SLIJEDI LI ZAOKRET?

Otvara li Bonn novu stranicu BiH

AIM, SARAJEVO, 19.12.1997. U ratu smo u BiH zivjeli od primirja do primirja. Vise se nitko ne sjeca koliko ih je bilo. Dvadeset-trideset. U miru, evo, vrijeme brojimo od konferencije do konferencije. Tako smo svako malo vrijeme mjerili nakon Washingtona, nakon Daytona, nakon Sintre. Sad, pak, nakon Bonna. Uvijek se od tih konferencija nesto ocekivalo. Prvo se mjesec dana zivi u ocekivanju sto ce donijeti, onda se mjesec-dva svi pozivaju na nju i ocekuju da netko nesto ucini, pa se onda opet najavi novi skup i - tako ukrug. Vrijeme ide, ponesto se, doduse, i ucini, ali stvarni pomaci nisu veliki koliko god Robert Frowick, prvi covjek OSCE-a u BiH, na svom rastanku s BiH rece da se ovdje ucinilo vise od ocekivanog. Tu je u pravu ako misli na (bez)broj izbora u posljednje dvije godine. Ali, sto je s onim sto se zove implementacija?

Bonnska konferencija je u BiH docekivana kao ono nekada Nova godina: da u prakticnom smislu osnazi Dayton, da osnazi Sintru, a kad su se pojavili nacrti dokumenata, Haris Silajdzic, kopredsjedavajuci Vlade BiH, poceo je medijske udare na medjunarodnu zajednicu koja, po njegovom vidjenju, dalje rastace BiH ili, barem, onu BiH kakvu on zeli i vidi. Da ta njegova BiH nije i BiH drugih, naznacio je Visoki predstavnik koji je izravno optuzio Silajdzica za neotvaranje zeljeznickog prometa u BiH, jer ga on koci interpretirajuci na svoj nacin Daytonski sporazum u segmentu prometa.

Problem Daytonskog sporazuma i njegove daljnje sudbine u BiH i jest u tome sto ga sve tri strane tumace, a nijedna ne sprovodi u djelo. Nije, stoga, nimalo slucajno da je Westendorpov ured naglasio da su oni ti koji tumace Dayton, a bh. politicari oni koji ga sprovode. A posto ga potonji ne mogu ili ne zele sprovoditi, to je Westndorp od Bonna trazio i dobio odrijesene ruke da sa svim raspolozivim politickim sredstvima arbitrira, tojest da njegova bude zadnja. Tako se, eto, zove ono sto narod u BiH zove protektorat, a oprezniji - poluprotektorat.

Bonnskim susretom i dokumentima - opet se pokazalo, kao i svaki put dosada - nitko nije bio zadovoljan. Naime, svi su medjunarodnoj zajednici uoci Bonnske konferencije isporucivali svoje zahtjeve uz okrivljavanje onih drugih i trecih za zastoje, za opstrukcije, za kasnjenja u provedbi dogovorenog, a o sebi su govorili kao o kooperativnima. I opet medjunarodna zajednica, kao manje-vise dobar staratelj, odlucuje biti staratelj svima, koliko god bi neki za sebe htjeli status sina, a drugima nude status pastorceta.

U BiH doista postoje manje i vise kooperativni, ali sudeci po medijskoj prezentaciji vlastitih politika, to se ne vidi. Vidi se ono vec dobro znano, podjelu na: mi i oni.

I ako je neka konferencija imala sansu uspjeti, onda je to posljednja u Bonnu. Mozda ovakav stav iznenadjuje, ali nikada tri strane u BiH nisu bile tako uzdrmane, tako nacete unutarnjim politickim problemima kao ovaj put. Odnosno, nitko nije mogao doci u Bonn s jakim kartama. Republika Srpska se tresla od unutarnjih sukoba koji su kulminirali izbornim porazom SDS-a, hrvatska politika je ozbiljno poljuljana odlascima vitezanske grupe u Haag, a Izetbegoviceva se pozicija uzdrmala otvaranjem dossiera o zlocinima koje je pocinila Armija BiH i njegovim, u biti tudjmanovskim, udarom na medije. Vjerojatno je ta rovitost politickih, vladajucih stranaka i mogla uciniti da medjunarodna zajednica snaznije "zavrne ruku", kako se to ovdje kaze, bh. politickim celnicima.

