NADBISKUP NASPRAM PREDSJEDNIKA

AIM, ZAGREB, 21.12.1997. Slijedi li veliki zaokret u socijalnoj politici Franje Tudjmana i obracun s "raspojasanim kapitalizmom", kako je on jos prije godinu dana nazvao nekontrolirana socijalna raslojavanja, a zatim to ponovio i ovih dana u redovnoj poslanici hrvatskom Saboru? Ta prva stvarno mirnodopska poslanica hrvatskog predsjednika izazvala je primjetno zanimanje u javnosti i odmah je potisnula u drugi plan neka jos svjeza uzbudjenja na politickoj sceni.

I prva reagiranja u opoziciji vrlo su povoljna, iako je proslo ni tjedan dana otkako je drzavni poglavar pozntom metodom mrkve i batine slomio otpore ustavnim promjenama (protiv njih su rogoborili i predstavnici oporbe i manjina, ali na kraju je dovoljno i jednih i drugih diglo ruke za njih). Zadovoljstvo u opozicijskim redovima, koje je u vidu ankete odmah emitirano na Hrvatskoj televiziji, Tudjman je izmamio verbalno gledano, doista novom pristupu "raspojasanom" siromastvu u svojoj zemlji. Dojucerasnji zagovornik zestoke trzisne utakmice koja ce vecinu drustvenog bogatstva staviti u ruke stotinjak obitelji (danas petsto najimucnijih obitelji u Hrvatskoj raspolaze s nesto vise od polovice nacionalnog bogatstva), sada je odjednom misljenja da je socijalna ravnoteza jedan od temeljnih cimbenika napretka i drustvene stabilnosti.

Tudjman takodjer priznaje da su uvodjenje slobodnog trzista i privatnog poduzetnistva izazvali, "neke negativne pojave ne samo suvremenog nego ranijeg kapitalizma", kao i da se to "premalo sprijecava i ogranicava propisima i strukovnim propisima". Pozitivno reagiranje u opoziciji proizlazi iz uvjerenja, ako je suditi po izjavi liberala Ive Skrabala, da je bas njena visegodisnja kritika socijalne politike nagnala Tudjmana da se konacno nad njom zamisli i promijeni je. Razlozi su, medjutim, po svemu sudeci na drugoj strani. Dva dana prije Tudjmanove poslanice, oglasio se i novi zagrebacki nadbiskup Josip Bozanic, koji je dao dosad najostriju crkvenu kritiku socijalnih i ukupnih politickih prilika u zemlji.

Bozanic konstatira da su nagle politicke i gospodarske promjene dovele do brzog bogacenja jednih i siromasenja drugih, te zakljucuje da je "na djelu grijeh struktura sto su ih omogucili zakoni i propisi kojima prvotni cilj nije bio opce dobro covjeka i zajednice". Slijedi dramatican apel da se pokaze "solidarnost s mladim ljudima koji zavrsavaju svoje skolovanje, a ne vide mogucnost zaposlenja, s radnicima koji su pod pritiskom otpustanja s posla ostavljeni na milost i nemilost novih gospodara, s majkama i ocevima koji svojim radom ne mogu zasluziti potrebna sredstva za zivot svojih obitelji, s umirovljenicima, izbjeglicama, prognanicima i povratnicima."

Nista manje Bozanic je kritican i prema politickim prilikama u zemlji, za koje kaze da nasusno trebaju vise "tolerancije, uvazavanja demokratske procedure, ublazavanja radikaliziranih drustvenih odnosa, nastojanja oko sirokog usuglasavanja, stavljanja opceg dobra iznad uskih stranackih, grupnih i lokalnih interesa". Na tim osnovama treba izgraditi "pomirenje" u drustvu, kaze Bozanic, zalazuci se da se to pomirenje provede uz bok s pomirenjem medju narodima i religijama. Tudjmanovo pomirenje izmedju ustasa i partizana nigdje se ne spominje, jer ga Bozanic ocito ne dozivljava produktivnim za danasnje probleme, koji se mogu rijesiti samo modernim sredstvima demokratske drzave.

Da crkveni poglavar Bozanic indirektno polemizira s drzavnim poglavarom Tudjmanom, vidjelo se vec odatle sto se njegova bozicna poruka pojavila deset dana prije Bozica. Tako su je mediji objavili dva dana prije Tudjanove poslanice Saboru, cime je nadbiskup vjerojatno zelio izbjeci da se poruka shvati kao polemicni odgovor Tudjmanu, ali je istodobno zelio da prvi potez pripadne njemu, te da se sef drzave referira prema dosad najostrijoj crkvenoj ocjeni socijalnih i politickih prilika u zemlji. Javnosti je pruzena prilika da usporedi ta dva tematski bliska istupa, i izvuce zakljucke o njima.

