PLJUSKA SVAKOJ OD STRANA

Na marginama Bonnske konferencije

PLJUSKA SVAKOJ OD STRANA AIM, SARAJEVO, 15.12.97. Ako je uoci odrzavanja sjednice Odbora za implementaciju Daytonskog mirovnog sporazuma postojala dilema oko toga da li je i dalje i s kakvim ovlastima potrebna prisutnost medjunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, ova dilema razrijesena je na samoj Konferenciji koja je odrzana na brdu Petersberg pored Bonna. Bosanskohercegovacki zvanicnici, clanovi Predsjednistva BiH, Alija Izetbegovic, Momcilo Krajisnik i Kresimir Zubak svojim istupima pred predstavnicima zemalja clanica kontakt-grupe za BiH, te drugih medjunarodnih organizacija, jasno su pokazali da niti imaju zajednicki, jedinstven stav prema Daytonskom mirovnom sporazumu, niti su im prioriteti koje treba rjesavati isti. Clanovi Predsjednistva, svaki iz svoga ugla i sa svojih stranackih pozicija, i provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma ocijenili su sasvim razlicito. Jedinstvene, zajednicke, institucionalne platforme za nastup bh. delegacije u Bonnu, nije bilo, niti je moglo biti. To je, bio dovoljan signal za medjunarodne predstavnike da, ukoliko zele sacuvati i provesti Mirovni sporazum, projekat u koji su itekako mnogo ulozili materijalnih sredstava ali i ljudskih zivota a da bi ga se tako olako odrekli, moraju pojacati svoj utjecaj. Odnosno, dati jos vece ovlasti Uredu Visokog predstavnika, da u slucajevima kada se bh. politicari oko nekog pitanja ne mogu usuglasiti, donese privremeno rjesenje, ali i da zahtijeva ostanak vojnih snaga nakon isteka njihovog mandata u junu 1998. godine. Ne samo sto su u Bonn dosli kao predstavnici bosnjackog, hrvatskog i srpskog naroda, a ne institucija vlasti u kojima obavljaju svoje funkcije, nego su bh. politicari bili i najbrojniji na Konferenciji. Bosnu i Hercegovinu predstavljalo je cak tridesetak ljudi, sto strucnih savjetnika, prevodilaca, sto licnih pratilaca. To bi, medjutim, proslo bez ikakvog odjeka i neprimjetno, da glavni zvanicnici, svojim istupima nisu pokazali velike politicke razlike i razlicito poimanje Daytonskog sporazuma. Bolje receno, u Bonn su dosli sa mnogo zelja i zahtjeva, koji nisu nasli mjesto u zavrsnom dokumentu. Dok se Momcilo Krajisnik, vrlo bezobzirno i otresito, pred ocima cijelog svijeta, obrusio na medjunarodnu zajednicu, izrazio veliko nepovjerenje prema njoj i cak se suprotstavio daljoj prisutnosti vojnih snaga i povecanju ovlasti Visokog predstavnika, Izetbegovic je zatrazio da vojne snage u BiH ostanu jos najmanje tri godine, i da clanice kontakt-grupe BiH ekonomski pomazu jos deset godina. S druge strane, predsjedavajuci Konferencijom i njen domacin Klaus Kinkel, ministar vanjskih poslova Njemacke, u svom uvodnom govoru dotakao se i pitanja ljudskih prava i stabinosti na Kosovu. To je bio povod Izetbegovicu da zatrazi od Konferencije da se pozabavi i kroz zakljucke odredi prema ovom pitanju i pitanju Sandzaka, cemu su se suprotstavili predstavnici SR Jugoslavije i Ruske federacije. Time je fitilj bio upaljen, a bure baruta, kako su ocekivali dobro upuceni u bonska zbivanja, trebalo je eksplodirati u nastavku sjednice iza dobro zatvorenih vrata. I zaista, desilo se to da su clanovi delegacije SRJ nezadovoljni, zbog skretanja toka Konferencije izvan okvira Daytona, napustili sjednicu. S njima su se solidarisali zvanicnici iz Republike Srpske, Momcilo Krajisnik, clan Predsjednistva BiH, predsjednica RS Plavsiceva, te Boro Bosic, kopredsjedavajuci Vijeca ministara BiH. Iako veliki politicki protivnici, Krajisnik i Plavsiceva pokazali su u ovom slucaju visok stepen srpskog jedinstva. Istina, za Plavsicevu se po kuloarima u Bonnu pricalo da je to ucinila nerado, da je dugo uvjeravala delegaciju SRJ da ne napusta sesiju i da po napustanju Petersberga nije otisla sa svojom "bracom". Ovaj dogadjaj brojnim novinarima iz cijelog svijeta, posebno zemlje domacina, dojmio se kao skandal. U jednom momentu, vise se govorilo o ovom cinu nego zakljuccima Bonnske konferencije. Na zakljucke, medjutim, to nije ostavilo nikakvog traga niti je bilo sta promijenilo i poremetilo sam tok konferencije. Inace, srpski predstavnici iz BiH, nakon istupa Krajisnika i njegove tvrdnje kako u RS postoji tvrda i fleksibilna strana, a on da pripada fleksibilnoj, i smijeha koji je izazvao, te cudjenja zbog njegovih stavova, mirne duse su mogli napustiti skup. Jer ionako su ostali usamljeni u svojim stavovima i zahtjevima. Mnogo razloga za zadovoljstvo tokom i ishodom Bonnske konferencije nije bilo ni medju predstavnicima Bosnjaka. "Nasi zahtjevi polovicno su usvojeni", izjavio je Haris Silajdzic, po okoncanju sjedice. U svom istupu, u dijelu sjednice koji se odrzavao iza dobro zatvorenih vrata, Silajdzic je zbog toga sto nije naisao na podrsku medjunarodne zajednice oko uredjenja vlasnickih odnosa i privatizacije na nivou BiH a ne po entitetima, iznio uvjerenje da bi u skoro vrijeme trebalo pristupiti reviziji Daytona.

