LIJEPO I (ETNICKI) CISTO MOJE SARAJEVO

Rusenje Daytona

AIM, SARAJEVO, 11.12.97. Gledaoci bosansko-hercegovacke televizije vec mjesecima i po vise puta dnevno mogu gledati do infantilnosti neinventivnu reklamnu poruku koja glasi: "Cisto i lijepo moje Sarajevo". Taj video spot finansira medjunarodna zajednica i on sluzi kao video edukacija imbecilnih Sarajlija da otpatke i smece treba bacati u kante i kontejnere. Ma nije valjda, ma ko bi rekao. Sad, da li je Sarajevo lijep grad, stvar je svakako ukusa i pojedinacnih estetskih kriterija, ali cisto i pored svih upozorenja nije. Nova naselja, a u kojima su novi, donedavno seoski zitelji, okruzena su brdima smeca. Ni u samom centru slika nije mnogo bolja. No, cisti se Sarajevo. Iz dana u dan ono je etnicki sve cistije. Podaci kazu: 1991. godine Sarajevo je sa svojih deset opstina imalo oko 600 hiljada stanovnika. 50 posto je bilo Bosnjaka (tada su se jos zvali Muslimani), 28,7 posto Srba, 14,5 posto ostalih i 6,8 posto Hrvata. Demografska slika iz ove 1997. godine je sljedeca: 87,8 posto Bosnjaci; 5,3 posto Hrvati; 5,06 posto Srbi i 1,18 posto ostali. S obzirom da se broj preostalih pravih Jevreja u ovom gradu moze prebrojati na prste dvije ruke, to onda u bukvalnom smislu znaci da na devet Bosnjaka dolazi tek po jedan Srbin ili Hrvat.

Eto slike grada koji se pred svijetom dicio i kocoperio epitetima tolerancije, multieticnosti, multireligioznosti, multikulture i ko zna cime jos sve ne. Na racun toga iz svijeta stizale su simpatije, moralna podrska, materijalna pomoc. Sarajevo se navodilo kao simbol i primjer mogucnosti zajednickog zivljenja. Kad tamo Sarajevo po etnickoj cistoci u procentima najslicnije Banjoj Luci. Razlika je doduse u narodima, jer dok su iz Banja Luke bjezali ili proganjani Bosnjaci, ovaj grad su napustali Srbi i Hrvati.

Istine radi treba reci da politicke vlasti Sarajeva nisu nikada iznosile stav o etnickoj cistoci ovoga grada. Ni prisilno iseljavanje nikada nije obavljeno. Upravo obrnuto, pred medjunarodnim zvanicnicima i mocnicima redovno se iskazivala spremnost i dobra volja za suzivotom. Koliko iskreno to je vec druga prica. Ali, gdje su onda razlozi, zbog kojih je od oko 200 hiljada Srba sada u ovom gradu njih jos samo oko 18 hiljada. Jedan je broj sigurno napustio Sarajevo iz svojih politickih ubjedjenja i opredjeljenja, drugi iz straha od odvodjenja i revansizma, treci zbog svakodnevnog ljudski ponizavajuceg polozaja. Ni vlast se nije puno opirala tome. Na najveci egzodus Srba iz sarajevskih opstina prilikom njihovog proslogodisnjeg pripajanja Federaciji, ovdasnje vlasti djelovale su mlako, neubjedljivo i neiskreno. Porukom, ostajte ovdje, nista vam se nece desiti, trebalo je ponovo zamazati oci svijetu. A ustvari sve je po scenariju bilo rezirano, u rekordnom roku od samo nekoliko dana u njihove kuce ili stanove uselili su se novi, bosnjacki stanari. Sikaniranje sacice onih koji su jos ostali spada u gotovo redovnu pojavu, u posljednje vrijeme (da li kao eho polemike Latic-Vesovic) sve cesce im se spominje majka vlaska, a oni poistovjecuju sa cetnicima.

