IZMEDJU POLITIKE I EKONOMIJE

Koliko je BiH daleko od predratnog standarda

AIM, SARAJEVO, 12.01.98.
Koliko ce trebati vremena, i novaca da BiH stigne do 1991. godine? Iako samo pitanje djeluje pomalo smijesno kada je do pocetka treceg milenijuma ostalo manje od dvije godine, za gradjane BiH radi se o izuzetno ozbiljnoj stvari, tacnije o njihovoj svakodnevnoj egzistenciji. Ukoliko se sve bude odvijalo u skladu sa idealno koncipiranim planovima (a ne odvija se), Bosanci i Hercegovci mogli bi svecano docekati 1991. godinu nekako u isto vrijeme kada ostatak covjecanstva bude proslavljao dolazak 2003. godine.

Uloga "mrkve" u Daytonskom mirovnom paketu bila je namijenjena sumi od 5,1 milijardi dolara za obnovu ratom porusene BiH i njene ekonomije. Tadasnji optimisticki scenario eksperata Svjetske banke predvidjao je da ce za dostizanje predratnog zivotnog standarda i ostalih ekonomskih parametara biti potrebno sedam godina uz ispunjavanje niza preduslova, od korjenite reforme u svim sektorima ekonomskog i politickog zivota, pa do ispunjenja obecanja o obezbjedjenju novca od medjunarodnih donatora.

Nakon prve dvije godine mira ekonomska situacija i zivotni standard gradjana BiH jos uvijek je daleko od predratne. U Republici Srpskoj ceh opstrukcije vladajuceg SDS-a u ispunjavanju obaveza iz Daytonskog sporazuma placa citavo stanovnistvo jer donatori cekaju da vide konkretne korake prije nego sto "odrijese kesu".

Iako u odnosu na "komsije" u RS, gradjani Federacije imaju, barem statisticki, gotovo cetiri puta vece prosjecne plate i penzije, ukupna ekonomska situacija, zaposlenost, iskoristenost privrednih kapaciteta i izvoz, nije nimalo ruzicasta.

Odugovlacenje sa pocetkom privatizacije rezultiralo je nedostatkom neophodnog svjezeg kapitala za pokretanje proizvodnje na podrucju Federacije BiH, jer strani donatori raspolozivi novac za obnovu usmjeravali su mahom u obnovu infrastrukture i djelimicno u jos uvijek slabasan privatni sektor. Bez pokretanja proizvodnje nema ni novih radnih mjesta, a bez novozaposlenih radnika nece biti ni znacajnijeg punjenja poluprazne penzione kase i ostalih javnih fondova.

Uhvacena u raskoraku izmedju socijalizma, kojeg su se svi zvanicno odrekli, ali cije nasledje u vidu pravnog i ekonomskog sitema jos uvijek dominira, i kapitalizma, u koji se svi verbalno zaklinju, ali istovremeno oklijevajuci da prihvati u potpunosti kapitalisticka pravila igre, privreda u FBiH po svemu sudeci godinu koja je pred nama zapamtice jedino po ocekivanom pocetku privatizacije.

Sam prelazak u privatne ruke domace privrede jeste revolucionaran dogadjaj, ali bez temeljite reforme svih segmenata ekonomskog zivota gradjani, privreda ali i drzava vidjece malo koristi.

I dok federalni zvanicnici, pozivajuci se na statistiku koja se zasniva na poredjenju sa 1995. i 1996. godinom, ukazuju na znacajne uspjehe u ekonomskom oporavku, ne propustajuci naglasiti vlastite zasluge, dotle se medju domacim ekonomistima i privrednicima mogu cuti i malo drugacija vidjenja.

Nedavni susret federalnog premijera Edhema Bicakcica i resornih ministara sa predstavnicima Privredne komore BiH, na kome je glavna tema bila rasprava o prijedlogu mjera ekonomske politike u 1998. godini pokazao je jos jednom da domaca vlast jos uvijek luta na suzenom prostoru koji joj ostavlja medjunarodna zajednica.

