SPORNE TOCKE U HRVATSKOM GRANICNOM PODRUCJU

AIM, ZAGREB, 19.1.1998. "Konacno imamo punu drzavnu suverenost na citavom drzavnom teritoriju" - kazao je hrvatski predsjednik Franjo Tudjman u ozracju raskosnog vatrometa, priredjenog nad Zagrebom

1. sijecnja navecer, u znak proslave zavrsetka mandata UNTAES-a u takozvanom hrvatskom Podunavlju. Vec sutradan, na dodjeli povelja zahvalnosti i medalja za doprinos u mirnoj reintegraciji, brojnim domacim i stranim zasluznicima, predsjednik Tudjman je jos jednom ustvrdio da je "predajom Podunavlja sluzbenim predstavnicima hrvatske vlasti agresija na Republiku Hrvatsku i okupacija posljednjeg dijela njenog teritorija konacno su zavrsene". Time je i na sluzbenoj ceremoniji potvrdjeno ono sto su mediji tvrdili vec danima, da u Hrvatskoj "vise nema podrucja gdje ne vrijede hrvatski zakoni". Valjda da medju tim tvrdnjama ne bi netko pronasao tracak upitnosti, glavni tajnik Hrvatske demokratske zajednice Ivan Valent je u subotu, 17. sijecnja, na jednom stranackom skupu suvereno i samouvjereno ustvrdio kako "od jucer po prvi put u 900 godina povijesti na teritoriju Hrvatske nema stranog vojnika".

U takvoj tvrdnji dobro mu je dosla sluzbena potvrda hrvatskog Ministarstva unutrasnjih poslova kako su "60 metara u dubini hrvatskog teritorija zatecene dvije osobe, drzavljani Republike Slovenije, s vozilom u kojem je bio smjesten veci broj uredjaja za elektronicko izvidjanje i protuelektronicko djelovanje". Priopcenje MUP-a o hapsenju dvojice Slovenaca kao da je potvrdilo suverenost Hrvatske i nepovredivost njenih granica pa makar u pitanju bili i Slovenci. To sto je MUP reagirao tek nakon sto su hrvatski mediji prenijeli pisanje slovenskog tiska ocito nikog nije puno zabrinulo. Jer, kako sluzbena politika kaze, "odnosi sa Slovenijom su sve bolji". Ipak, bas u odnosima sa Slovenijom stoji prvi od nekoliko demantija tvrdnjama o "konacnoj suverenosti Hrvatske na njenom cjelokupnom teritoriju". Kako kaze i sam hrvatski veleposlanik u Ljubljani, dr Ivica Mastruko, u odnosima dviju zemalja postoje tri znacajna problema, medju kojima se jedan odnosi na ugovor o granicama.

Naime, unatoc "sve boljim odnosima" granica dviju drzava jos nije utvrdjena. I ne samo to nego se k tome jos na hrvatskom teritoriju nalaze i pripadnici Slovenske vojske. Prvi problem u medjudrzavnom razgranicavanju je pitanje Piranskog zaljeva. Dvije drzave nikako da se dogovore kuda treba proci granicna crta, pri cemu je Slovenija ocajniccki pokusava pomaknuti juznije na hrvatski teritorij, kako bi imala slobodan izlaz u Jadransko more. Kako Hrvatska ne zeli predati "ni pedalj hrvatskog tla" pa bio on i more, to ce se problem najvjerojatnije rjesavati pred medjunarodnom arbitrazom. Drugi je pak problem na sredisnjem dijelu kontinentalne granice. Sluzbeni hrvatski vrh njega doduse posljednjih dana i ne spominje kao medjudrzavni problem, ali to ne znaci da on ne postoji i ne komplicira ionako zahladnjele odnose dviju zemalja.

