PORTRET PUPOVCA

AIM, ZAGREB, 17.12.1997. Da bi se mogao izglasati Tudjmanov paket ustavnih promjena - postao je presudan srpski glas. Glas kojeg je sat vremena cekao cijeli Sabor. Odlucivanje o ustavnim promjenama odgadjalo se sve dok u sabornicu nije stigao Milorad Pupovac, koji se navodno neplanirano zadrzao u Vukovaru. Kada je potom, kao i svi ostali, ustajuci i pred kamerama, valjda da ostane zabiljezeno za povijest, izrekao svoje vrlo tiho "da", sabornicom se prolomio gromoglasan pljesak HDZ-a. Ostalo je nepoznato je li zastupnik, odlaskom na krajnji istok Hrvatske, htio izbjeci izjasnjavanje, iako je prethodno bio obecao da ce dici ruku, ili je pustio da ga se ceka iz nekih drugih razloga.

Pupovcev glas za Tudjmanove promjene Ustava postao je u Hrvatskoj tema dana. Ta se situacija opcenito dozivljava kao neprirodna. S jedne se strane smatra nepodnosljivim da o hrvatskom Ustavu odlucuje glas jednog Srbina. Za to se, jelte, nismo borili. S druge se strane primjecuje kako nije posve sretna solucija da u vaznim nacionalnim stvarima, kao sto je promjena Ustava, presudjuju glasovi zastupnika nacionalnih manjina - nije to dobro ni za Hrvate ni za manjine. U ovom slucaju rijec je i o svojevrsnom apsurdu - Hrvatska se ustavno definira kao nacionalna drzava hrvatskog naroda, a istodobno je za njen Ustav postao presudan glas zastupnika koji je u Sabor usao kao Srbin. Stovise, taj je glas omogucio da se hrvatski parlament preimenuje u Hrvatski drzavni sabor, kako se sluzbeno zvao samo u vrijeme PaveliSeve NDH. Zato je od svih oporbenih stranaka ustavne promjene, i to s velikom radoscu, podrzala samo ultra-desna Hrvatska stranka prava (uz neke pojedince, koji su za to imali druge, navodno vrlo suskave razloge). Preimenovanje Sabora bilo je glavni razlog da sve druge oporbene stranke ne dignu ruku za ustavne promjene.

Milorad Pupovac tako je napravio luk - od covjeka protiv koga je Tudjmanov rezim pokrenuo sudski progon zbog izjave o 11 tisuca "prekrstene srpske djece" do Tudjmanove uzdanice. Rodjen je prije cetrdeset i dvije godine, u okolici Benkovca, gdje su mu odmah nakon "Oluje" zapaljene oceva i bratova kuca. Profesor je opce lingvistike, autoritet na svom znanstvenom podrucju, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je proveo i cijelo vrijeme rata. Bilo je to za njega tesko doba, mediji su ga gromoglasno nazivali cetnikom, na ulici se skrivao iza naocala i visoko podignutog ovratnika.

Za razliku od radnog mjesta, stranke je mijenjao impresivnom brzinom. U vrijeme pocetaka visestranacja bio je medju vidjenijim clanovima UJDI-a, potom u Ligi socijaldemokrata, osnovao je Srpski demokratski forum, koji je nesto izmedju stranke i nevladine organizacije, potom se pridruzio Akciji socijaldemokrata i iz te stranke, ali kao srpski glas, usao je u Sabor. Potom je osnovao stranku koja se odredjivala kao srpska i onda je, pred ljetosnje zupanijske izbore, integrirao sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom Vojislava Stanimirovica.

Uporedo sa strankama kao da su se mijenjala i njegova politicka uvjerenja. Od lijevo orijentiranog intelektualca, koji javno nije pokazivao da ga zanimaju nacionalna pitanja, evoluirao je do nacionalnom tematikom zaokupljenog stranackog lidera. Kao moguceg srpskog vodju prvo su ga zapazili predstavnici medjunarodne zajednice. Nasuprot ratobornim i razbojnickim krajinskim harambasama, kojih su se grozili, Pupovca su pozivali i uvazavali kao pametnog, civiliziranog i ugladjenog Srbina s kojim se moze razgovarati. Putovao je u Haag da bi, kao Srbin iz Hrvatske, dao svoj glas za medjunarodno priznanje Hrvatske. Smatra se zasluznim za stvaranje plana Z4 u ciju je realizaciju bio uvjeren.

Njegovo pretvaranje u aktualnog Svetozara Pribicevica pocelo je lani, prilikom jednog manifestnog posijela u Predsjednickim dvorima, kojem je nazocila svekolika politicka i politici bliska Hrvatska. Tudjman je tada izricito pohvalio Pupovcev istup, rekao je da tako razumna Srbina jos nije sreo. Vrata Dvora bila su mu otvorena, danas je ocito da ga tamo rado vide i da se on tamo rado vidi. Simpatije kao da su bile uzajamne, Pupovac je u Tudjmanu otkrio za kompromis sa Srbima spremnog predsjednika. Tako je barem glasno tvrdio.

