ZASTRASIVANJEM I POTKUPLJIVANJEM DO USTAVNIH PROMJENA

AIM, ZAGREB, 14.12.1997. Srbin je spasio Tudjmana! - zajedljiv je komentar koji se cuo u Saboru nakon burleskne zavrsnice usvajanja ustavnih promjena. U borbi za dvotrecinsku vecinu koja je bila potrebna da se izvrsi ta prva izmjena u sedam godina starom Ustavu, HDZ je kopao rukama i nogama da svojih 75 glasova pojaca s jos deset potrebnih za pravovaljanu reviziju. Opozicijskim zastupnicima i zastupnicima manjina nudjeni su, tvrde kuloari (a oni u ovakvim stvarima funkcioniraju kao vrlo dobar detektor), mjesta u nadzornim odborima javnih poduzeca, poslovi iz budzeta, stanovi...

A kada ja izgledalo da ni to nije dovoljno, proceprkalo se malo i po prijedlogu ustavnih promjena, koje odjednom vise nisu bile sveto pismo u kojem se nista ne smije taknuti. Pa ipak, ni sve to nije bilo dostatno za mirni prolaz Tudjmanovog prijedloga, nego je zavrsnica, napeta cijelog tog dana kao kisobran, ostala neizvjesna do samoga kraja, tj. do glasanja. Naposlijetku je morala biti dana petnaestominutna pauza, koja se otegnula na vise od sata, a cekalo se srpskog zastupnika Milorada Pupovca, koji je tog dana navodno otputovao - neki misle i "sklonio" se - u Vukovar. Pokazalo se da je Pupovcevo "da" - koje je on izgovorio jedva cujnim glasom, ali uz burno odobravanje u sabornici - podiglo potporu Tudjmanovom prijedlogu na 86 glasova, sto znaci da Pupovcev glas bas i nije bio presudan.

Ipak, prije spomenuta zadjevica kako je Srbin spasio ustavne promjene, ostala je moto ove pitoreskne rasprave. Opozicija je zajedljivo predbacila Tudjmanu da lakse dolazi do sporazuma s manjinama, pa k tome i srpskom, nego s oporbenim strankama, a i neki nezavisni promatraci ocijenili su da nije dobro da o ovakvim stvarima presudjuju glasovi manjinskih zastupnika. No, ovi bi mogli uzvratiti kako nije dobro ni kada o manjinama odlucuje opozicija. Jer ni ona se dosad nije pretrgla kada je trebalo braniti manjinske interese. Zapravo su odnosi izmedju hrvatskih opozicijskih zastupnika i nehrvatskih manjinskih zastupnika bili proteklih godina toliko hladni i nekooperativni da su obje strane time izravno igrale za Vladara i njegovu stranku. Cas su u vazalskom odnosu prema Tudjmanu bili jedni cas drugi, nikada zajedno protiv njega.

Ipak, stoji da se prilikom izglasavanja ustavnih promjena dogodila jedna, u najmanju ruku, kuriozna stvar. Drzava koja sebe definira kao izrazito nacionalnu tvorevinu hrvatskog naroda, a za novi naziv Sabora uzela je onaj koji je koristen u NDH (Hrvatski drzavni sabor) - sve to ne bi mogla da tri manjinska zastupnika (uz Pupovca i Miroslav Kis i Sandor Jakab) nisu amenovali te promjene. Ovo kao na dlanu pokazuje koliko ustirkane komicnosti ima u visokim nacionalnim idealima bivsih komunistickih apatrida, i koliko je malo potrebno da se njihova paradna nacionalisticka retorika sama sebi naruga i uskoci u vlastita usta. Uostalom, citav historijat ovih ustavnih promjena slicio je na losu predstavu, koja se dogodila naprosto zato jer je tako "puhnulo" u glavu drzavnom poglavaru. Tako nikome nije bilo previse jasno sto se zapravo ustavnim promjenama hoce i zasto su one inicirane bas sada.

