PLJACKE UZ GRANICU

AIM, ZAGREB, ¸13.12.1997. Pogranicno podrucje Hrvatske kod Gline i Dvora na Uni zadnjih mjeseci podsjeca na Texas sredinom proslog stoljeca. Zadnjih mjeseci na tom su podrucju ucestale masovne nocne pljacke, koje cesto puta ne prolaze bez upotrebe oruzja. Scenarij tih pljacki uvjezban je i prepoznatljiv: nepoznati razbojnici dolaze nocu, upadaju u stale i odvlace sa sobom svu zatecenu stoku. Mete su najcesce krave, te konji i ovce, no seljacima su ukradeni i rijetki preostali traktori. Vlasnici pokradene imovine su Srbi, u najvecem broju slucajeva povratnici iz izbjeglistva u SR Jugoslaviji, ali i oni koji su akciju "Oluja" proveli u Hrvatskoj.

Sve receno navodi na samo jedan zakljucak: ocito je rijec o organiziranoj bandi. Ona je od srpnja do pocetka prosinca opljackala cak 19 domacinstava u cetiri sela: Velikom Obljaju, te u susjednim selima, Malom Obljaju, Kobiljaku i Bojni. Najcudnija je u cijeloj prici cinjenica da seljake vec mjesecima nocu "stiti" hrvatska vojna policija, koja dosad nije uhvatila nijednog pljackasa. Sluzbeno objasnjenje policije jeste da kradje vrse Bosanci iz prekogranicnih sela u okolici Velike Kladuse.

Tako zasticena sela u punom su smislu rijeci poharana. Samo zadnja tri mjeseca ukradeno je oko 40 grla, uglavnom krupne stoke! Neki seljani opljackani su jednom, druge su pljackasi ophodili i do cetiri puta. U jednoj noci pljackasi obidju vise familija. U Velikom Obljaju pokraden je, primjerice, Rade Zoric, kojemu je u svibnju odvedena kobila, a iste noci odvedene su dvije krave i junica Draganu Cuckovicu iz Malog Obljaja. Peri Grmusi po danu je ukradena krava - on je bio odsutan - a zadnja, cetvrta krava Draganu Cuckovicu ukradena je u kolovozu. Njemu je, ukupno, ukradeno i 17 ovaca, te pastuh i dva teleta. Krava i konj, na lokalnom trzistu, vrijede oko 1500 njemackih maraka. Za siromasni i zapusteni kraj uz granicu s BiH, to je uistinu pravo bogatstvo. Pocetkom prosinca potkradeni su i Sava Draskovic, Evica Vujaklija, Pero Draskovic, Milka Cuckovic, Simo Cuckovic, Marija Madzarac, Miric Djuro, Rade Crnogorac. Stanku Dmitrovicu dvije krave ukradene su po danu, a obitelj je ostala i bez dva traktora. Jedan je ukraden poslije "Oluje", a drugi pocetkom studenog. Spisak pokradenih je, dakako, znatno siri.

Osim sto su seljaci opljackani, medju njima je posijan smrtni strah. Sretniji medju njima prolazili su, u nocnim posjetama pljackasa. bez pucnjave ili bombi, ali opljackani do gole koze; oni losije srece susretali su se i sa upozoravajucim "vatrometom" ili bi dobili batine. A ta sela su udaljena tek dvadesetak kilometara od Gline i svega osamdeset kilometara od Zagreba.

Seljaci su se zato, u ocajnickim pismima, obratili humanitarnim udrugama u Hrvatskoj - Helsinskom odboru i Srpskom demokratskom forumu, prijeteci kolektivnim iseljenjem ako se nesto ne poduzme. Mjestani Kobiljaka, tako, kazu: "Mislili smo da ce sto vrijeme vise odmice doci bolje vrijeme za nas, medjutim, dogadja se upravo suprotno. Sve je gore i gore. Sve smo vise izlozeni napadima na nas i nasu imovinu i veoma smo zabrinuti za nasu sudbinu..."

Seljaci iz Bojne, pisu u slicnom tonu: "Sve nam je ukradeno. Zato vas molimo da nam pomognete. Sve smo to uredno prijavili policiji u Glini, medjutim nijedan slucaj do danas nije rijesen. Imamo utisak i mislimo da oni ne zele da se to rijesi. Kada pitamo sto se desava, kazu i svu krivicu prebacuju na one s bosanske strane, na Muslimane. U pocetku smo i vjerovali, ali sto vise vrijeme odmice sve vise sumnjamo i sve smo sigurniji da je upravo suprotno".

