PRIPREMA BITKE ZA BOLJU PROSLOST

MJESEC DANA PRED KRAJ MANDATA UNTAES-A

AIM, ZAGREB, 17.12.1997. Samo nekoliko sati nakon sto je u ponedjeljak, 15. prosinca, prijelazni upravitelj UNTAES-a William Walker hrvatskom ministru unutarnjih poslova Ivanu Penicu predao zapovijedanje nad 1.500 pripadnika Prijelaznih policijskih snaga, u Belom Manastiru dogodilo se krvoprolice. U pucnjavi koja se dogodila u neposrednoj blizini tamosnje policijske postaje jedan je policajac ranjen, a jedna osoba ubijena. Iz sturog priopcenja koje je policija izdala tim povodom ne da se nazrijeti jesu li u pitanju bili politicki motivi.

Navodno je ubijeni, bas kao i ranjeni policajac, po nacionalnosti Hrvat, sto bi, ukoliko je to tocno, politicki motiv glatko iskljucilo iz te vruce price. No, ubijeni D.M. zivio je od 1991. u SR Jugoslaviji, dok je policajac, kojemu nisu objavljeni ni inicijali, Hrvat koji je navodno do "Oluje" zivio u Krajini. Bilo kako bilo, cinjenica da je na sam dan kad je hrvatski MUP preuzeo odgovornost nad sigurnosnim stanjem u Podunavlju, policajac sa sahovnicom na kapi ubio jednu osobu na tako trusnom podrucju kakvo je ovih dana hrvatsko Podunavlje, moze imati vrlo nezgodne konotacije.

Do okoncanja mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ostalo je jos manje od mjesec dana. Ta operacija mirovnih snaga UN-a vec se unatrag nekoliko mjeseci proglasava jedinom uspjesnom akcijom koju su ikad izveli Ujedinjeni narodi. Istu je ocjenu proslog ponedjeljka pred upraviteljem Walkerom iznio i ministar Penic, obecavsi kako ce se policija, pod njegovim zapovijedanjem, podjednako odnositi prema svim gradjanima, iskljucivo se ravnajuci prema zakonu. Walker si je pak zadrzao pravo da u narednih mjesec dana, u slucaju potrebe, moze ponistiti odluke ako one nisu sukladne odredbama Erdutskog sporazuma, rezolucijama Vijeca sigurnosti i Pismu namjera hrvatske Vlade. Tako je, bez obzira na Peniceva jamstva, Walker dao dodatnu, krhku sigurnost tamosnjem stanovnistvu da nece biti diskriminirano - bar ne dok je on u Vukovaru. Sto ce medjutim biti kad se u veljaci, kako je to sam vec rekao - bude ljeskario na nekoj od kalifornijskih plaza - u ovom trenutku nitko ne zna i sva se nada polaze na oko 180 policajaca UNCIPOL-a (medjunarodnih policijskih snaga koje su i sad u Podunavlju), koji bi trebali nadgledati trenira li hrvatska policija pretjeranu strogocu.

Sama cinjenica sto su pripadnici Prijelaznih policijskih snaga nedavno odjenuli odore hrvatske policije, koje se od onih "pravih" razlikuju jedino po tome sto imaju dodatak u vidu metalne plocice s natpisom "Transitional Police Forces", izazvala je prilicnu konsternaciju medju lokalnim srpskim stanovnistvom. Oni misle kako je upravo od toga "sve i pocelo", a njihov osjecaj nelagode kao da nije promijenila ni spoznaja da je od 1.715 policajaca, vise od polovine (834) srpske nacionalnosti, da je Hrvata 829, a pripadnika ostalih nacionalnosti 52. Iako je "presvlacenje" uniformi koje su za Prijelaznu policiju u srpnju