Bonn, ocito, ima sansu uspjeti. Mozda to, vise od drugoga, pokazuje nastavak Silajdziceve kuknjave nad sudbinom BiH ili srpsko napustanje Konferencije. Sto se tice bh. Hrvata, oni ionako funkcioniraju kroz politicke geste Zagreba. Da je ovomu tako pokazuje ono sto se nakon Bonna dogadjalo kao njegov prvi refleks. Naime, Krajisnik je pozurio u Beograd isposlovati za Srbe iz BiH dvojno drzavljanstvo i time, uz dodatno stvorene probleme, prije svega proceduralne naravi, s mrtve tocke pokrenuo pitanje uspostavljanja odnosa u trokutu SRJ - Hrvatska - BiH. Zatim su stigle skupstinske soap-trakavice na kojima se ponesto moralo i usvojiti zbog termina koji pritiscu. Potom je i SFOR HDZ- politici cestitao Bozic hapsenjem dvojice Hrvata osumnjicenih za ratni zlocin u Vitezu. Dakako, udar je krenuo i na Izetbegovicev AID, tajnu policiju koja je sasvim izvan sistema, dakle stranacka je.

Zgusnut kalendar akcija izmedju Bonna i Bozica ima, po svoj prilici, nakanu pokazati da medjunarodna zajednica ovaj put misli ozbiljno. Ovaj put - to znaci da su sad i definitivno tri strane svedene na "tri strane" i po pravima i po odgovornostima, dakle i po krivnjama i zaslugama, te da ce akcije usmjerene u pravcu pritisaka i nagradjivanja kooperativnosti biti ravnomjerno rasporedjivane. Nije dobro pocelo, ako ce se ozbiljno procjenjivati ono ucinjeno, ali je to jos uvijek bolje od necinjenja od koga su svi umorni. Najprije je Izetbegovic, nakon svog politicki katastrofalnog govora u Sarajevu, otisao u Teheran hvaliti Zapad i uciniti sve da mu se svidi. Krajisnik je bosnjacki politicki vrh iznervirao ekskurom u Beograd, a odmah potom su Srbi sa Pala razalostili Hannsa Schumachera, Visokog zamjenika Visokog predstavnika u BiH opstruirajuci rad Parlamenta BiH. I dok je u oporbenim politickim strankama u BiH Bonn ocjenjivan uspjesnim poradi preciziranih rokova i vecih ovlasti Westendorpovih, jedva da je prolaznu ocjenu mogao dobiti cin usvajanja grafickog dizajna putovnica. Naime, BiH bi za slucaj da sve ostane na sadasnjem bila zemlja sa najvecim brojem putnih isprava u svijetu. Uz diplomatski i sluzbeni pasos, bila bi jos tri. Dva iz Federacije u varijanti s bosanskim (pasos) i hrvatskim (putovnica), te iz Republike Srpske na cirilici. I jos ako znamo da Hrvati iz BiH imaju i hrvatske putovnice, a Srbi ce imati i jugoslavenske, broj putovnica na tako malo stanovnika je raritet i za Repleya. Uz ovo vjerojatno ce biti i barem dvije varijante diplomatskog i sluzbenoga. A sto bi jos bilo kad bi i Bosnjaci dobili americke pasose za sto se, nakon tolikog broja pasosa, doduse u sali, zalozio Muhamed Filipovic, predsjednik LBO? Nastranu u cijelom ovom slucaju s pasosima sto ce se izborom teksta na naslovnici putne isprave svaki gradjanin BiH u startu nacionalno legitimirati, pitanje ostaje kako ce i po kojem kriteriju putovnicu birati oni koji nisu strogo nacionalno opredijeljeni. Opozicijske su stranke, srecom, pkrenule pitanje ustavnosti ovako usvojenih nacionalno diferenciranih putnih isprava.

Zakon o drzavljanstvu bi imao stupiti na snagu s prvim danom nove godine, i to je prva presuda Carlosa Westendorpa, buduci da se tripartitna vladajuca koalicija nije uspjela dogovoriti. Najava zaokreta medjunarodne zajednice prema BiH i Daytonskom sporazumu koju su posjetom Sarajevu uoci Bonna ucinili Kinkel i Vedrine, potvrdjena je i najavom Koalicije za povratak koja govori o 1998. kao o godini povratka, jednako koliko i najava Njemacke da se izbjeglice vracaju do konca naredne godine. Ofenziva je pocela i ona ocito, uz politicke efekte ili u njihovoj sluzbi, vec polucuje i psiholoske efekte. Pitanje drzavljanstva otvara novo polje sukoba, pa tako mediji na podrucju na kome dominira SDA-vlast brinu brigu oko toga koliko ce Srba iz Kninske krajine dobiti bh. drzavljanstvo, otvoreno navijajuci za njihov povratak u Hrvatsku, dok u isto vrijeme HDZ i SDS pitaju za Sandzaklije koji se nalaze u njihovim kucama, na njihovim radnim mjestima, a s bh. drzavljanstvom. Da su bh. drzavljanstvo dobili i mudzahedini, vise ne treba ni pisati. Koliko god Izetbegovic tvrdio da ih uopce nema, MUP Federacije ih hapsio, a Taherijan, iranski ambasador u BiH, tvrdio da "nisu iz Irana".