Naime, na 1178 m visokom i strateski vaznom vrhu Zumberacke gore nalazi se vojni telekomunikacijski objekt kojeg je izgradila JNA, a na kojem se od jeseni 1991.g. nalazi Slovenska vojska. Oni su tamo stigli na temelju dogovora tadasnjih ministara obrane dviju drzava Janeza Janse i Martina Spegelja, ali se ni danas ne misle povuci odatle, unatoc tome sto je vrh Sveta Gera katastarski u Hrvatskoj. Premda je u nekoliko navrata u hrvatskoj javnosti bilo rijeci kako je Hrvatska trazila od Slovenije da povuce svoje vojnike, nista se nije promjenilo. Slovenski vojnici su ostali gdje su i bili posljednjih sedam godina. Njih se doduse ne naziva okupatorima, kao sto se to u hrvatskim medijima navodi za podrucje Prevlake na kojoj su promatraci UN-a. Unatoc tome, cinjenica je da Hrvatska na tom dijelu svog teritorija jos nije uspostavila suverenost i da tu jos ne vrijede hrvatski zakoni. Jednako tako je ocito da ce rjesavanje i tog pitanja biti mukotrpno i popraceno snaznim tenzijama izmedju dviju drzava, ciji odnosi vec sada sa "rjesenjem srpskog pitanja" polako izbijaju u prvi plan.

Kako je jasno da se na Prevlaci nalaze nehrvatske snage i to uz nevoljku suglasnost Hrvatske jasno je i to da je to takodjer dio teritorija koji nije pod suverenom kontrolom Zagreba i da na njemu jos uvijek egzistiraju strani vojnici, odnosno promatraci kako se sluzbeno nazivaju. Neovisno sto je Hrvatska nekoliko puta ustvrdila kako je to njen teritorij, pa i neovisno o tome sto je u nekoliko znacajnih medjunarodnih dokumenata to i potvrdjeno, ocito je da se "igre bez granica" igraju i oko tog granicnog podrucja, stalno dovodeci u upitnost sudbinu komadica tla koji zatvara Bokokotorski zaljev. Stoga, po principu "nista nas ne smije iznenaditi", svjesni da je na kraju sve moguce u Zagrebu nastoje svaku priliku iskoristiti za potvrdu teritorijalne pripadnosti Prevlake. Tako je hrvatski veleposlanik pri UN-u Ivan Simonovic komentirajuci produzenje mandata UN-a na Prevlaci izjavio da se sigurnosno rjesenje za podrucje Prevlake moze postici cim Beograd pocne postivati nepovredivost hrvatskih granica, dodavsi da je Hrvatska ohrabrena pokazateljima prema kojima bi crnogorska vlada u skoroj buducnosti mogla biti otvorenija suradnji, sto bi moglo dovesti do otvaranja medjunarodnog granicnog prijelaza na Debelom brijegu. Pritom, pazljivijim analiticarima nije promaklo da je Simonovic rekao kako Vijece sigurnosti mora jasno kazati da je Prevlaka dio Republike Hrvatske.

Problem Prevlake usloznjavan je na hrvatskom unutrasnjem planu brojnim projektima Zagreba, medju kojima je i onaj o zamjeni teritorija za dubrovacko zaledje. Ideja je opravdavana stvaranjem sigurnosnog podrucja kako bi se onemogucili napadi na Dubrovnik, mada je takvo obrazlozenje bilo providno. Stvar je trebalo olaksati to sto se hrvatske vojne snage vec nalaze u tom "zaledju" pa je transakcija trebala biti samo formalnost. U javnost su izbile i mnoge druge price, od kojih je najjace odjeknula ona o koridoru kojim bi Republika Srpska izasla na more kod Molunta. Sve to je izazvalo zestoke reakcije. Medju njima je bilo i pismo Konavoke i Dubrovkinje Tereze Kesovije upuceno direktno predsjedniku Tudjmanu, koji je pod takvim pritiskom morao javno izjaviti kako nikakve trgovine drzavnim teritorijem nece biti. Ipak, indicija je bilo previse, pa je tako ostala i sumnja. Stoga je Hrvatskoj doslo kao poruceno trazenje iz Herceg Novog da se otvori granica na Debelom Brijegu. Naravno, sa hrvatske strane se govori o tome kako je to u iskljucivom interesu Crne Gore, mada je jasno da je interes obostran. "Kada je rijec o Prevlaci, to je za nas sigurnosno pitanje, a za SRJ je to nerijeseno terotorijalno pitanje. No, sada vec i Crna Gora trazi da se to pitanje konacno rijesi i otvori granica na Debelom Brijegu" kaze hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granic dodajuci kako ce se i pitanje Prevlake nastojati rijesiti u l998.godini. Pritom on nudi i prijedlog rjesenja. "Spremni smo na bilateralnu demilitarizaciju i osiguravanje slobodnog prolaza za Bokotorski zaljev po medjunarodnom pravu, ali nismo spremni nicim dovoditi u pitanje terirorijalni integritet RH na podrucju Prevlake" - istice Granic.

