INTERVIEW: UZORITI KARDINAL VINKO PULJIC

AIM, SARAJEVO, 24.12.97. Bozic je blagdan mira. Koliko taj bagdan mira u ovakvom trenutku Bosne uistinu moze donijeti mir? O tome razgovaramo s uzoritim Kardinalom Vinkom Puljicem, koji u ovom prigodnom blagdanskom interviewu veli:

• U prvom redu zelim kratko reci sto je Bozic. Sama rijec Bozic zapravo znaci "mali Bog", radi se dakle o rodjenju Bozjemu. Taj blagdan je nastao od jednog rimskog blagdana koji je bio blagdan Sunca. Za nas krscane Bozic zapravo jeste blagdan svjetla, blagdan Sunca, jer sin se Bozji rodio i postao covjekom kako bi covjeka ponovo oplemenio i obogatio miloscu, obozanstvenio, kako bi covjek ponovo posao putem dobra, jer grijeh je odveo covjeka Bozjega da krene putem zla. Tamo gdje grijeh vlada, tamo vlada nemir, tamo je nered. I upravo Bozic je izvor mira, jer covjeku vraca njegovo dostojanstvo Bozijom ljubavlju. Bog se priblizio covjeku kako bi covjeka uzdigao u njegovo ljudsko dostojanstvo i upravio ga na put suradnje s Bogom, to jest na put izgradnje mira. I zato je Bozic blagdan svjetla, koje obasjava covjeka i upucivuje na put mira na put reda, na put suradnje. I mi, slaveci Bozic, zelimo ne samo dozivjeti Boziju blizinu, vec zelimo u toj blizini u dostojanstvu dozivjeti ljudsku blizinu. Isus sam je rekao: "Sto god ucinite jednom od ovih najmanjih, meni cinite". Dakle, Isus se ne samo rodio kao covjek, nego se izjednacio sa njim. I mi koji vjerujemo u Isusa Krista, zapravo iz te vjere, iz te ljubavi zelimio vrednovati covjeka. Cim se postavi to osnovno nacelo, to je pocetak izgradnje mira. Zato blagdan Bozica mi zovemo "blagi dan", onaj koji nosi nesto blago u srcu, taj mir nutarnji, radost nutarnju, i zelimo kroz tu blizinu Boziju osnaziti se, lijeciti ratne rane, lijeciti one rane koje grijeh donosi, lijeciti sve ono cine je covjek u sebi i oko sebe ranjen, kako bi ponovo nasao svoje dostojanstvo, svoje poslanje, svoj put uravo putem Bozjeg svjetla koje se pojavljuje u ovoj Bozicnoj noci.

Po cemu je ova godina u tom smislu opceh mira i duhovnog unutarnjeg
covjekovog mira bila za Vas znacajna?

• Ova godina jeste bila godina burih dogadjanja, poslijeratnih. Bili smo puni iscekivanja da ce se naci jedno istinsko politicko rijesenje, bili smo puni iscekivanja da ce krenuti gospodarski prosperitet, bili smo puni iscekivanja da ce se ostvariti mnoga ceznja vracanja na svoja ognjista, bili smo puni iscekivanja da ce se obnoviti puno onoga sto nam je drago i sveto, to su obiteljski domovi, to su nasi vjerski objekti... Ja ovdje kao vjerski poglavar u ime katolicke crkve mogu govoriti o onoj zelji da obnovimo toliko crkvene objekte i svetista. Istina je, bili smo puni iscekivanja, ali premalo se ostvarilo. To nije ovisilo od vjere, to je ovisilo od onih koji imaju vlast u rukama, koji imaju mogucnost izgradnje javnog mnijenja. A mi, katolici, sa svoje strane mozemo reci da ovu godinu cemo pamtiti u prvom redu po dolasku Svetoga Oca. Za nas je to sigurno bila najjaca poruka mira. U prvom redu, kao poglavar katolicke crkve, dosao je nas ohrabriti, dosao je s nama moliti, ali dosao je i donijeti poruku mira svima ljudima dobre volje na ovim prostorima i vjerujem da, koliko god da nisu vrednovali Papinu poruku u sredstvima informiranja, koliko god se nisu ozbiljno osvrtali na tu poruku, mi katolicki biskupi smo tu poruku veoma ozbiljno shvatili kao strategiju porgrama rada nase crkve na prostorima BiH, a to je, ja bih rekao, porgram sa tri "P": Prastanje, Pomirenje i Povjerenje. Upravo smo izdali i poslanicu u tom duhu i imali smo studijski dan na temelju Papinih govora. Takodjer smo izdali dvije knjige,
  male monografije na temelju Papinih govora, koje ce biti pamcenje, ali ne samo pamcenje nego izazov zivotnoj stvarnosti kako bi svi ljudi dobre volje koji zele ozbiljno izgradjivati mir i posegnuti i za tom knjigom i kroz sliku i rijec shvatiti koji je stav katolicke crkve da krenemo ka izgradnji mira. Mi smo u nasim zupnim zajednicama pronijeli tu poruku izgradnje savjesti, lijecenja ljudske savjesti, lijecenja srca, i mi moramo reci da to niije bitno samo u vjerskom smislu, nego i socijalno, i politicki, i gospodarski, a to je da covjek bude u sredistu paznje, da covjek bude vrhovno mjerilo izgrdanje jednoga sretnijeg sutra, jednoga sretnijeg drustva, pocevsi od vrednovanja covjeka od trenutka njegovog zaceca, da se vrednuje kao dijete, da se vrednuje u drustvu, u svim svojim dimenzijama i ljudskim pravima, u pravu nazivot, pravu na dom, na rad, na identitet... Ako se istinski ostvare ta prava, onda zapravo mozemo gvoriti o jednoj strategiji sretnijeg sutra.

