NOVI POREZ DIZE CIJENE

AIM, ZAGREB, 11.1.1998. "Sada smo korak blize Evropskoj uniji". To je jedina pozitivna cinjenica koju je hrvatski vicepremijer Borislav Skegro spomenuo nakon sto je 1. sijecnja pocela primjena poreza na dodanu vrijednost. Ali Evropska je unija vec najavila da tokom slijedecih deset godina nece ni razmatrati mogucnost primanja Hrvatske. Nasuprot tome, Slovenija je u prvom krugu zemalja koje ce postati njeni punopravni clanovi. Pa ipak, u Sloveniji se uvodjenje poreza na dodanu vrijednost planira tek za pocetak 1999. godine.

Za poreznu reformu - koja je vec dovela do velikih poskupljenja, u prvom redu prehrambenih proizvoda i time izazvala dubinske poremecaje na hrvatskoj ekonomskoj i politickoj sceni - moraju, dakle, postojati i neki drugi razlozi. Nezavisni analiticari smatraju da je glavni motiv novac, a ne uskladjivanje sistema s praksom zemalja Evropske unije. Stari sustav poreza na promet, naime, vise nije zadovoljavao potreba stalno rastuceg drzavnog budzeta. To je postalo posebno vidljivo u prosloj godini, kad su podbacili porezni prihodi od benzina, cigareta, kave i pica. Vise se nije moglo ostati na starim mehanizmima oporezivanja, a istovremeno i nadalje povecavati ogromnu drzavnu potrosnju.

Porezne su promjene, dakle, postale neminovne, cim je postalo jasno da ni ovogodisnji "prvi mirnodopski" budzet nece biti iznimka od prethodnih i da kraj rata ne znaci i kraj stalnog rasta drzavne potrosnje. Prema Jakovu Sirotkovicu, na javnu potrosnju odlazi 55 do 60 posto drustvenog proizvoda zemlje. Nije mali i lagani zadatak izvuci iz dzepova gradjana i privrede 5,5 do 6 od svakih deset kuna koje se zarade u Hrvatskoj.

Teoretski, budzetski su se prihodi mogi povecati i bez uvodjenja novog poreskog sustava, jednostavnim povisenjem postojeceg poreza na promet. Ali ta bi porezna matematika dala vrlo nepovoljan politiccki rezultat. I to zato, sto ne bi bilo dovoljno samo povecati postojece stope poreza na promet; trebalo bi promijeniti i strukturu proizvoda koji se oporezuju. Ne bi imalo nikakvog smisla povecavati porez na promet benzina ili cigareta u trenutku kad se potrosnja tih proizvoda pocela smanjivati. Veci porez tu bi sasvim sigurno jos vise prorijedio kupce. Zato se moralo oporezovati neke druge proizvode koji se stalno i masovno trose i koji ce i ubuduce biti siguran izvor poreskih prihoda.

Koji su to proizvodi? Nekad davno, glavni su izvor novca za drzavu bili porezi na sol, petrolej za rasvjetu, sibice, duhan... To se tada nazivalo "drzavnim monopolom". S rastom standarda, budzeti su prestali mirisati na petrolej, a poceli na benzin, kavu, konjak i whiskey. Umjesto duhana postale su zanimljive samo cigarete. Cim su benzin, cigarete i kava poceli zakazivati, hrvatskim je poreznicima postalo jasno da je vrag uzeo salu. Sto se jos masovno i sigurno trosi? Na sto ce svi, htjeli-nehtjeli, morati platiti porez? Ako su zakazali ljudski poroci, na glas se uvijek moze racunati. Dakle, na kruh, mlijeko, ulje i secer, na meso, rizu i lijekove...

Otvoreno povecavanje poreza na te proizvode, od kojih vecina prije nije bila ni oporezovana, previse bi revoltiralo javnost i nanijelo nepopravljivu politicku stetu vladajucoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Zato se zaigrala ona stara i poznata igra: ne dizemo mi poreze, vec mijenjamo sustav oporezivanja. Priblizujemo Hrvatsku Evropskoj uniji cije sve clanice imaju porez na dodanu vrijednost. Da bi se postigao cilj, hrvatska je Vlada u taj novi sistem unijela jos jednu novost, nesto sto nema ni jedna druga evropska zemlja: jedinstvenu poreznu stopu na sve proizvode. Samo tako - tvrdi se - djelovanje poreza na privredu postaje "neutralno". To znaci da su svi proizvodjaci, sa stanovista poreznika, jednaki; da nitko nije oporezovan ni vise, ni manje od drugih. Ali porez na dodanu vrijednost ipak je samo oblik poreza na promet. Placaju ga potrosaci, sto znaci da su oni postali za poreznike jednaki, bez obzira kupuju li kruh ili neku luksuznu robu. Svi ce platiti 22 posto, koliko ih je razrezala hrvatska drzava, kako bi skupila dovoljno novca za svoju ogromnu potrosnju.