Njegov uzlet znacio je tvrdo prizemljenje dotad vazecih predstavnika Srba u vrhu hrvatske vlasti. Medjusobni rivalitet preskocio je granice dobrog ukusa. Pupovac je Milana Djukica, u proslom sazivu potpredsjednika Sabora, javno optuzio da mu je stranka izasla ispod sinjela hrvatske policije, Djukic je uzvratio nazivajuci novog pretendenta na njegovu dotadasnju poziciju - Tudjmanovim Srbinom. U obje tvrdnje podosta je istine. Djukic je osjetio da mu u pitanje dolazi i mnogo vise od fotelje u celnistvu Sabora, Pupovca je tjerala i vlastita izrazito naglasena politicka i liderska ambicija. Usto, on ne skriva da se, s pravom, smatra pametnijim od onih s kojima bi ga trebalo mjeriti, ali mu ta intelektualna nadmoc cesto postaje slaba tocka, jer mu ogranicava mogucnost suradnje. Nakon sto je nedavno izabran za predsjednika novoformiranog Srpskog narodnog vijeca, koje je svojevrsni srpski savjetodavni parlament, Pupovac je, uz Vojislava Stanimirovica, nesporno prvi Srbin Hrvatske.

Pupovcev glas za Tudjmanov Ustav podijelio je Srbe. Jedni mu daju podrsku, drugi ga gnjevno osporavaju. Na jednoj tribini u Zagrebu, na kojoj je objasnjavao svoj postupak, Pupovac je doveden do suza. Nema dokaza, ali ima indicija da je zapravo rijec o vezanoj trgovini. Uoci saborskog odlucivanja o Ustavu Tudjman je primio delegaciju Srba i dao im brojna i sirokogruda obecanja. Izjasnio se protiv iseljavanja Srba iz istocne Slavonije - navodno je i on shvatio da je pusta zemlja, sto je dobio u bivsoj Krajini, najgora solucija - izjavio je da su prava Srba u Hrvatskoj danas najugrozenija, a osudio je i pojedine slucajeve krsenja zakona o amnestiji. Pupovac tvrdi da im je hrvatski predsjednik obecao da Srbi koji su u istocnu Slavoniju dosli iz drugih dijelova Hrvatske mogu tamo i ostati, da ce im se regulirati pitanje statusa i imovine; oni koji se zele vratiti, a navodno ih je oko 15 tisuca, u svojim ce pravima biti izjednaceni s hrvatskim povratnicima; prekinut ce se etnicka diskriminacija u obnovi; uskoro bi se u Jugoslaviji i Republici Srpskoj trebali otvoriti uredi da Srbi koji se zele vratiti u Hrvatsku mogu dobiti dokumente, krajem zime ocekuje se znacajniji povratak. Svojim gostima Tudjman je obecao da ce dogovor potvrditi i posebnim obracanjem javnosti, ali to jos nije ucinio.

Rasprava o Pupovcevoj podrsci Tudjmanovom paketu ustavnih promjena aktualizira pitanje pozicije Srba u Hrvatskoj i politike koja im je najprimjerenija. Dok jedni njegovu odluku proglasavaju izdajom, drugi je smatraju racionalnom i primjerenom situaciji u kojoj su se Srbi nasli. Rat je izgubljen, hrvatski se Srbi ni u kom pogledu nisu proslavili, dio ih je odigrao ulogu pomagaca vanjske agresije, nakon svega u Hrvatskoj ih je malo ostalo, svaka bi im se megalomanija gadno osvetila. Oni koji su ih mobilizirali, psiholoski i stvarno, sada glume mirotvorce, nezainteresirani za posljedice onoga sto su proizveli. Hrvatska ih ne zeli, Srbiju ne zanimaju. Da u Beogradu ne mogu traziti svoju sigurnost - to su i posljednji naivci valjda shvatili.

Ako misle opstati u Hrvatskoj - neminovna im je suradnja s aktualnom vlascu. Pogotovo s onima koji u Hrvatskoj sve odredjuju. Odluka je, cini se, tim laksa jer se opozicija u pogledu "srpskog pitanja" uglavnom ne razlikuje od vlasti, a vlasti nema. Ali ako od opozicije nista ne mogu ocekivati, Srbi znaju sto mogu ocekivati od Tudjmana. Pitanje je kako nakon onoga sto su saznali mogu stati uz njega. Njegova je politika bila Hrvatska etnicki sto cisca i homogenija. Ako je Tudjman danas nesto smeksao, rezultat je to prije svega medjunarodnog pritiska i diktata.