U tom duhu smo mi vjerski poglavari pokusali naci zajednicki rijecnik, i u ovoj godini smo izdali jedan memorandum nacela na kojima smatramo kao obvezatnim izgradjivati medjusobnu suradnju i izgradjivati mir. Poraditi cemo i na zajednistvu uvazavanja nas razlicitih vejrskih zajednica, dvije crkve i dvije vjerske zajednice, da svatko u sovjoj zajednici izgradjuje taj mentalitet uvazavanja drugog i drugacijega. S katolicke strane, ja moram reci, da cemo ozbiljno poraditi na tomu, ali vjerujem i ocekujem da ce i drugi ozbiljno poraditi, a ne izgradjivati jedan huskacki mehanizam koji ce na neki nacin druge kritizirati i omalovazavati i proizavati, nego postivati drugoga u njegovim dimenzijama, i nastojati izgradjivati medjusobne mostove. U prvom redu je to uvazavanje da tu postojimo. Drugo, postivanje, da smo razliciti i da imamo pravo na tu razlicitost, i trece - traziti ono sto nam je u toj razlicitosti zajednicko u cilju suradnje. Zato mi je tesko pala izjava da predsjednik Predsjednistva koji bi trebao predstavljati sve nas u BiH, ignorira druge proklamirajuci u Teheranu kako je zpravo islam najbolja vjera. To je osjecaj da on zapravo druge iskljucuje, odjedanput se time sam iskljucio od svih nas i postavio u poziciju da ne moze biti onaj koji predstavlja druge i drugacije. On ima pravo na svoje osobno vjersko uvjerenje, ali mislim da ne bi mogao, kao jedan predsjednik, ignirirati i druge. Moram priznati da to ne razumijem. Od pocetka rata sam, ziveci s ljudima, dijeleci subinu ratne stvarnosti ratne ovjde, uvijek zastupao da ne mozemo izgraditi mir ako precrtamo covjeka i to sam u parlamentu govorio jedanput i danas stojim kod toga. Mogu se vrtati opcine, granice, ovako ili onako, ali niti jedan covjek se ne smije precrtati. Svaki covjek ima pravo biti ono sto jeste, i zato osjecam da netko ne moze biti pravi politicar koji zeli izgradjivati mir ako je spreman drugoga ignorirati. Takav politicar sigurno ne izgradjuje mir! Zato mi je nerazumljiv takav stav i ja ocekujem korekciju tavog stava od svih onih koji nas predstavljaju u javnosti. Oni ne mogu predstavljati sve ljude, a u svojim izjavama biti iskljucivi. Ocekujemo bolju zahvacenost u istinsku izgradnju mira u BiH. Zato ocekujem od politicara da na neki nacin u svojem politickom djelovanju ne smiju iskljucivati druge i drugacije, bez obzira na njihovo vjersko uvjerenje i politicko uverenje, nego moraju, ako istinski zastupaju BiH, odmah ukljuciti da u toj zemlji, u toj domovini nasoj zajednickoj postoje drugaciji ljudi, sa drugacijim uvjerenjima, ali su dio ove zemlje. Zato ocekujemo da stavrno stvorimo klimu vazavanja, ali takodjer ocekujemo i od svih ljudi koji teze izgradjivanju mira da ne smiju nikoga zanijekati, jer tko god nijece drugoga, taj ne gradi mir, taj sigurno stvara strategiju buduceg rata.

