POVRATAK OTPISANIH

Pisci u nastavnim programima

Banjaluka, 5. januar 1998. (AIM)

Ma kako je ocjenjivali danas razdvojeni narodi, dojucerasnja zajednicka Jugoslavija nije bila samo prosti zbir razlicitih elemenata, nego i rezultat visedecenijskog zajednickog zivota i napora da se ostvari medjusobno istinsko prozimanje, narocito u kulturnoj sferi. Izmedu ostalog, stvarani su zajednicki programi nastave knjizevnosti, u kojima je kao i u politici morala da se ispostuje zastupljenost svih naroda i narodnosti, cak i na stetu kvaliteta. Tu su teznju prvi narusili Slovenci, odbijajuci zadnji napor da se stvore minimalne zajednicke osnove - njima one vise nisu bile potrebne. Srpski napor da se to zajednistvo odrzi, izrazen stalnim ukljucivanjem knjizevnih stvaraoca drugih naroda, tumacen je najcesce istim politickim argumentima kao srpska (imperijalna) zelja da prisvoje tudje. Naucni argumenti nikoga nisu zanimali.

Kako stvari danas stoje u Republici Srpskoj, bar kada su u pitanju nastavni planovi i programi knjizevnosti u gimnaziji, kao najreprezentativnijoj obrazovnoj ustanovi? Jesu li iz tih planova odstranjeni dojucerasnji temeljni "zajednicki" stvaraoci, Hrvati i Bosnjaci? Ako se izuzmu Slovenci i Makedonci, sh knjizevnici su bili i kovaci jezika koji se do juce tako i nazivao: sh knjizevni jezik. Knjizevnici se mogu na neki nacin nacionalno razvrstati, ali to ne znaci da se oni mogu bez posljedica iskljuciti iz jezickih temelja bilo kojeg od tri novoimenovana jezika, koji su se nasilno razdvojili zadrzavajuci po svim svjetskim standardnim naucnim mjerilima sve karakteristike jednog jezika. A jezik se, dobro znamo, ne moze da izucava odvojen od zivih primjera iz djela onih koji su ga stvarali. Takodje, ne mogu da se shvate ni knjizevni pokreti ako se izostave krupne figure knjizevnosti na ovom zajednickom prostoru samo stoga sto ne pripadaju "svome" nacionu. Zar cemo prije prihvatiti da je za neki pokret bio znacajan stvaralac iz drugog, stranog jezika, nego iz istog, samo stoga sto je danas svrstan u korpus "tudje" knjizevnosti. Uticaj, na primjer, u medjuratnoj knjizevnosti, socijalne misli jednog Krleze bio je za mnoge jednako snazan kao i uticaj slovenske melanholije jednog Jesenjina.

Ko je, dakle, od hrvatskih i bosnjackih knjizevnika ostao u nastavnom planu programa knjizevnosti za gimnazije u Republici Srpskoj?

Prvi razred opsteg smjera, u svom uvodu u proucavanje knjizevnosti daje Andricevu besjedu prilikom primanja Nobelove nagrade, potom navodi najstarije spomenike juznoslovenske kulture, medju kojima su Bascanska ploca, Samuilov natpis, Povelja Kulina Bana, a u obilni korpus narodne knjizevnosti unosi Hasanaginicu. Potom se prelazi na humanizam i renesansu, gdje je svoje mjesto nasao i Marin Drzic, a u baroku i klasicizmu Ivan Gundulic.

U drugom razredu, iz nekadasnjeg zajednickog naslijedja ostali su France Presern, Ivan Mazuranic i Silvije S. Kranjcevic. Uglavnom svaki sa po jednom pjesmom, gdje je najznacanije djelo Smrt Smail-age Cengica.

U trecem razredu nalazimo A.G. Matosa, Ivana Cankara, Tina Ujevica, Isaka Samokovliju, Miroslava Krlezu (Povratak Filipa Latinovica), Ivana Gorana Kovcica (Jama) i Dobrisu Cesarica.

Za cetvrti razred, pored ostalih, propisuju se kao obavezni i ovi pisci: Blazo Koneski, Skender Kulenovic, Mesa Selimovic i Ranko Marinkovic.

Drustveno-jezicki smjer, pored vec navedenih, propisuje i narodnu pripovijetku Nasrudin-hodza i Francuz. Ovaj prosti uvid u programe pokazuje da navedene pisce uce svi gimnazijalci bez obzira na smjer. Uglavnom, rijec je o najistaknutijim piscima svoga vremena i njihovo izostavljanje znacilo bi osiromasenje programa. U prvo vrijeme ovih novih programa, oni su bili odstranjeni, da bi se potom vratili u skladu s logikom nauke a ne dnevnopolitickih potreba.

Moguci prigovori zahtijevali bi i detaljniju analizu uvrstenih srpskih pisaca, njihovih djela i ukupnog udjela narodne knjizevnosti u raspodjeli fonda casova. Isto tako, trebalo bi analizirati razliku izmedju programa u SR Jugoslaviji i Republici Srpskoj, u kojoj bi se analizi vidjelo da su tu nedosljednosti mnogo vece nego sto bi se mogle pronaci u zastupljenosti pisaca Bosnjaka i Hrvata. Ipak, mjesta bi se sigurno moglo (i moralo, naravno) naci za Vladimira Nazora (pjesma Majka pravoslavna), Camila Sijarica (pripovijetke), Hamzu Humu, Maka Dizdara (Kameni spavac, vjerovatno najbolja zbirka poezije na ovom prostoru u novije vrijeme), A.B.Simic i Nikolu Sopa. Isto tako, greske su nacinjene kod uvrstavanja kriticara i teoreticara, gdje su izostavljene krupne figure iz ovih nacionalnih korpusa, narocito nasi savremenici koji su jos koliko juce visoko kotirali u nasim skolskim programima jer su u svjetskim okvirima znacajna teoreticarska imena s juznoslovenskih prostora (Skreb, Zmegac, Svetozar Petrovic, Flaker , Midhat Begic).

Ranko Risojevic