DOBRA NAMJERA U ZAO CAS

Patrijarhovo obracanje albanskom studentskom pokretu na Kosovu

Izmedju "Kosova Republike" i "Stare Srbije" jos uvijek postoji nepremostivi jaz. Zdrav razum rijetko nadjacava politicke i nacionalne ciljeve

AIM, BEOGRAD, 6. 1. 1998.

Da su se kojim slucajem zvanicne vlasti u Beogradu, bar jednom, obratile albanskim studentima na Kosovu na slican nacin kako je to ucinio Njegova svetost patrijarh srpski, gospodin Pavle, situacija u ovoj pokrajini bila bi, ako nista drugo, manje zapaljiva. Pokazalo se, naime, da predstavnici Albanaca i studentskog pokreta imaju mnogo manje sopstvenih argumenata za ostvarivanje davno postavljenih ciljeva o stvaranju "Republike Kosovo" kada im se predoci sustina i pozadina kosovskog problema.

Patrijarh Pavle je, podsjecanja radi, izrazio razumijevanje za mirne demonstracije studenata - Albanaca na Kosovu, osudio primjenu sile prema njima od strane policije:

• Tuci i hapsiti studente predstavlja tesko ogresenje ne samo o sluzbenu duznost, vec i o cast zemlje u kojoj zivimo. Ne poteze se sila na omladinu, ma i po cenu najvecih napora da se izazovi otrpe".

Poruka je na slican nacin intonirana kao i u vrijeme proslogodisnjih studentskih protesta u Beogradu i jos nekoliko gradova Srbije. Ovakav pristup pozdravili su kako albanski studenti na Kosovu tako i pojedini predstavnici tamosnjih partija (Fehmi Agani, na primjer).

Postoje, medjutim, ocita neslaganja sa dijelom patrijarhove poruke u kojoj on predocava:

• Razmisljam o zahtevu u vasem proglasu da zauzmete mesto koje vam svakako pripada u zgradama drzavnog univerziteta, ali se pitam kako zamisljate svoj povratak kad ne priznajete drzavu ciji je to univerzitet? A drzava nije isto sto i njeni rezimi, vec istorijski, geografski, mnogostruki jos organizam, koji ima svoj identitet i ustanove, starije od svake politike".

On, takodje, tvrdi da je zvanicna srpska politika zatvorena u sebe i da nece moci "da ovlasceno predstavlja prave interese svog naroda, sve dok ne okupi najpozvanije, najtrezvenije ljude dobre volje, sposobne da razumeju, strpljive i spremne da razuvere, dostojne postovanja za svaki razgovor i dogovor".

Bez sumnje, ovo je do sada najrazboritiji pristup kosovoskom problemu, sa srpske strane. Koliko, medjutim, razboritost prvog covjeka vecinske crkve u sadasnjoj Jugoslaviji moze pomoci u ovom trenutku kada se dva politicka fronta drze maksimalistickih zahtjeva i ciljeva - tesko je prognozirati. Ono sto, mozda, najvise zabrinjava jeste cinjenica da se ni na albanskoj ni srpskoj strani ne osjeca zamor. Izmedju ta dva fronta, kao "tampon zona", nalaze se gradjanski orjentisane politicke snage ciji je uticaj, isti ni za volju, simbolican. I javne licnosti iz tog "bloka" su apsolutno protiv stvaranja "Kosova Republike" i otcjepljenja ovog dijela Srbije, tako da se rjesenje vidi u stvaranju neke vrste autonomije koja ne bi imala karakteristike drzavnosti. Na tome insistiraju i najznacajniji medjunarodni faktori.

Jos uvijek je u opticaju teza da zvanicnim vlastima u Beogradu uveliko odgovara stanje "ni rata ni mira" na Kosovu, jer najveci dio politicke strategije zasniva na "odrzavanju kriznih zarista".

Zasto se patrijarh Pavle oglasio bas u ovom trenutku? Da li se radi o strahu od izbijanja oruzanog sukoba? Vjerovatno je u pitanju jedno i drugo.

Zanimljivo je i zacudjujuce da su drzavni - kontrolisani mediji potpuno ignorisali pismo patrijarha Studentskom pokretu za "Albanski univerzitet na Kosovu". Vjerovatno zbog toga sto u poruci umjesto nacionalistickog naboja preovladava racionalno vidjenje dramaticnog stanja koje lako moze izmaci kontroli, a i konstatacije da "mnogo sta jos moramo svi podneti dok se ne izvrse korenite promene stanja, bez koga nema opstanka ni vama ni nama, ni drugim oko nas". Lako je prepoznatljivo o kakvim promjenama se radi.

Kada se sve izvaga, patrijarh je u skoro podjednakoj mjeri skrenuo paznju albanskim studentima na Kosovu do kakve tragedije mogu dovesti zahtjevi o "Republici Kosovo", a istovremeno ukazuje da sadasnja vlast u Srbiji nije spremna na temeljite drustvene promjene koje bi, bar djelimicno, eliminisale probleme u odnosima Srba i Albanaca. Iluzorno je ocekivati da jedno pismo, makar i najveceg duhovnog autoriteta, moze rijesiti i jedan od tih problema. Pogotovo ako se ima u vidu da je aktuelna vlast cinila sve da SPC pretovori u svoj instrument. Cesto je u tome i uspijevala.

Naravno, ostaje otvoreno pitanje koliko je patrijarhovo obracanje albanskim studentima na Kosovu zakasnilo. Istina, malo je saopstenja Sinoda i Svetog arhijerejskog sabora u kojima se ne spominje Kosovo kao centar srpskopravoslavne duhovnosti, ali su rijetko spominjana prava Albanaca kao vecinskog naroda u ovoj pokrajini.

U politickim kuloarima vec je u opticaju verzija da iza pisma patrijarha ne stoji SPC i da je to njegovo licno obracanje albanskim studentima (kao sugradjanima) s obzirom da je na Kosovu proveo tri i po decenije.

Kriticari SPC, pak, podsjecaju da su na poceku krize na Kosovu, sklonjene u unutrasnjost Srbije mnoge relikvije i crkvene vrijednosti tako da se ona prva "predala pred separatistima".

Ne ulazeci u razne spekulacije, koje obicno prate poteze crkvenih velikodstojnika, ostaje cinjenica da je patrijarhovo pismo nagnalo na razmisljanje kako vlasti u Beogradu tako i albanske celnike na Kosovu da je odrzavanje sadasnjeg stanja isuvise rizicno za jedne i druge.

Ejub Stitkovac (AIM)