Koliko duhovnici, vjerski poglavari i svecenici, mogu utjecati na pormjenu svijesti ljudi koji vode drzavu?

• Mislim da ne mozemo reci da su se politicari ikada savjetovali sa nama, barem ja to ne mogu reci. Jesu koji put razgovarali, ali ne bih reakao da je to savjetovanje, ali eto, moraju uvaziti da postoji i jedan celnik katolicke crkve... Jesu razgovarali sa mnom svi politicari. Ja sam otvoren za razogovr, ali taj razgovor se nikako ne bi mogao nazvati savjetovanjem. Savjetovanje podrazumjeva uvazavnje, medjutim, ni jedna politika ne moze biti prava politika ukoliko ignorira moralna nacela, eticka nacela, ona moraju biti temelj politike ukoliko se ona hoce nazvati demokratska, i ja znam nekada reci, igrom rijeci - ona demokracija koja ne uvazava istinska moralna i eticka nacela, ona se pretvara u demo-n-kraciju, a ne demokraciju. Mislim da se puno govori parolaski o demmokraciji, ali ukoliko se u toj demokraciji stvarno geda samo jedna strana a iskljucuje druga, mislim da to vise nije demokracija.. makar kakav predznak imala, makar se kakvom bojojm bojala. Prava demokracija mora uvazavati covjeka u svim njegovim dimenzjiama, njegova prava, njegovu imovinu, i zato osjecam da je potrebno odgajati taj demokratski duh. Istina, i demokracija ima u sebi jednu spremnost da izgradjuje javno misljenje po broju glasova. Nesto sto je vrijedno u sebi ne ovisi od broja glasova, nego je ono u sebi vrijedno kao sto su moralne vrijednosti, kao sto je covjekovo dostojanstvo, Ono je vrijedno u sebi, a ne koliko ce ko glasovati. I zato je potrebno takve vrijedno ugraditi u drustvo pa osjecam da je potrebno da mi koji ucimo ljude vjeri i moralu ne smijemo nikada podleci javnom masovnom mnijenju, nego moramo ta nacela naucavati bez obzira koji puta bilo i skupo. Ja znam cesto puta reci da ljudi koji istinu gude, gudalo im cesto po prstima lupa, i dozivio sam to, ali nisam odustao boriti se za sva prava svakog covjeka svih naroda i svih vjera na ovim porstorima, ali moraju svi priznati da ja moram voditi prvenstveno svoju zajedicu koja mi je povjerena. Dakle, ja moram zastupati katolike i katolicku crkvu, ali time ne smijem iskljuciti nikaoga drugo. Bilo bi nekako smijesno sada da ja navjescujuci Bozoc i Bozicnu radost negiram druge, ali bilo bi radi drugih smijesno negirati ovaj Bozic i Bozicnu radost. Verujem da svako dobronamjeran ce to razumjeti. Takodjer smo jako zaosni sto Bozic nije prisutan tako u Sarajevu. Zalosni smo sto nas se i time nekako negira i ignorira. Takodjer znam jedan slucaj gdje su trazili standove, ali su ih odbili da cekaju nekoliko dana prije Bozica, a ljudi su vec davno trebali poslati cestirtke. Ne salju se cestitke dva dana pred Bozic. Dakle, osjecamo da se manipulira s covjekom i mislim da je to najbolnije. Neka reknu otvoreno - ne damo - a ne manipulirati s covjekom. Ja smatram da se ne bi trebali vrijedjati ni muslimani, ni pavoslavni, ako mi katolici pokazemo prisustvo u ovom gradu i svoje znakovlje. Svakako, to ne bi smjelo biti znakovlje provokacije isto kao sto se mi katolici ne bismo smjeli vrijedjati kada pravoslavni slave i imaju svoje znakovlje, ili muslimani svoje znakovlje... Trebalo bi napokon shvatiti da nacionalna i vjerska znakovlja nisu crvena krpa protiv drugih, izazov drugih, i trebalo bi vec jednom odgajati takvo javno ozracje, javno mnijenje da smijemo biti drugi i drugaciji, da ta razlicitost nije izazov za druge. Bas gledam ovdje po gradu da svi predstavnici medjunarodni nose svoje znakovlje, gledam gde god koji stranac stanuje u kojoj zgradi, izvjesi zastavu svoje drzave i to nam je postalo normalno. Ali mi domaci ne smijemo svoje znakovlje imati i pokazivati. Mislim da je to nezdrava klima i nju treba lijeciti sto prije.

