PTICA IZ "KUKAVICJEG JAJETA"

AIM Skopje, 17.01.1997

Mada je jos uvijek fantomski Glavni stab Oslobodilacke vojske Kosova svojim navodnim saopstenjem broj 41, emitovanom posredstvom Frans presa, preuzeo odgovornost za seriju bombaskih napada u Makedoniji, s kraja prosle i pocetka ove godine, nijedna od dilema vezanih za postavljanje eksploziva pod sudnicu u Gostivaru (16.12.'97) i pred policijske stanice u Kumanovu i Prilepu (4.01.'98), nije razrijesena. A jos su mnoge otvorene. Istraznim organima, jamacno, posao time nije olaksan, a politicki su analiticari, novinari i dokana carsija dobili novi repromaterijal, ili barem novi motiv, za reciklazu starih teza.

U ovome trenutku cini se da je najvaznije pitanje sta se krije iza kontraverznog preuzimanja odgovornosti za eksplozije od strane OVK. Razresenje ovoga pitanja, naravno ne bi odgovorilo i na ono: ko je podmetac pozara, ali bi se barem znalo ko nije. Da li se zapravo radi o poruci koja je relevantna sama po sebi, dakle kao stvarni cilj, ili se njome neko posluzio radi postizanja nekog drugacijeg efekta? U prvom slucaju makedonska i naravno medjunarodna javnost saznali bi, doduse, kako se kosovska realnost "prelila" na ovu stranu granice, sto uostalom i nije neka ekskluzivna inforamcija. Na to ukazuju tekstovi koji su se, prije nego li se "Glavni stab" oglasio, pojavili u skopskim medijima za koje se smatra kako su bliski upravo strucnim sluzbama zaduzenim za otkrivanje i identifikovanje onoga sto obicno covjeku dugo ostaje nepoznato. Ukoliko dakle jataci, frakcije i, ako je nekom bas toliko stalo, formacije "kosovskih oslobodilaca" sa ove strane granice postoje, u slucaju preuzimanja odgovornosti za eksplozije moglo bi se raditi i o klasicnoj kradji "autorskih prava", sto bi reklo koristenju najmanje dviju od navedenih eksplozija u reklamne svrhe. Kako bi trenutak "ukazanja" izgledao sto autenticniji. Ako je, pak, tako, ne bi se smjelo dogoditi da "agitropovci" Oslobodilacke vojske Kosova zarade kakvu pocast za efektno poentiranje, buduci se nije radilo o njihovoj invenciji, nego im je ideja naprosto servirana u medijima. Prilicito naivno zvuci obrazlozenje "izvora bliskog OVK" o tome kako su njihove "obavestajne sluzbe" dosle do saznanja o cinjenici da im je makedonska policija (zahedno sa srbijanskom) na tragu, kad su to isto mogli procitati u novinama.

Adute od ruka "oslobodilaca", donekle, izbija i "geografija". Prilep, na primjer, ne lici na mjesto u kome bi djelovanje ilegalnih albanskih militanata ostalo neprimijeceno. Albanci, naime, tamo djive u neznatnom broju, a lokalnu vlast drzi nacionalisticka VMRO-DPMNE. Mada broj etnickih Albanaca u Kumanovu nije zanemarljiv, ovdasnji analiticari sumnjaju da bi i tamo proslo neopazeno pripremanje jedne, ipak, komplikovane diverzije kakva je bila ona 4. januara. Sto se pak izbora mjesta za "oglasavanje" tice, isti analiticari ni Kumanovo ni prilep ne smatraju posve prigodnim, buduci ni jedna dosadasnja kartografija ove gradove nije odredjivala kao granice albanskog etnickog prostora. Isto tako, zvuce posve neubedljivo nagadjanja kako se radi o osveti zbog naglasenog entuzijazma prilepskih i kumanovskih policijskih postrojbi u ljetosnjim dogadjajima oko skidanja albanske zastave u Gostivaru. Podsecanja radi - tom prigodom kad je poginulo troje ljudi, a vise desetina bilo povredjeno, svi su policajci bili vidljivo poletni.

