PUCAM, DAKLE POSTOJIM

Praznici i praznine

To sto se u Bosni od kraja decembra do polovine januara toliko puca "od srece i zadovoljstva" ima veze sa starim obicajima, ali i sa "novim gospodarima".

Banjaluka, 12. januar 1998. (AIM)

I ovog Bozica, ljeta gospodnjeg 1998., Srbi su pokazali dva svoja lica. Ono koje cuva i opisuje (u Bozicnoj poslanici) patrijarh srpski Pavle, dakle, kako je "u svim nevoljama svojim, bez kojih nikad nismo bili" ovaj narod "nalazio snage da sagleda svoje grijehe i svoje propuste, da se pokaje i da se povrati na put svojih svetih predaka, i da praznike svoje vjere drzi i slavi u veoma teskim uslovima".

Opet je drugo lice tog cina potreba Srba da se o prazniku - valjda zbog mentaliteta, koji je nastao iz nevolja "bez kojih nikad nismo bili" - predaju neumjerenosti i strasti. To, ako se pogleda i planetarna istorija praznovanja i praznika, ne bi samo bilo neobicno da se ne odigrava u ovo racionalno vrijeme.

O Bozicu (a i o srpskoj Novoj godini sigurno nece biti drugacije) ljudi oprezni i slabijih zivaca sklanjaju se od prozora i zalijezu po stanu ili kuci ne manje ozbiljno nego nedavno na frontu. Novinske agencije su javile kako oni koji ne znaju da zalijezu mogu da stradaju. Na Palama je "praznik Hristovog rodjenja" obiljezen pucnjavom, koja je, kako tvrde ocevici, podsjecala na dane rata", a i "dvoje (nevine) djece je ranjeno".

Inace, ako pazljivo osmatra i osluskuje, NATO je u proslih dvadesetak dana mogao lijepo da vidi do kog stepena je sprovedena akcija razoruzanja od Bihaca do Zvornika i od Brckog do Neuma. Naravno, da se na tom prostoru pucalo i u doba kada je bilo vlasti, rada i povjerenja u komsije, ali to je zaista bilo svecarsko narusavanje tisine. Mozda malo vise mirisa baruta nego sto je uobicajeno u Evropi, ali bez zlih namjera, svakako. Danas to je izraz bola i straha, krik i tjeskoba i iznad svega beznadje.

Sumrak nade

Ne moze se reci da poslije potpisivanja sporazuma u Dejtonu nije bilo zive nade. Razlicito se razumijevalo i tumacilo ono sto je napisano i potpisano, ali se vjerovalo. Moze se reci da se i samoj medjunarodnoj zajednici (znaci, prije svega SAD) cinilo da je rjesenje na vidiku. Danas ce iole postenija analiza pokazati da ni kapetani ni mornari ne znaju tacno "kud plovi ovaj brod".

Ovaj optimisticni plan da ce se u Bosni i citavom regionu uzgojiti drvo demokratije za godinu dana, a o dva da se i ne govori, gospodari savremenog svijeta, Amerikanci, su revidirali i upravo ga opisuju kao za "pet, a mozda i vise godina", sto vjerovatno znaci da ce americki vojnici ostati u Bosni decenijama. Drvored dobrih namjera gubi se u izmaglici perspektive buducnosti.

Sve, naravno, lici na organizovanje "fer i postenih" izbora po Bosni sa cijim se rezultatima poslije ne zna sta ciniti. Otud slijedi ovakva rezignacija, jer ljudi su ovdje mnogo ocekivali od Zapada u smislu modela i metoda, a odjednom vide i osjecaju da su u tome sto se tu radi oni manje vazni. "Cinjenica je da se razlozi (zbog kojih se Klinton upusta u "beskonacan ostanak" u Bosni, prim. P.R.) mnogo vise ticu unutrasnje politike, nego nekog americkog interesa na Balkanu", reci ce ovh dana Bi-Bi-Siju Dzordz Keni, nekadasnji sluzbenik Stejt Departmenta.

Na rubu pameti

Na sve to medjunarodna zajednica gubi zivce. Karlos Vestendorp prijeti i uvodjenjem protektorata i sprovodjenjem Dejtonskog sporazuma. Mozda ovako sta mogu razumjeti ljudi, koje vode na lijecenje zato sto ne razaznaju granicu izmedju stvarnosti i uobrazilje, izmedju svijesti i podsvijesti. Dejtonski sporazum je, ma sta ko o njemu mislio i govorio, potpisan kao skup mjera i akcija, kojim se jednom ratom razorenom podrucju pomaze da se dostojanstveno vrati u normalan svijet. Svaka strana se zbog toga odrekla dijela "opasnih zelja". A protektorat? Protektorat, (koji je inace legitiman oblik odnosa u medjunarodnoj zajednici, samo u Dejtonu nije pominjan) je staarteljstvo nad nezrelim i neravnopravnim. Sticenicima se onda ne daju izbori kao prva pomoc, nego im se "zavrcu usi", zato sto se vjeruje da ce dvadeset-trideset godina "srafljenja" od njih napraviti ljude kakve treba savremeno doba.

Logike, koja se od Zapada ocekivala, je u Bosni sve manje, a neke gnjevne prisile sve vise. Tako ovih dana Svjetska banka za obnovu i razvoj obustavlja vec odobreni kredit za vodovod u Srbinju (nekadasnjoj Foci). Amerikanci su se suprotstavili "kad se doslo do saznanja da se na tom podrucju nalazi sest osoba sa potjernice Tribunala u Hagu". Obrazlozenje odluke je "i za suze i za smijeh". Ko je to mogao kriti toliko vrijeme od Amerikanaca, koliko se "spornih" osoba nalazi u nekom gradu u Bosni? A onda i logicno pitanje: ako se jedan grad ucjenjuje vodom (kao u srednjem vijeku), nece li se u sljedecem trenutku, kad se dodje do nekih "drugih saznanja", zabraniti Crvenom krstu da dopremi lijekove i krv?

Mozda je Amerikancima tesko da ne budu gnjevni kad vide da su ove godine za "bosansku operaciju" potrosili preko 3,7 milijardi dolara. Kako da ne bude bijesna jedna globalna svjetska sila kad za malu Bosnu trosi trecinu svog budzeta za operacije u inostranstvu. A rezultata nigdje.

Ali, ako je dozvoljeno da se razmislja, reci cemo da tu "pravedni gnjev" nije produktivan. Unistavanje sopstvenih pravila igre i zauzimanje poze "zle macehe", kad-tad ce se objaviti kao zakljucak da bajke, bez obzira sto se cine kao "sarene laze" nisu nista drugo do susta stvarnost. I to bez obzira sto se ovdje stvarnost pokazuje kao potpuno nelogicna. Jer, zamislite sta bi se u jednoj zemlji kao sto je Bosna moglo uraditi sa 3,7 milijardi dolara godisnje? Bez strategije Pentagona, tajnih sluzbi, analiza i eksperata - kad bi se tolika kolicina zelenih novcanica iz aviona bacila procvjetala bi ova zemlja. Ovako: pravedni gnjev i beznadje. Prvi ukidaju zajmove za vodu, a drugi pucaju u noc tako bjesomucno da ranjavaju sopstvenu djecu. Hickok se takvog zapleta nije mogao sjetiti.

Petar Reljic