Da je nadbiskup uspio u nakani da izvuce na cistinu Tudjmana, to se iz cjeline njegove poslanice sasvim dobro vidi. No, koliko god se Tudjman trudio da dostigne nametnutu mu razinu Bozaniceve poruke, pa je cak citirao i dijelove Biblije, njegov uzmak bio je ogranicen i selektivan. On se priklonio tonu nadbiskupove poruke samo u ocjeni teskih socijalnih prilika, ne i uzroka toga, dok je u ocjeni politicke situacije ostao na svojim pozicijama, a prigodno ih je nesto i zaostrio. Nedavne ustavne promjene - kojim je, nakon sto je slomljen otpor opozicijskih i manjinskih zastupnika, uglavljena zabrana obnove "jugo - balkanskih" drzavnih saveza, te Saboru dano ime koje je imao u vrijeme NDH (Hrvatski drzavni Sabor) - predstavio je kao krunu ustavno- pravnog razvoja nezavisne hrvatske drzave.

Cak je rekao da se ovim Hrvatska neopozivo ukljucila u krug srednjoevropskih i zapadnoevropskih demokratskih zemalja, optuzujuci sve one koji to ne razumiji kao dobro poznate marksisticke, anarhisticke, univerzalisticke (sto je pogrda rezervirana za crkvene djelatnike) itd. kriticare hrvatske nezavisnosti. Tudjman je jos na jednom mjestu neizravno polemizirao s Bozanicem, izjavljujuci da neupuceni svaljuju krivicu za zloupotrebe i privilegije na "hrvatsku vlast u cjelini, a ne pojedine gradjane, duznosnike i sluzbenike". Ovo je zapravo i sustinska razlika u porukama crkvenog i drzavnog poglavara. Bozanic govori o "grijehu struktura", dok Tudjman ostaje na vjecnoj maskoti svih laznih reformatora - na pokvarenim i korumpiranim drzavnim sluzbenicima.

Prva reagiranja u HDZ-u na Bozanicevu bozicnu poruku djeluju zbunjeno i u njima se mijesaju isforsirana ljubaznost i zatecenost. Dva visoka stranacka i drzavna duznosnika (Ivic Pasalic i Neven Jurica) pozurili su odmah da izjave kako Bozaniceva poruka izrazava povecani senzibilitet za socijalna pitanja i u najvisim strukturama drzavne vlasti. No, pripadnici HDZ-ove desnice, koji, drzeci se pravaske tradicije, cesto zagovaraju "antiklerikalne" stavove, odbili su javno komentirati Bozanicevu poruku (Vladimir Seks, Vice Vukojevic), sto je jasan znak da ne dijele "odusevljenje" svoje stranke.

Ovo odaje da u HDZ-u jos razmisljaju kako se zapravo postaviti prema Bozanicevoj poruci, i zasad su se samo ogranicili na to da pokusaju sprijeciti da nju prigrabi opozicija. Ali vrlo brzo stvari bi se morale iskristalizirati, jer je Tudjman najavio i neke konkretne poteze za premoscivanje ogromnih socijalnih razlika (progresivno oporezivanje imucnijih), a istodobno s prvim danom 1998. stupa na snagu novi porez na dodanu vrijednost, za koji postoji rasireno uvjerenje da ce najvise pogoditi siromasne. Usporedo s tim poreznim dvojbama, vjerojatno se procjenjuje "s koliko divizija raspolaze" Bozanic, tj. koliko je on jak da, sam ili u nekom saveznistvu sa slabom opozicijom i jos slabijim sindikatima, do kraja razgoli losu vladajucu politiku.

Bozanicev hendikep je sto iza njega stoji konzervativna i nepluralna Crkva, koja nije zainteresirana za promjene ni drustva ni sebe same, tako da bi on, zeli li ustrajati u socijalnim i politickim reformama, mozda bio prisiljen "istupiti" iz nje i potraziti drugdje saveznike. A koliko god to bilo riskantno i za njega samoga, sasvim je vjerojatno da u HDZ-u najvise strijepe bas od takvog ishoda.

MARINKO CULIC