NEMA NADE ZA RADNICI

Intervju sa dr. Stipom Suvarom

AIM, ZAGREB, 15.1.1998. Dr. Stipe Suvar danas je predsjednik Socijalisticke radnicke partije, nove hrvatske lijeve stranke osnovane krajem protekle godine. SRP se prije svega zalaze za socijalna prava radnika; na unutarnjem planu za federalizaciju Hrvatske, na medjunarodnom za ekonomsko otvaranje prema drugim republikama bivse Jugoslavije, a na globalnom za svjetski socijalizam novog tipa i ekoloske vrijednosti. Dezurni su hadezeovi ideolozi SRP odmah po osnivanju proglasili "radikalnom" i "ekstremno lijevom strankom", iako - kako kaze Suvar - u Hrvatskoj ne djeluje zapravo niti jedna ekstremno lijeva stranka; niti jedan ljevicar nije zadnjih osam godina, kaze on, lupio samar a kamoli se koristio terorizmom ili promovirao oruzje kao sredstvo ostvarivanja politickih ciljeva. Sa dr. Suvarom razgovarali smo uglavnom o radnickim pravima u Hrvatskoj, sindikatima i sansama njegove stranke, ali i ljevice u Hrvatskoj uopce. Sva ta pitanja u Hrvatskoj, nakon osam godina nacionalnog primirja uzrokovanog ratom, danas dolaze na dnevni red. Razgovor s njim obavljen je 15. sijecnja, upravo na dan kada UNTAES odlazi iz Hrvatske, kada drzava postaje cjelovita i kada vise nema onoga sto je godinama sprjecavalo raspravu o socijalnim pitanjima: vanjske opasnosti koja homogenizira naciju.

• Kakva je danas uloga sindikata u zastiti radnickih prava u Hrvatskoj?
• Sindikati se zapravo vise sukobljavaju u medjusobnoj borbi za podjelu bivse sindikalne imovine, prestiz i utjecaj, no sto se stvarno sukobljavaju sa drzavom ili privatnim poslodavcima u borbi za prava radnika.
• Smije li se iz toga izvuci zakljucak da je hrvatskom radniku dobro?
• Hrvatski radnik sada vjerojatno spada medju najnezasticenije, ako ne u svijetu onda sigurno u Evropi. Ni u jednoj stranci, ni u jednom sindikatu radnistvo nema neki jaci oslonac. No, moram reci da su sva relevantna istrazivanja zadnjih sedam godina pokazala da su bas radnici neprestano snazno pristajali uz Tudjmana i njegov HDZ. Cini se da su i proljetni izbori, za lokalne organe uprave, Zupanijski dom Sabora i predsjednika Republike, pokazali da za Tudjmana i njegovu stranku najvise glasaju radnici u klasicnom smislu i umirovljenici, a medju umirovljenicima je mnogo bivsih radnika. Radnicka klasa pokazala se, dakle, neotpornom na totalnu eksproprijaciju sebe same, a nije se imala na koga osloniti sto se tice politickih stranaka i jakih i dobro organiziranih sindikata. Cini mi se da je jedan dio radnika povjerovao, u vrijeme promjene sistema, u to da ce i sami prijeci u redove kapitalista. Mozda je, u odredjenom trenutku euforije zbog nadolazeceg kapitalizma, taj dio ljudi povjerovao u to da ce im se otvoriti vrata da postanu poduzetnici, pa makar i sitni, da ce na temelju toga relativno brzo postati imucni i da ce im biti bolje. Cini se da to vrijedi za sve postsocijalisticke zemlje: mozda je i 90 posto pucanstva povjerovalo da ce prijeci u kapitalisticku klasu pa makar pritom postali i najsitniji kapitalisti.
• Dogodilo se upravo obrnuto?
• Radnicka klasa u Hrvatskoj - a tako je, vjerojatno i gore, stanje i u Jugoslaviji - u velikoj je mjeri najprije bacena na koljena, a potom, u znacajnoj mjeri, i na ulicu. Pokazalo se da se ona sama ne moze organizirati. Stare institucije su se raspale, politicke stranke nisu je stavljale u prvi plan znajuci da ona nista ne moze uciniti u zaustavljanju svog deklasiranja. Ranije je radnicka klasa imala kakav takav sindikat. Danas u Hrvatskoj djeluje sedam sindikalnih centrala, od kojih medjutim nijedna nema neku vecu moc u zastiti prava radnika, iako su registrirane, ukupno, cak 104 sindikalne udruge na nizim razinima, i to na milijun i 200 tisuca zaposlenih sto je vise sindikata nego, primjerice, u Njemackoj. Najveca je, i najbrojnija, centrala Savez samostalnih sindikata, a on je jedini koji je proizasao iz nekadasnjeg Saveza sindikata Hrvatske - no i ona se ponasa prilicno bojazljivo i cak i taj sindikat pokazuje crte "drzavotvornosti". Druge sindikalne centrale zastupaju ili srednje slojeve ili ljude u nadgradnji, ili se bave verbalnom demagogijom vise nego organiziranjem bilo kakvih prakticnih akcija.
• Pod tim mislite na strajkove?
• Izmedju ostalog i na njih. Moram reci da niti jedan strajk od