Inace, uoci bonnskih zbivanja Silajdzic je na bh. politickoj sceni zaigrao veliki presing u stilu opomena i sumnji u Bonnsku konferenciju kako bi ona mogla svojim zakljuccima da podijeli BiH. Istina, on se doimao kao usamljeni jahac i gotovo u zadnjem momentu je uspio da se izbori za mjesto u zvanicnoj delegaciji, za sami ulazak u salu i ucestvovanje u radu konferencije. U prvom navratu poziv za aktivno ucestvovanje u zvanicnoj delegaciji, dobili su clanovi Predsjednistva BiH, predsjednik i dopredsjednik Federacije BiH, predsjednik Republike Srpske i ministar vanjskih poslova BiH. Svako od njih mogao je imenovati po jednog svog opunomocenika koji je imao pravo ulaska u salu gdje se odrzavalo zasjedanje.

I predstavnici bh. Hrvata nisu bili mnogo odusevljeni ishodom sjednice. Clan Predsjednistva BiH, Kresimir Zubak, kvalifikovao je za govornicom problem terorizma u BiH, te pitanje drzavljanstva gradjana koji ne poticu iz BiH. Ovi problemi nisu uvrsteni u zavrsni bonski dokument.

Jednom rijecju, nevinih u Bonnu nije bilo. Kritike su, manje, vise, upucene svim akterima u vlasti BiH, ali i R Hrvatskoj zbog Srba iz Krajine, te SRJ zbog nesuradnje sa Haaskim tribunalom i neisporucivanjem optuzenog za ratne zlocine Radovana Karadzica, ali i stanja na Kosovu.

Mnogo sta ostalo je daleko od ociju javnosti, pogotovo ono sa cim

su, kao sa monetom za potkusurivanje, predstavnici bh. vlasti dosli u Bonn. Da li iz tih ili nekih drugih razloga, nisu se cak ni udostojili da svoje, domace novinare, koji su u Bonn isli kao gosti Njemacke vlade, zvanicno informisu i upoznaju sa onim sto se dogadjalo iza zatvorenih vrata. To su redovno cinili predstavnici R Hrvatske, SRJ, Slovenije, te drugih zemalja. S obzirom na situaciju i stanje medju bh. politicarima, s pravom niko nije ni ocekivao jedinstven i zajednicki stav bh. zvanicnika po bilo kojem pitanju. Medjutim, s pravom se ocekivala bar reakcija zvanicnika iz Federacije, ako nista o pitanju odlaska Srba sa sjednice, a za cije reakcije su itekako bili zainteresovani novinari sirom svijeta.

Mozda su predstavnici vlasti BiH bili razocarani kritikama koje su u Bonnu upucene rezimskim medijima u BiH, a jedan od bh. zvanicnika rekao nam je da je na racun sarajevskog "Dnevnog avaza" bilo dosta kritika. Ponajvise zbog bliskosti novine sa politickim vrhom SDA. To ih, medjutim, ni u kom slucaju to ih ne moze opravdati, jer u Bonnu su bili i novinari nezavisnih glasila, koji su prevashodno i iskljucivo zeljeli objektivno i profesionalno odraditi svoj posao, a u cemu su ih sami politicari onemogucavali.

Mirjana Micevska (AIM, Sarajevo)