I dok BiH, putem pravne regulative, mora stvoriti ambijent za povratak svih svojim kucama, dok je i dalje otvoreno pitanje implementiranja izbornih rezultata s lokalnih izbora (na primjer Srebrenica, Drvar ili Velika Kladusa), a da ne govorimo o sudbini zastave BiH pred zgradom UN u New Yorku, malo tko se bavi restitucijom i privatizacijom koje nas, takodjer, cekaju u sljedecoj godini, a o cemu je Bonn takodjer govorio u svojim dokumentima. Tu mozda ponajvise iznenadjuje Silajdzicevo inzistiranje na "reintegraciji BiH" u vrijeme dok se sve tri strane utrkuju da sto vise privrednih subjekata stave pod svoju kontrolu prije nego pocne otimacina drustvenih dobara iz prethodnog sustava.

Sudeci po sarajevskim medijima, tranzicija, kako se stranim jezikom zove trenutna pljacka drustvene imovine na sve strane, vec je pocela na prostorima takozvane Herceg Bosne i Republike Srpske, ali tamo gdje SDA ima vlast - sve je regularno. Kad im se iz Ureda Visokog predstavnika ukaze na drzanje viska stambenog fonda, kao u slucaju Sarajeva, ili kad sud presudi delozacije i povratak na predratno stanje u slucaju privrednih subjekata, kao u slucaju "Energopetrola", onda SDA opstruira provedbu zakonitosti.

U BiH izgleda svi reagiraju samo na vanjski pritisak. Valjda ce ga sad redovitije i imati. Tako je federalna policija pohapsila neke kriminalce, medju njima i mudzahedine, teroriste koji su cinili zlocine nad hrvatskim civilima i katolickim objektima, SFOR je opet u akciji hvatanja zlocinaca. Sutkinja Haskog tribunala Arbour digla je pravu prasinu izmedju Francuza i Engleza optuzujuci ih da stite zlocince na prostoru koji vojnicki u BiH pokrivaju, pa se nakon ovoga moze ocekivati da u Haag krenu i neki Srbi. Ovo tim prije, jer je Krajisnik, predstavnik RS u trojnom Predsjednistvu BiH upozoren da su zlocinci najsigurniji u Haagu.

Bonn je dao do znanja da se klupko pocelo odmotavati. Najava Clintonova da NATO i SAD, kao lider NATO-a, ostaju u BiH, najbolja su potvrda stvarnih nakana medjunarodne zajednice u BiH. Poruka je, barem zasada, sasvim jasna. Jedino nije jasno otkud Silajdziceva prica o potrebi Daytona Dva? Pa, Dayton 2 nam se upravo dogadja sa Sintrom, Bonnom, vecim ovlastima Visokom predstavniku ili barem osnazivanjem njegove pozicije, te svim ovim sto se posljednjih dana u BiH desava.

Nadamo se da je to novi, snazniji kurs na kome ce se ustrajati do kraja, a ne samo predbozicna sminka u koju, nedvojbeno, ubrajamo i Kohlov i Clintonov bozicni dolazak u BiH. Westendorp, Klein i Schumacher, uvjerenje je kod naroda, i mogu i znaju i hoce ono sto druga trojica, "tri ratna druga", kako ih zove Stjepan Kljuic, lider Republikanske stranke, dakle Izetbegovic, Zubak i Krajisnik, s onima koji ih prate, i ne mogu i nece i ne znaju. Ili mozda, a i to se cuje medju analiticarima, oni samo cekaju da njihove poslove uradi medjunarodna zajednica kako bi imali alibi pred svojim stranakama i glasacima u stilu koji je vec vidjen: mi smo htjeli, ali ne da nam medjunarodna zajednica; morali smo tako pod pritiskom medjunarodne zajednice i slicno.

Zeljko IVANKOVIC (AIM, SARAJEVO)