1. godine do danas, u samostalnoj Hrvatskoj nije uspio, bez obzira na to kakvi su bili strajkaski zahtjevi. Bilo je nekoliko strajkova koji su privlacili vecu paznju javnosti, zato sto je bila rijec o grubim nasrtajima novopecenih tajkuna na neka poduzeca, ili zbog slicnih razloga. Ali strajk nikada dosad nije izbio u nekom velikom poduzecu. Ona velika poduzeca, koja smo ranije nazivali SOUR-ima posvuda su razbijena a u njima je bio gro radnistva u materijalnoj proizvodnji. U takvim poduzecima dakle ne postoji minimalna koncentracija radnistva za bilo kakav socijalni bunt, ukljucujuci i strajkove, dok se u malim firmama i razbijenim poduzecima lako izolira neki pogon, ako radnici u njemu zele da se zesce bore za svoja prava. Do 1990. godine, naprotiv, nije bilo neuspjesnih strajkova jer se radnicima, zbog ondasnjeg sistema, u pravilu bezuvjetno popustalo. Obradovao bih se, moram reci, prvom uspjelom strajku u Republici Hrvatskoj, ali osobno nisam sklon vjerovati da cemo taj prizor vidjeti u 1998. godini.

• Ipak je neobicno da, unatoc ratne homogenizacije, nije bilo zescih protesta zbog bijedne socijalne situacije?
• Mozda je socijalni udar radnistva izostao zato sto su starije generacije radnistva masovno slane u penziju, pa je 300-400 tisuca ljudi bilo sretno sto se docepalo kakve-takve penzije. Bilo je tu invalidskih i prijevremenih penzija, pa je drzava na taj nacin smanjivala moguc bunt. Druga je stvar sto je zbog toga sad u Hrvatskoj milijun penzionera na milijun i dvjesta tisuca zaposlenih, od cega u materijalnoj proizvodnji 700 tisuca a u industriji manje od 300 tisuca. Drugi je faktor, koji je smanjivao otpor radnistva, crna ekonomija. Izmedju 200 i 300 tisuca ljudi u Hrvatskoj neprestano je zaradjivalo za zivot razlicitim djelatnostima iako su bili formalno nezaposleni. Ta crna ekonomija, koja je uglavnom bila polusvercerska u ratnim prilikama, amortizirala je socijalni udar. Mnogima je tek sada postalo jasno da ovdje nema perspektive, otvaranja novih radnih mjesta i mnogi, posebno mladi i obrazovaniji, zato sada izlaz traze u svijetu.
• U svijet je, medjutim, tesko otici. Sto bi sindikati mogli uciniti ove godine, kada je Hrvatska postala cjelovita i vise nema patriotskih opravdanja za izostanak socijalne akcije?
• U Hrvatskoj se, u 1998. godini nece mnogo toga mijenjati. Vlada je smislila ekonomsku politiku za ovu godinu tako da Tudjman i HDZ opet dobiju izbore, a po svoj prilici izbori ce biti odrzani do kraja ove godine. Rezultat ce toga biti da ce jos 50-tak tisuca ljudi izgubiti radna mjesta, a novac ce se pribaviti kroz porez na dodanu vrijednost koji budzet puni s nesto vise od 4,5 milijardni maraka, i kroz rasprodaju sada vec najkvalitetnijih javnih poduzeca koja su u drzavnim rukama. Uci ce se i u djelomicnu privatizaciju HPT-a, sto je u Srbiji vec ucinjeno. Oni su, ako se ne varam, koncesiju vec prodali Talijanima. Vladajuca stranka ima strategiju da dobije izbore na temelju oprobanih demagoskih trikova, a opozicija ne upozorava na prave stvari: da u Hrvatskoj nema investicija, a bez njih nema razvoja. Jos jednu godinu, uz zivog Tudjmana, nece biti nikakvih ozbiljnijih promjena samo ce pad biti nesto dublji, a nezadovoljstvo nesto izrazenije. Siroko razocarenje, medjutim, samo po sebi jos uvijek nije opasno da ugrozi rezim i njegovu postojecu ekonomsku i socijalnu politiku.
• Vidite li u takvoj situaciji sansu za vasu Socijalisticku radnicku partiju?
• Mi cemo vrlo tesko prodirati u sindikate, u smislu stjecanja pristasa, jer ce sindikati pomalo zazirati od nas vjerujuci da smo mi radikalizirajuca ljevica koja im moze samo ometati sadasnje strategije. Mi cemo ipak kroz djelovanje naseg Radnickog foruma kao oblika interesnog organiziranja skretati paznju na neke probleme. Imat cemo, osim toga, i forum seljaka i forum poduzetnika, pa cemo kroz to kazati za kakvu smo mi razvojnu politiku u Hrvatskoj, za kakvu smo konkretnu ekonomsku politiku, sto smo u osnovi naznacili na osnivackoj skupstini i u programskoj deklaraciji.

BORIS RASETA