Prilikom svih kradja, naime, razbojnici su posve tocno znali gdje se sto nalazi i kako ce do toga doci. Kako to? Tu se, po svemu vidjenom, nazire jedan drugi, mracan scenarij. Policajci, naime, dolaze preko dana u selo, u vidu "ophodnje". Obilaze seljake i ustanovljavaju - formalno, radi njihove bolje zastite - tko je gdje ostavio stoku i na koji je to nacin stoka zasticena. Potom seljacima izdaju usmenu naredbu da od smrkavanj do zore ne smiju izlaziti iz kuca, jer oni "vrebaju" na pljackase. U medjuvremenu, pod okriljem mraka, odvijaju se kradje: ako seljaci i cuju provalu, ne smiju izaci van, jer je "policijski sat" pa se boje da ce policija pucati na njih, pod izgovorom da pucaju na sumnjivce. Ujutro se bude i zaticu svoje "cuvane" objekte prazne. Policija, naravno, nista nije primijetila. Prizivi, zalbe, molbe, tuzbe... nista ne pomaze. Svi pocinitelji pljacki do danas su nepoznati. "Sve sto je policija cuvala, sve je pokradeno. Bolje bih prosao da me nisu cuvali" kaze stanko Loncar iz Velikog Obljaja, "Sad nemam nista."

"Jedan policajac mi je nedavno rekao: pa sto ako vam sve odnesu" kaze Marica Dmitrovic iz Bojne. "Drugi je rekao da ce doci po prsute." Njima je, osim dva taktora, nestalo, do rujna sedam krava, te 26. rujna jos dvije krave. Policija - koja je sve to cuvala - kaze ona, samo zlurado prenosi vijest o tome sto je ukradeno. I ona vjeruje da je rijec o dogovoru policije i bandita. Na standardni policijski odgovor - kako zapravo kradu Bosanci, Marica, kao i svi mjestani samo odmajuhe rukom: ona je uvjerena da su to ucinili ljudi iz Gline, uz odobravanje ili cak i suradnju s policijom.

Niti jedan seljak iz Obljaja i okoline ne zna prezimena policajaca koji su ih stitili. Oni se takvo pitanje uglavnom ne usude postaviti. "Sve su ovo doznali nasi izbjeglice u Srbiji, mali je svijet", komentira Stanko Loncar iz Velikog Obljaja. "Svi oni znaju da ja imam tri zeta, sva tri su Hrvati. I sad, svi misle isto: ako se to dogodilo Stanku ciji su zetovi Hrvati, sto se tek moze dogoditi nama?!"

Cini se da u tom grmu lezi zec. Pljacke uz granicu po svemu sudeci imaju politicku pozadinu. Cilj im je da uniste ekonomsku bazu srpskim selima i posiju strah medju mjestane, kako bi se sprijecio masovniji povratak izbjeglih Srba. Rezultati se vec vide. Pojedini seljani, poput Vjekoslave Ostojic iz Kobiljaka, nisu mogli izdrzati strah i neizvjesnost, pa su pobjegli u Srbiju, a cini se da njen slucaj nece biti usamljen. "Veoma smo zabrinuti za svoju sudbinu", kazu seljani Bojne. "Sve smo sigurniji da se to radi namjerno da se unese panika kako nas seljana tako i nasih povratnika. Dakle, sve je to smisljeno a bojimo se i organizirano u svrhu da se ljudi ne vracaju svojim kucama." "Bojimo se", kazu oni, " da cemo biti primorani otici iz svojih kuca sto vjerujemo nikome ne sluzi na cast." Gotovo je nemoguce da su ove sumnje neutemeljene. Hrvatska, naime, ima danas cak 34 tisuce policajaca i po broju policajaca po glavi stanovnika svakako drzi mjesto u samom svjetskom vrhu. Jedan bivsi policajac nedavno je u Novom listu ustanovio kako, pored tolikih policajaca, u Hrvatskoj ne bi smjela biti ukradena ni marka. Ocito vrh hrvatskog MUP-a - koji je sa svim tim dobro upoznat - ne zeli rijesiti ovaj problem, ili cak stoji kao pokrovitelj ovih pljacki. S druge strane granice, u BiH, zive naime Bosnjaci skloni Fikretu Abdicu i Hrvatska u tom pojasu ne zeli imati Srbe. Zasto hrvatski MUP de facto tolerira etnicko ciscenje, otvoreno je pitanje. A izgleda posve nedvojbeno da to doista cini.

BORIS RASETA