Argument vlasti - glavni je razlog za suradnju hrvatskih Srba s Tudjmanovom vrhuskom, druge je argumente tesko pronaci. Bez vladajuce stranke oni svoje probleme ne mogu rjesavati. Srbi u Hrvatskoj imaju danas dvije mogucnosti - nasuprot Djukicu, koji je postao ekstreman, krajnje ratoboran i pokazuje da ne zeli suradnju ni po koju cijenu; Pupovac bi suradnju po svaku cijenu. Djukiceva zaostrenost vodi tamo gdje su okoncali Martic i Babic. Pupovac stvara privid da su odnosi izmedju Srba i hrvatske vlasti uglavnom rijeseni. Kod Djukica nije rijec o idealizmu, ali kod Pupovca jeste rijec o pragmatizmu. Ta prakticnost podrazumijeva i brigu o vlastitoj poziciji. Olaksavajuca bi mu okolnost mogla biti sindrom poslanja, uvjerenost da samo on i samo tako moze spasiti Srbe u Hrvatskoj.

Srbi u Hrvatskoj zaista su dovedeni u situaciju da nemaju izbora, oni s Tudjmanom moraju suradjivati po svaku cijenu. Ali od hrvatskih vlasti ponajprije zavisi hoce li ta suradnja predstavljati za Srbe i moralno ponizenje. Od onih koji su ih doveli u tu poziciju vjerojatno je suvisno bilo sto ocekivati, oni se danas najvise skandaliziraju nad srpskom rukom podignutom za hrvatski Ustav.

JELENA LOVRIC

OKVIR:

MILORAD PUPOVAC: SRBI U HRVATSKOJ BORE SE ZA OPSTANAK

• Manjinski predstavnici, ukljucujuci i mene kao predstavnika Srba, koji su u Hrvatskoj novonastala manjina, trazili su da predlagac ustavnih promjena uvazi tri nasa amandmana. Prvo, da se u Ustavu obavezno zadrzi odredba o gradjanskoj konstituciji Hrvatske. Drugo, da se iz preambule Ustava ne iskljucuju manjine, koje ovdje stoljecima zive i ostavile su neizbrisive tragove u hrvatskoj povijesti i hrvatskom drustvu. Trece, ukoliko se vec mijenja naziv Sabora Republike Hrvatske, da se parlament ubuduce zove Hrvatski sabor. Prva dva zahtjeva su prihvacena, na zalost ni mi ni opozicija nismo uspjeli ishoditi uvazavanje i treceg zahtjeva. Kako su ispunjena dva bitna uvjeta za konstituiranje polozaja manjina, odlucili smo dati suglasnost za promjenu Ustava.

Postoje jos neki motivi zasto je srpski predstavnik glasao za de facto nezeljenu promjenu imena Sabora. Prvo, Srbe u Hrvatskoj dozivljavalo se kao one koji ne priznaju hrvatski Ustav, od 91. godine naovamo. A ako kojim slucajem priznaju hrvatski Ustav - onda njih ne priznaju Srbi. Odlucili smo da tu tragicnu liniju hrvatsko-srpskoga sukoba presijecemo, uz sve rizike koje to sa sobom nosi. Da kazemo: to jeste Ustav u kojeme smo mi priznati kao novonastala manjina, to jeste Ustav po kojem mi trebamo zivjeti kao ravnopravni gradjani i to jeste Ustav s kojim cemo se mi boriti da hrvatsko drustvo postane u punom smislu te rijeci demokratsko.

Drugo, htjeli smo prekinuti jos jedan nesretni splet okolnosti. Tokom svih ovih godina Srbi nisu bili priznati ni od vladajuce stranke - nego su nas tretirali kao pobunjenicku masu, s kojom treba na ovaj ili onaj nacin obracunati - a od dijela opozicije eksplicitno ili presutno smatrani smo nepozeljnim partnerom. Iz hrvatskog smo politickog zivota bili, dakle, manje-vise izopceni, jedni nas nisu htjeli, a ukoliko nas je netko i htio, plasio se da bismo mu mogli ugroziti sanse. Bio je presudni trenutak da se to presijece, da onima u HDZ-u koji su nas spremni priznati kazemo: Gospodo, prihvacamo vasu odluku i bit cemo vam partneri. Takvim potezom prema HDZ-u opoziciju smo oslobodili njenih strahova.

Treci je razlog politicke prirode. Srbi u Hrvatskoj bore se za svoj opstanak. Mnogi u Hrvatskoj misle da oni na to nemaju pravo. Ovim smo cinom htjeli pokazati - jos jedanputa, kao sto smo to cinili vise puta u hrvatskoj povijesti - da mi nismo protiv hrvatske drzave, da nismo protiv hrvatskog Ustava, ali smo za drzavu i Ustav u kojima ce i za nas biti mjesta, u kojima cemo biti priznati kao novonastala manjina, u kojima ce se priznati pravo na ostanak Srba u istocnoj Slavoniji i pravo na povratak nasim sunarodnjacima koji se zele vratiti. Znam da to nije bilo najbolje rjesenje, ali je u sadasnjim uvjetima bilo jedino moguce.