Vec prvih deset dana primjene novog sustava pokazalo je da su se pocele ostvarivati sve najcrnje prognoze. Svi su poskupili za postotak za koji je porez na dodanu vrijednost veci od starog poreza na promet. Kruh, mlijeko ili, na primjer, djecja hrana, koji dosad nisu bili oporezovani, poskupili su cijelih 22 posto. Lijekovi su skuplji 17 posto, sto je razlika izmedju starog i novog poreza, itd. Istovremeno, najavljena pojeftinjenja onih artikala koji su dosad bili oporezovani vise od 22 posto, ne idu tako glatko. Ili se, kao u slucaju automobila, drzava pobrinula da dodatnim nametima uzme razliku, ili trgovci i proizvodjaci pokusavaju takodjer nesto profitirati. Tvrdi se da su cijene ukupno porasle za 6 posto. Ali ukupni, prosjecni rast zanima samo statisticare. Najveci je racun ispostavljen masi obicnih ljudi koji su i dosad zivjeli vrlo skromno; penzionerima, onima koji zive od rada i nezaposlenima. Dakle svima koji su u poznatoj statistickoj sarmi i dosad jeli samo kupus.

Dok dio opozicije (u prvom redu Istarski demokratski sabor) najavljuje da ce zbog svega toga traziti odgovornost Vlade i smjenu njenog potpredsjednika Borislava Skegre, sama se Vlada ne uzbudjuje previse. Za nju je sve sto se dogadja u redu i normalno. I bez upozorenja opozicije i sindikata, ona je znala sto ce se dogoditi nakon uvodjenja poreza na dodanu vrijednost s jednom i to visokom stopom za sve proizvode. Za taj se trenutak Vlada unaprijed pripremila. Povecala je place javnim sluzbenicima, a penzionerima je dodala 4,4 posto. Poskupljenja ce odnijeti vise, ali to je i bio cilj. U suprotnom budzet ne bi prikupio planirani iznos novca, sto znaci da citava operacija ne bi ni imala nikakvog smisla.

Jedino od cega Vlada strepi je obnavljanje visoke inflacije. Ali ne toliko da bi odustala od jedinstvene poreske stope (koju nema ni jedna od zemalja Evropske unije, a sve su one znatno bogatije od Hrvatske) i pristala na nize oporezivanje ziveznih namirnica. Umjesto toga, ona je opet uvela "narodni kruh" i "narodno mlijeko"; odnosno jednoj od 200 vrsta kruha koje su u prodaji (polubijelom) i jednoj vrsti mlijeka (konzumnom) cijena je ostala ista, a razlika se placa iz budzeta. Istovremeno, iz svih je topova otvorena vatra na trgovce, koje (kako pise i u Bibliji) narod i tako nikad nije volio. U drzavnim se medijima stalno iznova, na dugacko i na siroko analizira zasto oni nisu pojeftinili pivo koliko su morali. Za tu temu, valjda, ni Bavarci nisu toliko zainteresirani.

Osnovano je i posebno povjerenstvo za zastitu potrosaca, koje bi trebalo ukazivati na sve trgovacke marifetluke. Veliku gestu povukla je INA, koja je, zbog poreza na dodanu vrijednost, pojeftinila goriva za 2 do 3 posto. Pokusava se zaustaviti i vec najavljeno poskupljenje struje i telefona. Za volju ocuvanja stabilnosti, velika drzavna, monopolska poduzeca morala bi se odreci dijela ekstraprofita koji stalno vuku. Ali sve su to potezi na kratki rok. Kad se poveca budzet, dakle kad poskupi drzava, mora poskupiti i sve drugo. Pa, ipak, Vlada najavljuje da ce se tokom godine sve smiriti i da ce biti ponovno uspostavljena stabilnost cijena. Na temelju cega?

Ako je tocno, kako se vlast nada, da je privredna aktivnost u zemlji veca nego sto se sada iskazuje, novi porezni sistem mogao bi uloviti dio onog sto se sada skriva u sivoj zoni. U novom se sustavu mnogo teze izbjegava placanje poreza, jer se on obracunava na lancu; svatko odbija vec placeni dio i dodaje ostatak do jedinstvene stope, tako da nitko u tome nije sam. Zato ne moze sam ni frizirati svoje porezne obveze. Kad bi se na taj nacin povecali budzetski prihodi, bila bi moguce ublaziti sadasnji porezni pritisak, a ipak prikupiti dovoljno novaca. Nevolja je, jedino, sto se sadasnja vlast ne moze odrzavati bez stalnog povecavanja budzetske potrosnje. I sto jos nitko nije prezivio hraneci se nadom i kondicionalom, kakvi su "ako" i "kad bi".

MILAN GAVROVIC