Ono sto je poznato od ranije, Svjetska banka, MMF kao i eksperti americke vlade su ti koji kreiraju u najvecoj mjeri buduci makroekonomski okvir u FBiH. Izlozena ovom pritisku sa jedne strane i nastojanjem da se sto duze ocuva "status quo" sa druge aktuelna vlast u FBiH, pokusava da kroz razlicite kompromise pomiri ove medjusobno suprostavljene zahtjeve.

Zahtjevi privrednika za smanjenjem postojecih nameta na plate zaposlenih sa sadasnjih 85 na sedamdesetak odsto tesko da ce biti ispunjeni, kao ni glavni zahtjev za obezbjedjenje svjezeg novca za pokretanje jos uvijek drzavnih preduzeca.

Podsticana ce biti ona preduzeca koja rade za izvoz, i to u dvije ili tri smjene. Sredstva za ove poticaje obezbijedili smo kroz niz zastitnih mjera i ona ce u pocetku biti ogranicena na podsticanje preduzeca u prehrambenoj industriji i primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji, rekao je federalni premijer Edhem Bicakcic privrednicima.

Namjera federalne vlade da i u ovoj godini nastavi sa koristenjem administrativnih mjera za zastitu domacih proizvodjaca tesko da se moze svrstati u doprinos izgradnji male otvorene ekonomije, sa liberalizovanom spoljnom trgovinom, sto se inace smatra jedinom perspektivom za BiH.

• Ukoliko na scenu uvedemo intervencionizam drzave u oblasti ekonomije, kako bi se pomoglo velikim drzavnim preduzecima, mala i srednja preduzeca ce propasti, smatra dr.Ante Domazet, upozoravajuci da je u privtnom sektoru u FBiH danas zaposena trecina od ukupnog broja zaposlenih.

Sirenje "sive ekonomije" na podrucju FBiH , o cijim razmjerama niko nema preciznih podataka, dugorocno bi moglo ponistiti sve ono sto je postignuto i sto bi trebalo biti uradjeno u ovoj godini na uvodjenju poreske i fiskalne discipline, bez cega nece biti novaca ni za penzionere, zdravstvo i ostale socijalne programe.

Namjera federalne vlade da kroz izmjene postojeceg zakona o preduzecima ubuduce ne dozvoli registrovanje preduzeca bez bar jednog stalno zaposlenog ima za cilj barem da djelimicno umanji razmjere rada "na crno" ali tesko da ce samo ovo biti dovoljno.

Ipak, najveci problem je u ociglednoj cinjenici da se sve zelje i projekcije zavrsavaju na dosezanju standarda iz 1991. godine. Pesimisti i optimisti medju strucnjacima nadmecu se jedino u tome da li ce nam za postizanje ovog cilja trebati jos tri, pet ili sedam godina. Ono sto se izgleda zaboravlja je da u medjuvremenu, dok je na prostorima bivse Jugoslavije bjesnio rat, svijet nije prestao da se okrece.

Nacin razmisljanja, karakteristican za rat, po kome je buducnost koja se planira zavrsavala sa sutrasnjim danom, a "prekosutra sta bude" izgleda je jos uvijek prisutan.

Ako su nam medjnarodni eksperti vec ponudili gotovu recepturu (koliko god ona eventualno bila losa) za dostizanje predratnog nivoa razvoja i standarda, odgovor na pitanje sta i kako poslije te "1991. godine", moracemo pronaci sami i to na vrijeme. Cekati da se stvari dese same od sebe bilo bi ravno ekonomskom samoubistvu, a pravovremeno definisanje ciljeva i nacina za njihovo postizanje jedini je put da se postavljeni ciljevi zaista i dosegnu.

Uostalom, jedna od americkih izreka glasi da "onaj ko sanja o milion dolara mozda ce ih jednog dana i imati. Ali onaj ko sanja o sto hiljada dolara nikada nece imati milion". Hocemo li sanjati o sto hiljada ili o milionu, stvar je naseg izbora, ali budemo li predugo cekali mogli bi ostati i bez centa a kamoli dolara.

Drazen SIMIC (AIM, Sarajevo)