Naravno, mogucnost da je famozno saopstenje broj 41, proslijedjeno preko Frans presa, autenticno ne bi smjela olako odbaciti, ali se nikako ne smije prenebreci ni opcija po kojoj se, ipak, radi o "kukavicjem jajetu", sto bi se ¸reklo da je iza navedene poruke postojao neki drugaciji cilj. I opet je u igri bezbroj mogucnosti. Da lie je, dakle, u pitanju pokusaj destabilizacije Makedonije od strane spoljnih faktora, sto je inace omiljena tema drzavotvornih novinskih aktivista, da li produciranje "kontrolisane nestabilnosti" koju forsiraju teorijski potkovaniji povremeni kolimnisti zaposleni na mnogo vaznijim mjestima nego li su novine, ili, pak, prijetece ubrizgavanje straha a u vezi sa mogucom promjenom vlasti i posljedicama koje bi tada nastupile, cime manipulira opozicija. Sta god da je u pitanju, injektiranje kosovskog problema u makedonsku stvarnost je ocekivano, dobro tempirano i, gledano tamosnjom dioptrijom, obostrano probitacno.

Srpskoj strani, iznad svega, odgovara da proces internacionalizacije kosovskog problema ne ide pravcem koji je do sada forsirao Rugova i krugovi oko njega. Nasilje koje povremeno interpretira OVK nije ostalo nezapazeno od strane svjetske javnosti naglaseno fobicne od svih pojavnih oblika terorizma. Prosirenje nepopularnih i nepolitickih manifestacija i na Makedoniju, dakle internacionalizacija kosovskog problema sa ovim negativnim nazivnikom, u nekom radikalnom razresenju situacije oko Kosova, dalo bi srbijanskoj policiji (ili cak armiji) legitimitet boraca protiv medjunarodnog terorizma koji ne poznaje drzavne granice. Sa druge strane, neki krugovi na Kosovu, vjerovatno su obeshrabreni u vezi sa resenjem vlastitog statusa izvan granica Srbije, pa im se moglo uciniti kako je dosao pravi trenutak za integralno resavanje albanskog pitanja, buduci je parcijalno doslo u upit. U svemu ovome, valja imati na umu cinjenicu da makedonski zvanicnici u svakoj prilici naglasavaju kako je Kosovo unutrasnji problem Srbije i Jugoslavije i kako ga tamo treba rjesavati. Cini se, medjutim, da oko toga, osim deklarativno, postizu minimalnu, ako i toliko, saglasnost sa ovdasnjim albanskim politicarima. Sto se albanske populacije tice, tesko da ce se naci ijedan covjek koji ce priznati da ga ne zanima kako ce se razvijati situacija na sjevernoj granici i koji bi ravnodusno gledao kako nesrazmjerno jace vojne i policijske srbijanske snage guse eventualni oruzani otpor njihovih prvih komsija, a ako hocete i bliskih rozaka koji zive sa one strane granice. Zapadna Makedonija bi, tako se barem gleda u dosad objavljenim tekstovima ovdasnjih vojnih analiticara, ue jdnoj radikalnoj situaciji, postala "zona dva", nedajboze kosovskog ratista. Odatle bi isla personalna, vojna i logisticka podrska, a sluzila bi i kao moguca destinacija civilnih izbjeglica i odstupnica boraca. Ratna ce logika dalje uputiti, kako makedonski gradovi onda postaju zanimljivi i za "drugu stranu" koja, usput, nije bez isvejsnih simpatija upravo u zapadnom dijelu Makedonije i to narocito u vezi sa efikasnooscu u suprotstavljanju "albanskoj ekspanziji". Nije tesko pretpostaviti da bi se, u tom slucaju, rat za Kosovo prakticno vodio u Makedoniji. To opet znaci i za Makedoniju, sto ne bi ostavilo ravnodusnim ni neke druge vojnoosvajacke apetite...

Konsrrukcija, naravno, zvuci katastroficno, ali ko moze garantovati da slicna nije smisljena i na nekom mnogo zlonamjernijem i efikasnijem mjestu. Neku su procesi ovdje prolazili sa naglasenom ignorancijom nadleznih strucnih sluzbi, sto se kasnije pokazalo katalizirajucim za njihovu eskalaciju. U nekim krugovima u Skopju, uporno se proziva jedna novina i, posebno, njen policijski izvor za produkciju price koja je prekonocno dovela do politickog usijanja i moguce eskalacije medjunacionalnih tenzija. Zvanicni organi, oni najvisi, oko svega uporno sute. javnost ocekuje kako bi se upravo oni morali sto pre oglasiti. Ne zato da kazu kako znaju o cemu se radi, nego da dokazu kako znaju sta ce ubuduce raditi.

AIM Skopje,
BUDO VUKOBRAT