BiH, Sarajevo specijalno, uvijek su bili naglasavani kao primejer mjesta gdje se na malom prostoru susrecu razliciti narodi i vjeroispovijesti u medjusobnoj suradnji i tolranciji. Koliko vremena treba proci pa da ta suradnja ponovo bude onakva kakva je bila u godinama prije rata?

• Ne bih ja rekao da idemo prema onome sto je bilo prije rata. Mi moramo najprije zaustaviti svako huskanje mrznje, svaku iskljucivost, i treba htjeti odmaci se moci. Trebaju htjeti politicari, trebaju htjeti mediji, trebaju htjeti svi ti vjerski celnici u istinskom radu za takav jedan zivot uvazavanja drugih i drugacijih, rekao bih ne samo u duhu tolerancije nego i suradnje - u razliciotostio suradjivati. Tolerancija je zapravo podnosenje drugih. Mislimda takav zivot ne bismo trebali izgradjivati, ali moramo poceti od necega, da bi smo u buducnosti mogli imati atmosferu prava na zivot jednih sa drugima. A za to postoji zapravo jednostavna formula: neka samo prestanu politicari i mediji sa iskljucivoscu, narod ce i te kako ici jedni drugima na cestitanje tako jednostavno, tako spontano, tako otvoreno.

Svaki Sveti spis, bez obzira da li je Biblija, Kur'an, Talmud, Bhagavad-Gita, govori o jednome - mir I ljubav, tolerancija, postivanje drugih i propovijedanje onoga sto je rijec Bozija koja je u sustini jednaka, mozda je drugacije predstavljena u razlicitim Svetim spisima ali je poruka ista. Sto mislite kao vrhovni poglavar katolicke crkve ovdje na nasem podrucju, koliko bi zapravo lakse bilo zivjeti kada bi se svi pridrzavali onoga sto Sveti spis koji naucavaju nalaze?

• Pa, moram iskreno reci da se vrlo cesto Bogu podmecu mnoge ljudske stvari. A Bog je ljubav. I Bog je iz ljubavi covjeka stvorio i za ljubav ga stvorio i ja ne vjerujem u Boga koji covjeka nijece, ponizava, obespravljuje, progoni, pljacka, itd. U takvog Boga ne vjerujem. Bog uci covjeka da Boga postuje i covjeka voli i to svaka vjera naucava i zato mislim da je potrebno da krenemo od Bozjega, onda ce se brzo naci ovdje jedan lijep zivot. Mislim da cak i onda ako netko nije vjernik ima pravo na to. Ne smije mu se negirati njgovo pravo i sloboda da bude ono sto jeste i takav covjek, ako zeli biti covjek, pristupat ce drugomu kao covjek i odmah je ljudskiji zivot za sve. Zato bih htio da pocnemo od toga - ljudskog. Da izgradjujemo medjuljudski zivot a da Bogu ne podvaljujemo nase ljudske promasaje i sebicnosti nego da Bozje ugradjujemo u nase ljudske putove. Tada ce sigurno biti ljepsi zivot.

Da li mislite da su ipak neki pomaci napravljeni u odnosu na period pocetka ove godine koji je neslavno poceo napadima na crkve, dzamije, na sve bogomolje i ljude koji sluzbuju u tim bogomoljama. Godina se zavrsava sve cescim ekumenskim susretima, ne samo vas koji vodite vjerske zajednice nego i vjernika tih zajednica.

• Sigurno da pomaci postoje. Mozda mi zelimo vise, zato nam to izgleda premalo. Ja se slazem da je premalo. Medjutim, priroda postuje postupnost i mi je trebamo postivati. Korak po korak i treba vjerovati u to da ne smijemo stati na putu dobra, na putu izgradnje mira, na putu prastanja, pomirenja i povjerenja, ne smijemo stati. Jos kada bi nam politicari i celnici koji imaju vlast i medije u rukama pomogli, bilo bi jos bolje. Ja mislim da ljudi i te kako to zele. Obicni ljudi se raduju kada vide te korake suradnje i uvazavanja, raduju se, hvala Bogu da je doslo do toga i ja bih htio da se mogu ljudi na tom putu radovati jos vise jer nam je Bog dodijelio da zajedno zivimo. Ja nisam birao od koga cu se roditi i gdje cu se roditi, Bozje je to davanje. I ako zelimo prihvatiti to Bozje davanje, valja prihvatiti zemlju i narode gdje sam se rodio i sa kojim zivim kako bismo mogli sretniju budunost izgradjivati. Pomaci su napraviti ali moze se puno vise, potrebno je puno dobre volje. Za Bozic imamo jednu bozicnu pjesmu "svim na zemlji mir, veselje...", koju su andjeli pjevali s neba ljudima dobre da bi oni jos vise doprinijeli da taj mir i veselje zazive medju svima.