Na Granicev diplomatski pristup, nadovezao se nesluzbeni tumac politike hrvatskog drzavnog vrha - dnevnik "Vjesnik". U clanku "Do kada UN na granicama?" list povodom odlaska UNTAES-a pise "da se nakon 15. sijecnja stvaraju pretpostavke da se glede Prevlake nastupi odlucnije, tim vise jer je doslo i do promjene politickih okolnosti u Crnoj Gori". Pritom se istice da "model rjesenja moze biti samo po nacelu obostranog razvojacenja tog prostora kako sa hrvatske tako i sa jugoslavenske strane", s tim da je "ako to Beograd odbije kao sto je ucinio u slucaju Podunavlja moguce usloznjavanje stanja na tom podrucju". List na kraju zakljucuje kako ce se "stvari iskristalizirati u iducih sest mjeseci".

Medjutim, cak i kada se glede Prevlake "stvari iskristaliziraju", za Hrvatsku ce ostati jos jedan teritorijalni problem. S obzirom da su u pitanju opet Srbi, taj problem je za Zagreb jos neugodniji s obzirom na to da je posljednih dana tumaceno kako takvih problema sa Srbima vise i nema. Kada bi se pak sudilo po medijima i uzrecici - sto nije zabiljezeno u novinama nije se ni dogodilo, onda tog problema ne bi stvarno ni bilo. Radi se naime o Hrvatskoj Kostajnici. Taj gradic koji na dva dijela dijeli rijeka Una danas je podijeljen i izmedju dvije drzave. Na to su krajem prosinca upozorili njegovi stanovnici, ocekujuci kako ce se uz hrvatsko Podunavlje, u Hrvatsku reintegrirati i dio grada koji se nalazi na desnoj obali Une, a koji kontroliraju bosanski Srbi. Rijec je o 30-tak hektara teritorija na kojem se nalazi sportski i poslovni kompleks, te Stari grad Zrinski - povijesni objekt nulte kategorije ciji je simbol utkan i u grb grada. Kostajnicani jos od vremena "Oluje" traze da se rijesi problem okupiranog gradskog podrucja, na kojem je izmedju ostalog razvojnim planom predvidjena izgradnja carinskih i drugih objekata, ali njihova trazenja ostaju bez odjeka.

Takvo presucivanje granicnih problema i iskrivljavanje istine o tome da Hrvatska nije uspostavila drzavni suverenitet na cjelokupnom teritoriju, niti je iz nje otisao i posljednji strani vojnik, ukazuje na to da sa hrvatske strane 15. sijecnja nije slavljeno zaokruzivanje drzavne suverenosti na cjelokupnom teritoriju, nego fakticki rjesenje "srpskog pitanja", koje je po svemu sudeci svedeno na podrucje Podunavlja. Jer tamosnja granica prema SR Jugoslaviji je vec duze vremena bila neupitna. Uz, doduse neka sporenja oko dunavskih krivina, hrvatska zastava se vec i prije 15. sijecnja vijorila na granicnim prijelazima. Dakle, sve ono sto je i dalje upitno u slucajevima Piranskog zaljeva, Svete Gere, Prevlake i Hrvatske Kostajnice, tamo je bilo razrijeseno. Ujedno, euforija, u kojoj ostaje prikriveno da Hrvatska jos nije cijela, snazno podsjeca na vec vidjene predigre izbornih kampanja, a kako su uskoro izbori u HDZ-u ne bi bilo iznenadjenje da vladajuca stranka, koja je inace na silaznoj putanji, iskoristi trenutni naboj, ne bi li jos jednom pokusala osvojiti vlast.

PERO JURISIN