COVJEK POTREBNE POLITICKE DRSKOSTI

Ko je Milorad Dodik, predsjednik Vlade RS

Banjaluka, 19. januar 1998. (AIM)

Ishod skupstinskog zasjedanja u Bijeljini pokazao je na djelu, poslednji put, rezultat pregovaracke paradigme do juce vladajuceg SDS-a. Jos jednom su zaboravili da pregovori iskljucuju kategoriju pobjede, odbacili sve predloge prvog mandatara Mladena Ivanica, da bi poslije u Vladi Milorada Dodika ostali bez icega.

Kratko je trajao trijumf SDS-a nad Mladenom Ivanicem, kome su potrosili dragocijeno vrijeme, odbacili sve njegove predloge, cak i onaj poslednji, koji im je davao deset portfelja. Tom banjaluckom profesoru, poslednjem u nizu srpskih politicara koji se na svojoj kozi uvjerio da je iskreno razmisljanje o nacionalnom konsenzusu stetnije od pusenja, jer ubija trenutno - na kraju su obajsnili da protiv njega nemaju nista, cak im je simpatican, ali da ne mogu prihvatiti njegov predlog vlade. Kao da su birali mis, a ne predsjednika Vlade. Nije pomogao ni Slobodan Milosevic: kad god su bosanski Srbi isli na sve ili nista, njegov glas realiste u iznudici vazio je samo dok, na putu kuci, ne predju Drinu. Uzalud je bilo i to sto su Momcilo Krajisnik i Dragan Kalinic bili za kompromis sa Ivanicem, uzalud je bilo i sto je lider radikala Nikola Poplasen na bijeljinskom zasjedanju bio za kompromis.

"Vozi Misko", bilo je naredjenje Alekse Buhe, covjeka koji je kao cuvar pecata "izvornih nacela" SDS-a poslednjih mjeseci ostvario najveci uticaj u sada vec najvecoj opozicionoj partiji u RS. Misko je, medjutim, vec stigao na poslednju stanicu, ali Buhi to niko nije rekao.

Ivanicev problem satojao se u tome sto je, iako snazno podrzan od Milosevica, kao profesor cvrsto vjerovao u politicku logiku, prema kojoj je SDS morala da prihvati vrapca u ruci, tim prije sto goluba na grani nije ni bilo. Osim ako tu ulogu nije trebao da ima Izetbegovicev poslanik Franjo Majdanovic, covjek koji je u rukama imao kvorum, a koji je pokazivao naprasno razumijevanje za SDS tako da je, zajedno sa Buhom i drustvom jednostavno nestao sa Skupstine, koja je odlucila da ipak izglasa Dodikovu Vladu. Franjo se ipak pokazao kao jos jedna promasena investicija Pala: uz pomoc SFOR-a pronadjen je negdje kod Brckog, vracen na Skupstinu gdje je smjerno odsjedio do karaja.

Ivanic je, dakla, zaboravio da su pregovori sa SDS-om vise u domenu psihologije nego politickih cinjenica. Profesor je tu pao i pokazao da u RS jos nije doslo njegovo vrijeme. Dovoljno politicke drskosti, jedinog argumenta kada su Pale u pitanju, imao je Milorad Dodik, doskora mozda jedini autentican opozicionar na srpskoj politickoj sceni, odskora "traktorista", "pedofil" i "makro" prema paljanskoj propagandnoj masineriji, a danas vec premijer.

Nekada Markovicev reformista i predratni tvorac "poreskog raja" u maticnim Laktasima, Dodik je, kao covjek koji prosto vjeruje u argumentaciju cetiri racunske radnje, relativno rano shvatio kuda politika SDS-a vodi Srbe. Kao poslanik u ratnom sazivu parlamenta, glasao je za sve ponudjene mirovne planove. Kada su na Palama u ljeto 1994. godine odbacili mirovni plan Kontakt-grupe, Dodik je iz do tada gotovo jedinstvene Skupstine izdvojio sedmoclanu poslanicku grupu Nezavisnih poslanika, od koje je nastala njegova stranka Nezavisnih socijaldemoktata. Tada dolazi na udar vladinih medija u RS, ali istovremeno biva rado vidjen gost u zvanicnom Beogradu, u kome tih godina siri i privatni biznis. Za to vrijeme bio je veoma blizak sa bivsim stranackim sefom Nenadom Kecmanovicem, za koga zlonamjernici tvrde da mu je politicki mentor.