U toj misiji mira medju ljudima, svecenici imaju veliku ulogu. Bez obzira na politicare, medije i sve nepovoljnosti sto ste ih nabrojali, koliko vi koji vodite vjerske zajednice imate tako vaznu ulogu na promjenu svijesti kod ljudi, kod vjernika?

• Mi ne smijemo izostaviti taj zadatak i mi katolicki biskupi smo ozbiljno svjesni toga da moramo izgradjivati moralna nacela, ljudsku savjest, ljudsku odgovrnost i suradnju bas na temeljima Bozjih zakona. Mi na tom putu radimo, da li smo dovoljno uradili to je pitanje koje ce jedini Bog i povijest znati odgovoriti. Jedino sto ne zelimo da propustimo i to sa svoje strane istinski zelim, ne mogu procjenjivati druge vjerske celnike, ja cu se veoma radovati ako nadjemo zajednicke spremnosti da jos vise ucinimo. Volio bih da te ljudske spremnosti bude, da ne propustimo ono sto Bog od nas ocekuje. Neki dan mi je jedan novinar rekao - ako Bog da bit ce mira, a ja sam mu rekao, ne sumnjam ja nikada u Bozje davanje, samo sumnjam u nasu ljudsku suradnju i ja ocekujem da nasa ljudska suradnja bude velikodusnija i spremnija da bi se stvarno mir izgradio. Nama je vise dodijalo pricati o ratu, o mrznji, o iskljucivosti, o tim teroristickim cinima, o tim lazima, manipuliranjima, proganjanjima i vrijedjanjima ljudi. Dodijalo je vise o tome pricati, htjeli bismo vise pricati, ne o crnoj kronici u dnevnicima i novinama, nego o kronici dobrote i ja bih volio kada bismo pokrenuli tu kroniku dobrote, jedan pokret mira koji ce zaista biti pokret dobrote, kap dobrote ili korak srca ili ne znam kako cemo ga nazvati. Volio bih kada bi toga vise bilo u medijima, zelio bih da se radujemo toj dobroti koja treba pobijediti u ljudima i medju ljudima.

Sto je to sto biste htjeli, uz ove blagdanske dane, poruciti ne samo vjernicima katolicke vjeroispovijesti, nego svim ljudima dobre volje?

• U prvom redu zelim svim katolicima cestit Bozic i na dobro vam doslo Isusovo porodjenje. Mi obicno odgovaramo cestita vam vjera i dusa. Dakle, samo to cestitanje govori da zelimo cestitost, a Bog je onaj koji daje covjeku da raste u cestitosti pa zelim svima koji slave Bozic radost, mir, slogu i ljubav i da to prozive u miru, dobrom zdravlju i raspolozenju u jednoj lijepoj suradnji, a mi cemo zajednicki moliti, moliti bo1ji mir i zeljeti Bozji mir. Zato svim ljudima dobre volje s kojima zivimo i dijelimo ovu stvarnost BiH, ove nase domovine, zelimo zaista taj mir. Jer stara je poslovica - kada se radost podijeli, ona je dupla radost. Zato zelimo svim drugim vjernicima da dijele nasu radost, a radost naseg Bozica ako ce ona biti dupla bolje ce nam pomoci lijeciti ratne rane, ublaziti boli, boli ponizenja, proganjanja, obespravljenja... Zelimo da se to ublazi Bozicnom radoscu i da se otvore cim prije nade povratka na svoja ognjista i zelimo da se ostvari jednakopravnost svih u razlicitosti na ovim prostorima, da se sto prije otvore gospodarske perspektive da ljudi mogu raditi i od rada zivjeti. Ponizavajuce je uvijek od milostinje zivjeti, zelimo stvarno sto prije dozivjeti zivot od rada da radom izgradjujemo ovu zemlju, da obnavljamo nase domove, skole, tvornice, bolnice, a ujedno zelim da zapravo u svim tim institucijama drustva svaki se covjek dozivi kao covjek. Eto, zelim zaista Bozji mir u ljudska srca, u obitelji, u ovo drustvo.

Ljiljana ZUROVAC (AIM, Sarajevo)