1. skrojili Amerikanci (sasivene od loseg plavog kepera neodoljivo su podsjecale na odijela kakva po americkim skolama nose podvornici) proslo prilicno bezbolno i iako se na kapama i rukavima novih uniformi pojavila sahovnica, ostalo je mnogo neizvjesnosti sto ce se u buducnosti dogadjati. Ne samo u postupcima policije prema tamosnjem stanovnistvu, vec i medju policijom samom, koja - ovako nacionalno izmjesana - tesko da ce moci opstati. Na odredjeni nacin to je najavio i sam ministar Penic}, rekavsi pred Walkerom kako je na 100.000 stanovnika koliko ih je po njegovim procjenama u Podunavlju - 1.500 policajaca (odnosno jedan na 80-ak stanovnika) previse cak i za hrvatske standarde. To moze znaciti samo jedno: broj policajaca bit ce smanjen. Hoce li pritom biti zadrzana i sadasnja nacionalna struktura pitanje je kojim se stanovnistvo u Podunavlju ovih dana itekako bavi.

Nitko nema pouzdane podatke koliko je ljudi posljednjih tjedana iselilo u Srbiju. U vukovarskom press-centru i Zajednickom vijecu opcina iznose podatak da je samo u jednom danu - neposredno pred primjenu dogovora dvaju drzava o malogranicnom prometu - iz Podunavlja odselio 370 obitelji, dakle bar tisucu ljudi. Brojke od nekoliko tisuca osoba koje su napustile Podunavlje samo ovog mjeseca, mozda su i pretjerane, no nitko pouzdano ne zna one stvarne. Problem je u tome sto se dio ljudi osigurao vec ranije

• preselivsi imovinu u SR Jugolsaviju i iscekujuci kako ce se stvari u Podunavlju razvijati. Njihov odlazak nitko ne primjecuje. Taj tihi egzodus, kazu, zapravo je najintenzivniji. Upuceni tvrde da iz Podunavlja najvise odlaze i osobe koje nemaju rijesen gradjanski status. Takvih je ondje nekoliko tisuca i rijec je mahom o ljudima koji nisu uspjeli dobiti hrvatske dokumente (bosanskim Srbima, gradjanima SR Jugoslavije). No, tko ce sve otici, a tko ostati, nitko se ne usudjuje prognozirati. Stanje opceg iscekivanja, pomijesano s nevjericom, osnovna je znacajka psiholoske klime koja ovih dana vlada istocnom Slavonijom, Baranjom i zapadnim Srijemom.

Americki veleposlanik Peter Galbraith, koji ovih dana okoncava svoju petogodisnju misiju prvog ambasadora SAD u Hrvatskoj, jednim od svojih najvecih diplomatskih uspjeha smatra postizanje Erdutskog sporazuma. Upravo taj sporazum razlog je njegovog optimizma: "Osnova Erdutskog sporazuma bila je u tome da se stvori prijelazno razdoblje u trajanju od jedne ili dvije godine u kojem bi se roku hrvatske institucije postupno obnovile, a Srbi bi za to vrijeme prihvatili hrvatsko drzavljanstvo", kaze Galbraith u interviewu za prosinacki broj londonskog casopisa "War Report". - "Poanta je bila u postupnoj reintegraciji, kako bi se dalo vrijeme za hladjenje ratnih strasti i pruzila prilika prilagodbe srpskom stanovnistvu na gradjanski zivot u demokratskoj drzavi i tako, kroz demokratski proces, izbori svoja prava. I doista tako se i dogodilo: srpsko stanovnistvo uzelo je hrvatske dokumente i sudjelovalo na lokalnim izborima u travnju 1997. To je rezultiralo cinjenicom da danas u gotovo svim opcinskim vijecima sudjeluju i Srbi i Hrvati i da je polovica gradonacelnika iz redova Srba, a polovica Hrvata. Dva naroda politicki suradjuju, a proces je vec dosao do tog stupnja da se hrvatski prognanici pocinju vracati."

