VATIKAN PRIZNAO SRJ

Papino odobrenje za osnivanje Biskupske konferencije Jugoslavije

Poglavar Rimokatolicke crkve cekao je kakav ce konacni stav prema Beogradu zauzeti najzacajniji medjunarodni faktori. Posto u tom pogledu preovladava sarenilo dao je saglasnost da se formira Biskupska konferencija u "ostatku Jugoslavije"

AIM, BEOGRAD, 27.12.1997.

Vatikan je definitivno priznao sadasnju "skracenu Jugoslaviju" u postojecim granicama. Najnovija potvrda tog priznanja dosla je od pape Jovana Pavla Drugog koji je, poslije tri godine oklijevanja, odobrio osnivanje Biskupske konferencije Savezne Republike Jugoslavije. O tome je, prilikom predbozicnog susreta, novinare obavjestio beogradski nadbiskup, dr France Perko, koji je ujedno imenovan za predsjedavajuceg ovog najviseg tijela Katolicke crkve u jednoj zemlji. Po tome su, bar formalno, za Svetu stolicu sve novostvorene drzave na prostorima bivse Jugoslavije dobile isti tretman.

Zasto je poglavar Rimokatolicke crkve cekao tako dugo da stavi potpis na Statut Biskupske konferencije Jugoslavije postoji nekoliko objasnjenja. Sam Perko kaze da se radilo i o nekim formalnim razlozima, kao sto je naziv. U igri je bilo nekoliko varijanti - da se zove balkanska (isuvise neodredjeno), ili da se u nazivu navede "za Srbiju i Crnu Goru", sto bi se moglo protumaciti kao "pokusaj razbijanja federalne drzave".

U sustini, papa je cekao da se svijet odredi prema SRJ. Posto Vatikan ima najvispreniju diplomatiju od koje je bi se (da ne postoje predrasude u pretezno pravoslavnim zemljama) moglo mnogo toga nauciti, odobrenje Svetog oca doslo je u trenutku kada vecina zemalja svijeta "tiho" komunicira sa SRJ bez obzira na spoljni zid sankcija. Zanimljivo je samo po sebi da aktuelne vlasti, vjerovatno zbog toga sto su bile preokupirane serijom izbora, za sada ne prave od toga politicki kapital. Da se to dogodilo prije dvije - tri godine bio bi sasvim drugi slucaj. Naime, u vladajucim politickim krugovima postoji jos uvijek uvjerenje da svijet treba da se priblizava Beogradu "zbog nepravde koja mu je nanesena" uvodjenjem medjunarodnih sankcija i prozivki za izbijanje rata. Rijetko se mogu cuti iole kriticke ocjene ponasanja najvece republike bivse SFRJ u ratnoj tragediji. Naravno, pojedinci van politickih struktura ponavljaju da je rat "poceo u Beogradu", ali to malo ko zeli da cuje i prihvati.

Kada je rijec i o osnivanju Biskupske koneferencije Jugoslavije, normalizaciji diplomatskih odnosa Vatikana i Beograda, sve se vrti oko ratnih zbivanja. Politicki vrh u Beogradu optuzio je svojevremeno Vatikan da poziva, navodno, na vojnu akciju protiv Srba i to je bio najveci kamen spoticanja za najavljivanu posjetu pape Beogradu prije dvije godine. Bez obzira na takve optuzbe, vlasti su bile za tu posjetu zato sto bi "papa poljubio srpsku zemlju" i fakticki priznao sadasnju Jugoslaviju.

Na drugoj strani, Srpska pravoslavna crkva se zestoko suprostavila, kao i veliki broj nacionalisticki obojenih intelektualaca i javnih licnosti.

Istini za volju, malo je ko mogao da razumije tadasnju papinu zelju da dodje u jugoslovensku prijestonicu s obzirom na pravu antivatikansku hajku u kontrolisanim medijima. Sveta stolica nije optuzivana samo kao "vecna zaverenicka sila" nego je direktno prozivana kao jedan od najvecih krivaca za raspad bivse zajednicke drzave.

Jedan od velikodostojnika SPC rekao je tada saradniku AIM-a da "papa ima savrsenu taktiku". Po njegovim rijecima osnovni cilj posjete bio je da dokaze da "kao covek duha i razumevanja moze doci na noge cak i svom protivniku - neprijatelju u cilju svehriscanskog pomirenja pred 2.000 godina rodjenja Isusa Hrista".

Kasnije je u vise navrata najavljivano da bi papa poslije posjete Sarajevu "mogao navratiti u Beograd", ali od toga nije bilo nista.

Tokom ratnih godina vatikanski nuncij (ambasador), Montalvo, boravio je u Beogradu. Prosle godine imenovan je novi, nadbiskup Santos Abril. Prilikom prijema kod predsjednika Srbije, Slobodana Milosevica, ocjenjeno je da se odnosi izmedju Vatikana i SRJ uspjesno razvijaju i da "postoji obostrani interes za dalji razvoj odnosa, na osnovama uzajamnog uvazavanja i razumevanja, sto doprinosi jacanju stabilnosti i izgradnji poverenja medju narodima drzavama". Ova klisirana kabinetska informacija imala je, ipak, malo vece znacenje bar u jednom smislu: prestala je antivatikanska kampanja u drzavnim medijima.

Prethodno je Jugoslavija imenovala svog ambasadora u Vatikanu, Dojcila Maslovarica, provjerenog covjeka iz kruga Jugoslovenske udruzene ljevice, iako je prvobitno na to mjesto trebalo da ode tadasnji ministar vera u vladi Srbije, Dragan Dragojlovic. Mozda mu je ucinio medvedju uslugu nadbiskup Perko, koji je rekao da je to prava licnost dodajuci mu kao veliki plus i to sto je pjesnik. Izgleda da poezija nije jaca strana krugova koji imaju svoje kriterijume za rasporedjivanje ambasadora.

Katolicke krugove u Jugoslaviji, dobija se utisak, nije toliko zabrinjavalo da li ce u Vatikan otici ateista ili covjek koji poznaje religiju. Jer, ustaljeni nepisani diplomatski zakoni malo daju prostora za licno dokazivanje.

U svakom slucaju, u odobravanju osnivanja Biskupske konferencije Jugoslavije, kako kazu vjernici sa kojima smo razgovarali, vide brigu pape za njih i "shvatanje sadasnje realnosti ma kako ona izgledala".

U sadasnjoj Jugoslaviji, prema podacima Rimokatolicke crkve, ima oko 550 hiljada katolika razlicitih nacionalnosti. Na prvom mjestu su Madjari, zatim Hrvati, Albanci...Prema popisu

1. godine, u Srbiji se izjasnilo 5,2 odsto gradjana kao katolici. Pri tome treba imati u vidu opsti bojkot popisa od strane Albanaca tako da se ovaj postotak moze uzeti samo kao orjentir. Niko tacno ne zna koliko se katolika iselilo tokom rata. Nadbiskup Perko tvrdi da je samo iz beogradske nadbiskupije otislo oko 2.000 vjernika, bilo u Hrvatsku ili neku od evropskih zemalja.

Ujedno, u sadasnjoj Jugoslaviji, pored dvije nadbiskupije (beogradska i barska), potoje biskupije: suboticka, zrenjaninska, kotorska, zatim dio skopsko-prizrenske i djakovacko-sremske. One ce ciniti Biskupsku konferenciju Jugoslavije, o kojoj se, za sada, nisu izjasnile zvanicne vlasti iako su zvanicno obavjestene o odobrenju pape da se ona i zvanicno osnuje.

Ejub Stitkovac (AIM)