Poslije Dejtona na Milosevicev kanabe ponovo se vraca Krajisnik, a tu za Dodika vise mjesta nije bilo. Ovaj nije bio mnogo zabrinut zbog toga, ulazi u alternativno ministarsko vijece. Udar na paljansku politicku elitu, koju je ljetos nacela Biljana Plavsic, Dodik shvata na najbolji moguci nacin: sa svojom strankom prikljucuje se njenom pokretu shvatajuci da ona posjeduje sve ono sto njemu nedostaje i obratno. Naime, Plavsiceva je bila u situaciji da probija SDS-ov zid, dok je Dodik vjerovao da je on u stanju da od te cigle napravi nesto novo. Ipak sansa se ukazala prije nego sto je ocekivao. Kada se Ivanic pokazao kao nedovoljno agilan i posljednji koga je SDS uspio da porazi pukom tvrdoglavoscu i iracionalnoscu, Dodik se nametnuo kao logicna zamjena. A takva sansa se ne propusta.

Jedini koji je imao dovoljno politicke drskosti da sastavi Vladu bez onih koji su do juce smatrali pretpalcenim na vlast, jedini koji je bio spreman da sastavi Vladu za manje od 24 casa , jedini koji je na presto pristao da zasjedne uz pomoc glasova iz Federacije - bio je Dodik. On je bio i jedini covjek koji je bio spreman da rizikuje: prihvatanje premijerskog mjesta preko noci, shvata da sav njegov visegodisnji politicki rad do septembarskih drugih dejtonskih izbora moze biti visestruko politicki nagradjen, ali i da za sest mjeseci moze biti i politicki mrtav i odbacen kao covjek koji sopstvenom glavom mora da plati ceh koji mu je napravilo, ni manje ni vise, nego pet prethodnih srpskih vlada.

Sastav njegovog kabineta u kojem dominiraju socijalisti, koji su uz SDS imali najjacu kadrovsku infrastrukturu u RS, u svemu tome manje je vazan. Faktori u RS u narednom periodu bice Dodik i Biljana Plavsic: svi drugi bice njihovi manje ili vise uspjesni cinovnici. Iako u RS nikada vise nece biti isto, Dodikov politicki profil i ono sto je do sada bilo njegovo politicki vjeruju svakako ce uticati na rad nove Vlade ali nece biti presudno. Oni koji vjeruju da ce se novi premijer zalagati za neku varijantu gradjanske RS ili multietnicke Bosne, vjerovatno ce biti razocarani jednako koliko i oni koji vjeruju da su svi Srbi neizljecivi nacionalisti. Rijecju, Dodik ce biti nacionalan onoliko koliko to od njega situacija bude zahtijevala i onoliko koliko mu se sledeci izbori budu priblizavali, a anacionalan onoliko koliko ce dio svog legitimiteta i kredita crpiti iz medjunarodne zajednice.

Pred novim mandatarom do septembra bice nekolio vaznih poslova od kojih ce zavisiti njegova dalja politicka sudbina. Morace da upristoji medije, barem otpocne rjesavanje nagomilanih socijalnih pitanja i da od RS napravi teritoriju na kojoj ce sam Bog odlucivati cija glava ujutro nece osvanuti na ramenima. Za to vrijeme nad glavom ce mu na tankom koncu visiti sudbina Radovana Karadzica, pitanje povratka izbjeglica i Brcko, spremni da se sruce na covjeka koji je prvi poslije Bilajane Plavsic prihvato da bude prva zrtva demokratizacije u RS.

Ivan Djordjevic (AIM)