Ideju da treba mjestimicno izmijeniti i dopuniti Ustav Tudjman je objelodanio jos prije gotovo godinu dana, u sklopu redovnog Izvjesca o stanju hrvatske drzave i nacije u 1996., gdje je rekao da smatra "svrhovitim da se u clanku 135. Ustava doda novi stavak kojim bi se propisala ustavna zabrana pokretanja postupka udruzivanja Republike Hrvatske u drzavne saveze bilo kakve juznoslavenske ili balkanske tvorevine". U to vrijeme on jos nije spominjao i najsporniju promjenu u Ustavu, oko novog naziva Sabora, nego je samo kazao da je potrebno "dosljedno primijeniti izvorno hrvatsko drzavno pravno nazivlje". Iz danasnje perspektive izgleda prilicno vjerojatno da je to bio trik, sracunat na to da se ocekivanim kriticarima dobaci samo kost - na koju su se oni doista i bacili, tvrdeci da je zabrana povratka u Jugoslaviju demagoski pucanj u prazno - a da se ono glavno sakrije od njih i sacuva za zavrsnicu.

I stvarno, kada se prijedlog promjena pojavio u Saboru, vidjelo se da je u njemu i novi naziv Sabora, te jos neke izmjene koje su takodjer odmah izazvale sporove. Tako je Hrvatska definirana kao nacionalna drzava Hrvata, bez poimenicnog spominjanja nacionalnih manjina koje su dosad bile u Ustavu (tek u zavrsnom cjenkanju da i manjinski predstavnici podrze promjene, u ustavni tekst vraceni su Srbi, Cesi, Slovaci, Talijani, Madjari i Zidovi, te dodani Nijemci, Austrijanci, Ukrajinci i Rusini, ali su ispali, tj. vise ih se ne spominje, Muslimani i Slovenci). Uz sve ovo, u Ustav je ubacen i pojam "covjek", koji je u nekim dijelovima teksta istisnuo "gradjanina" (to je takodjer naislo na kritiku opozicije, tako da je u zavrsnici nadjeno kompromisno rjesenje "covjek-gradjanin").

Koliko su ove nenajavljene dopune izazvale pozornosti ne samo u Hrvatskoj, vidjelo se na dan izglasavanja promjena kada su u galeriji sabornice vidjeni predstavnici americke ambasade u Zagrebu. Glavna rezimska uzdanica medju pisanim medijima, "Vjesnik", nije tajio da Amerikance zanima ponajprije novi naziv Sabora, ali uz obaveznu ogradu kako besposlena bjelosvjetska gospoda, evo, opet po Hrvatskoj prekapaju "ostatke ustastva" i traze "bijele miseve". No, isto su vidjele i mnoge hrvatske "macke" (dio opozicije i nezavisnih medija), iznoseci na vidjelo povijesnu cinjenicu da se naziv Hrvatski drzavni Sabor doista koristio samo kao sluzbeni naziv Pavelicevog "Sabora". Sva ostala koristenja tog naziva (HDZ se posebno pozivao na Stjepana Radica) bila su u potpuno drukcijim okolnostima, kada nije bilo hrvatske drzave, dakle kolokvijalno.

Ovim je gotovo do detalja ponovljeno sto se dogadjalo prilikom uvodjenja imena kune kao nacionalne valute. I onda se tvrdilo da je rijec o bezazlenoj promjeni koja nema veze s NDH, ali se na preimenovanju inzistiralo toliko grubo i nasrtljivo, da je bas to bilo najbolje priznanje da se o tome radi. U slucaju Hrvatskog drzavnog Sabora opet se ponovilo to parlamentarno nametanje, cak politicko silovanje. Ono je islo sve dotle da je i "Vjesnik" morao priznati kako je bilo "tuzno" vidjeti da se iz Pule dopremilo i poluslijepoga Elija Martincica, samo da HDZ bude u Saboru kompletan. Bi li ikome palo na pamet ovakvo mucenje bolesnih ljudi (uz dijabeticara Martincica, jos Nedjeljko Mihanovic i Vera Stanic) i sokiranje javnosti da se radilo o usputnoj ustavnoj promjeni? I to promjeni inspiriranoj tamo nekom izjavom Stjepana Radica, do kojeg se u GDZ-u sasvim osrednje drzi.

Preimenovanjem Sabora, Tudjman je najvjerojatnije ispunio neki svoj plan uvodjenja "izvornog hrvatskog drzavnog pravnog nazivlja", kako je to rekao u spomenutom Izvjescu. Ali ta selektivna "ustasizacija" potrosila je, izgleda, i ono malo elesticiteta sto ga je imao kruti politicki sistem baziran na stalnim nadglasavanjima opozicije i manjina (i to i u najbeznacajnijim stvarima). Taj sistem sada je toliko okostao da vise ne dopusta nikakav kompromis, a politicke protivnike vise se i ne pokusava dobiti na svoju stranu uvjeravanjem, nego samo - zastrasivanjem i potkupljivanjem.

MARINKO CULIC