta vrhovne obrane par dana prije najavljenih okupljanja u Podgorici. Premada je kasnije dematirano, ima ozbiljnih tvrdnji da je Bulatovic na toj sjednici tvrdio kako nece moci kontrolirati masovni "narodni pokret", te da poslije Djukanoviceve inauguracije lako moze doci do nereda velikih razmjera. Zato je, izgleda, razmatrana i mogucnost zavodjenja vanredog stanja. Navodno, za ovakvo razresenje sukoba zalag ao se pored Pavla Bulatovica, saveznog ministra obrane i sam Milosevic. Protiv su bili oni koji bi uz samog Momira Bulatovica bili najvise izlozeni- savezni premijer Radoje Kontic i nacelnik Genralstaba VJ general Momcilo Perisic. Zahvaljujci tome, navodi se, nikakva odluka nije ni donesena. Da li je stvarno bilo tako ili drugacije, valjda ce se saznati iz necijih memoara jednog dana. Izvjesno je da se Bulatovic upustio u svoju mitingasku avanturu bez odsudne podrske iz Beograd i da je u samom startu bilo gotovo sigurno da nece uspjeti. Cestitka generala Perisica Djukanovicu i pokusaj racionalnog ponasanja Kontica, mozda svjedoce da je netko nesto naucuo za sve ovo vrijeme. F.S