Ni Hrvati nisu mnogo bolje prosli. Svoja prava, radna mjesta i stanove izgubili su mnogi, a brojne teroristicke akcije pred katolickim vjerskim pa cak i skolskim objektima nosile su u sebi zastrasujucu poruku: idite odavde, danas objekti sutra cete i vi biti na redu. Od nedavnog orgijanja, koje je trajalo cijelu noc, poslije pobjede kosarkaske reprezentacije Bosne i Hercegovine nad Hrvatskom, a koju su domaci mediji opisali kao najljepsu spontanu radost, preostalim Hrvatima morala se lediti krv u zilama. Glavni slogani izvikivani na ulicama bili su: "kolji, kolji ustase" i "veceras je nase vece, veceras se Tudjman pece. Nek se pece i okrece, ko ga jebe nema srece". Osim kurtoazno blagog prijekora sa politickog vrha, koji su sve to kao ruzne nestasluke okarakterisali, drugih reakcija nije bilo. U takvoj atmosferi realnije su i osnovanije price o daljem odlasku Hrvata, a ne o njihovom povratku.

Pod pritiskom Ureda Visokog predstavnika medjunarodne zajednice za civilnu primjenu Daytonskog mirovnog sporazuma u ovdasnjoj federalnoj skupstini nedavno je usvojen zakon o napustenoj imovini. Najkrace, njime prestaje da vazi zakon o napustenim stanovima i daje se pravo predratnim vlasnicima ili nosiocima stanarskih prava na povratak u svoje domove. Zeli li se pravna drzava, nista logicnije. No, oni koji su bolje upuceni u sarajevske prilike i neprilike vec sada razlozno sumnjaju u provodjenje ovoga zakona. Uz sve zamjerke pravosudnim organima ipak postoji na stotine pravosnaznih sudskih rjesenja o vracanju imovine. I takvi akti najcesce su mrtvo slovo na papiru. Novopecene Sarajlije, a njih je, kazu, oko 130 hiljada, jednostavno nece natrag u svoju Zepu, Rogaticu ili Focu. U zaposjednutim kucama i radnim mjestima oni se osjecaju sasvim dobro. Ljudi su privikli i taman posla da ih vlasti uznemiravaju.

U Sarajevskom kantonu zivi sada oko 18 hiljada Srba i otprilike isto toliko Hrvata. Povrsni optimisti bi rekli da to i nije tako malo i da bi se uz proces povratka ovdje mogao vratiti nekadasnji zivot. Ali taj film se gledati nece. Preostali Hrvati ili Srbi su po pravilu i uz samo pokoji castan izuzetak ljudi u zrelim, tacnije poodmaklim godinama. Najcesce stari, bolesni, usamljeni, iznemogli. Ono malo jos preostale mladosti zivi uz ambiciju da jednoga dana ode odavde. I to sto dalje sa balkanskih prostora. U skolama osnovnim ili srednjim hrvatske djece je veoma malo, srpske gotovo da i nema. Podmlatka je malo, starosna struktura stanovnistva je porazavajuca, a zna se da vrijeme cini svoje i da bioloskim zakonima jos niko pobjegao nije. U takvom sumornom procesu i multieticnosti ce biti sve manje. I mada poredjenje do neukusa moze biti grubo, ovdje poput dinosaurusa polako izumiru i Hrvati i Srbi. Televizijski slogan: "lijepo i (etnicki) cisto moje Sarajevo" postepeno ali sigurno dobija pravi i puni smisao.

Da li je od samog pocetka rata i to bio dio "lukave strategije" Stranke demokratske akcije zakljucite sami. Ali prije zakljucka uzmite u obzir jedno poredjenje. U Tuzli, gdje je na vlasti Unija bosanskohercegovackih socijaldemokrata, demografska slika sada priblizna je onoj predratnoj. Hrvata je za cak jedan procenat vise, bilo ih je 16, a sada ih je 17 posto. I, kako za AIM rece gradonacelnik Selim Beslagic, vrata Tuzle danonocno su otvorena svim dobronamjernim povratnicima

Mladen PAUNOVIC (AIM, Sarajevo)