Galbraith je gotovo uvjeren kako se u Podunavlju nece gledati repriza iseljavanja kakvo se dogadjalo u sarajavskim predgradjima, nakon sto su, Daytonskim sporazumom, ona pripala federaciji BiH. "Mislim da ce Srbi ostati zivjeti u istocnoj Slavoniji" - kaze Galbraith - "jer prilike su ondje posve drugacije od onih kakve su bile u sarajevskim predgradjima koje su drzali Srbi, a koja su kasnije pripala Federaciji. Dva su glavna razloga zasto je to tako: prvo, Erdutski sporazum predvidja postupno uvodjenje hrvatske vlasti i, drugo, srpski lideri u istocnoj Slavoniji bili su odgovorni i zainteresirani da stanovni{tvo ondje ostane, za razliku od vodja u Republici Srpskoj koji su upotrijebili silu da otjeraju srpsko stanovnistvo iz sarajevskih predgradja". No, Galbraiht je i sam svjestan kako je ipak sve u rukama hrvatske Vlade i njene spremnosti da provede ono sto je obecala.

Medjunarodna zajednica ne moze u Podunavlju ostati unedogled, niti ona moze biti ta koja ce uspostavljati povjerenje medju duboko podijeljenim narodima, koje je, mozda vise od samog rata, dubokim jazom odvojila nesmiljena propaganda sto je godinama podjednako prala mozak i Hrvatima i Srbima. Zato ono sto Galbraith - koji izuzetno dobro poznaje stanje u UNTAES podrucju - vidi kao "dodatno jamstvo" Srbima da mogu "ostati u Podunavlju i zivjeti na svojim farmama, u kucama i stanovima i biti u drzavi koja naglo postaje prosperitetna", nije nimalo utjesno. "Jedna od stvari koja moze ohrabriti ljude da ostanu zivjeti u hrvatskom Podunavlju je cinjenica kako im uvijek ostaje mogucnost odlaska krenu li stvari lose. Ta dodatna mogucnost ohrabrit ce ih da ostanu", kaze americki veleposlanik na odlasku i dodaje: "Ili, mogu ici u Srbiju, gdje nece imati drzavljanstvo i gdje ce zivjeti u izbjeglickim logorima, u drzavi gdje su prosjecne place tek jednu cetvrtinu onih u Hrvatskoj".

Kako stoje stvari s medjusobnim povjerenjem dva naroda najbolje ilustrira cinjenica da su se u Vukovar - ne racunajuci drzavne i ostale sluzbenike koji ondje rade - do sada vratila samo dva Hrvata. Nakon svega sto im se dogodilo u Vukovaru i ponizenja kojima su bili izlozeni, tesko je ocekivati da taj povratak glatko tece. U "Dunavu II", velikoj vukovarskoj jedanaesterokatnici ciji je 71 stan obnovljen novcem Europske unije, vratilo se tek nekoliko stanara. Bilo je zamisljeno da u toj zgradi zive isti oni ljudi koji su ondje stanovali i prije rata. Pored dvoje Hrvata i dvije-tri srpske obitelji, nitko se drugi nije vratio. Cak i lokalni Srbi radije zive po tudjim praznim kucama, nego da se vrate u stanove pod cijim su zajednickim krovom nekoc s Hrvatima dijelili bar ulaz, stepenice i lift.

Ocjene o uspjesnosti misije UNTAES-a kojima sada svi masu, trebat ce provjeriti u proljece. Tada ce ondje u potpunosti biti hrvatska vlast. Prijelazni upravitelj Walker uzivat ce na nekoj od kalifornijskih plaza, veleposlanika Galbraitha zamijenit ce ambasador Montgomery, a Tim Guldiman, sef promatracke misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) vodit ce promatracku misiju i nadgledati idu li stvari onako kako je na papiru zapisano. Prognanici ce se poceti vracati i to ce biti pravi test moguceg suzivota, zbog cega su se dvije godine u hrvatskom Podunavlju stvarali uvjeti koji bi to trebali i omoguciti. Tada ce se vidjeti koliko je fraza Jacquesa Paula Kliena - Walkerovog prethodnika koji je kucu reintegracije podigao pod krov ostavivsi svom nasljedniku samo "fine radove"

• o tome kako proslost ne mozemo izmijeniti, pa se stoga valja okrenuti buducnosti, drzati vodu. Ovdje je naime proslost uvijek znacila puno vise od buducnosti. A bitka za njeno poboljsanje, cini se, samo sto nije pocela.

DRAGO HEDL