KatoliŸka crkva i izbjeglice

KATOLICKA CRKVA I SRPSKE IZBJEGLICE

AIM, ZAGREB, 9.12.1997. Katolicka crkva u Hrvatskoj istice da je protiv etnickog ciscenja i da je za postivanje prava na dom svima. Treba je drzati za rijec, tj. ocekivati djela! Jedan od dokaza (ne)uspjesnosti mirne reintegracije bit ce i to koliko se sastaju zupnici i prote - zasigurno u pocetku nevoljko, tek reda radi. Mediji su slabasno popratili krajem proslog mjeseca odrzanu konferenciju "Izbjeglice i nevladine organizacije", skup predstavnika jugoslavenskih, bosanskohercegovackih, hrvatskih i medjunarodnih nedrzavnih organizacija koje pokusavaju pomoci tzv. raseljenim osobama u regiji. Ali, sto masovnim medijima i njihovim potrosacima i moze biti zanimljivo u pricama koje su u pravilu samo varijacije na temu tuge, jada i cemera?

Vec s obzirom na logiku vecine medija - koji uvijek traze senzacije, ono sto se moze prodati kao vijest (za sto su potrebna nekakva dogadjanja, tj. novosti) - moze se razumjeti da su izbjeglice na marginama interesa, odnosno da se ukazuju kao "otpisana" tema, kakva je, po svemu sudeci, i u najvecem dijelu politike. Medjutim, ne smije se razumjeti, a jos manje opravdati, da i crkve - koje nisu (samo) od ovoga svijeta, nego su zaduzene da u njega unose nebeska mjerila - u izbjeglickim tegobama ne vide svoju inspiraciju, da ne kazemo senzaciju! Odnos krscanskih zajednica prema izbjeglicama spadao bi pod njihovo moramo vec zbog naloga Isusa Krista da se ljube upravo "najmanji", konkretno najugrozeniji - i kad nisu "odgovarajuce" nacionalne i/ili konfesionalne pripadnosti.

U tom je kontekstu znakovito da u Nacionalnom odboru za ostvarivanje Programa uspostave povjerenja, ubrzanog povratka i normalizacije zivota na ratom stradalim podrucjima Republike Hrvatske nisu uvrsteni predstavnici Katolicke i Srpske pravoslavne crkve. Istina, u Odboru nema nikoga ni iz udruga za ljudska prava, koje su se zalagale (i) za mirnu reintegraciju. Ali, dok je koordinacija organizacija za zastitu i promociju ljudskih prava prosvjedovala, sluzbene crkvene adrese nisu reagirale na "propust" u sastavu "krovnog" reintegracijskog tijela.

Dugo je Katolicka crkva ono sto se podrazumijeva pod ljudskim pravima i temeljnim slobodama smatrala otimanjem Bozje (nad)slobode, odnosno suzavanjem prava Njegovih predstavnika i zajednica. Crkva, i sama velefeudalac, kasnila je za razvojem gradjanskog drustva, pa nije pronasla svoje mjesto u proklamiranju ljudskih prava. Medjutim, osobito nakon Drugoga vatikanskog koncila (1962.-1965), moglo bi se reci da se Crkva trudi postati specificni - od Boga ovlasten, tj. Bogocovjekom (Isusom Kristom) inspiriran - odbor za zastitu i promicanje ljudskih prava. Postupno se dolazi do uvjerenja da, kako je to izjavio prof. Anton Stres, predsjednik Komisije "Pravicnost i mir" pri Slovenskoj biskupskoj konferenciji, obrana ljudskih prava nije nesto sto ovisi o nasoj dobroj volji, nego je bas krscanska duznost. Jer, sada se tumaci da su ljudska prava - od Boga.

Praksa koja se u zapadnim dijelovima (rimo)katolicanstva, kao i u svijetu oznacenom protestantizmom (reformiranim krscanstvom), vec debelo ukorijenjuje, u istocnoj i jugoitsocnoj Europi jos je krhka klica. Da je skup poput onog u Beogradu bio odrzan u Baselu, Bologni, Bordeaxu ili Bremenu, zasigurno bi na njemu sudjelovala, makar u statusu promatraca, bar trecina tuceta svecenika. A na beogradskoj konferenciji o tome sto nevladine organizacije mogu uciniti za rjesavanje problema izbjeglica bio je samo Marko Orsolic, bosanski franjevac poznat po zalaganju za multikultur(al)nosti.

Katolicka crkva u Hrvata (tj. Crkva hrvatskog jezika) dozivjela je stravicna stradanja bogomolja, te su se stotine tisuca vjernika morali "izmjestiti". Cak i tamo gdje nije bilo ratnih operacija, konkretno na podrucju banjolucke biskupije, pritisak je bio toliki da je u pitanje dovedeno i samo postojanje te biskupije. Generalno, Katolicka crkva u BiH pokazuje vece zalaganje za povratak svih u svoje domove nego sto takvu otvorenost pokazuje Crkva u Hrvatskoj. To nikako ne znaci da je Katolicka crkva u Hrvatskoj protiv povratka, konkretno Srba, nego da je jos rijec o nacelnom govoru, koji se "na terenu" moze ovako ili onako iscitavati. Sudeci po nekim izjavama hrvatskih biskupa, te po ucestalim skupovima o prastanju i pomirenju, Crkva se sada "teorijski" sprema i za veci povratak srpskih izbjeglica, odnosno za suzivot u novim uvjetima.

Reklo bi se da je Katolickoj Crkvi jasno sto joj je ciniti. Evo dijela iz jednog uvodnika "Glasa Koncila", polusluzbenog tjednika koji izdaju nadbiskupije zagrebacka, splitska, vrhbosanska (sarajevska), rijecka i zadarska: "Hrvatska drzava moze se obvezati da ce prihvatiti povratak svih izbjeglih Srba, onih koji doista imaju pravo prebivalista u Republici Hrvatskoj, da ce im izgraditi porusene domove i crkve - bez obzira na to tko ih je i u kakvim okolnostima srusio - da ce im osigurati zakonsku ravnopravnost pocevsi od domovnice. Ali drzava sama po sebi ne moze mnogo uciniti da izmuceni i ogorceni Hrvati sve to prihvate, da ne bude mimozakonskih i nezakonitih osveta kako na ljudima tako i na imovini. Tu se javlja velika zadaca onih cimbenika koji stvaraju javno mnijenje, medju kojima nije na posljednjem mjestu Crkva. Dapace, bas Katolicka Crkva u hrvatskom narodu moze najvise utjecati na promjenu mentaliteta, na prihvacanje pomirenja, na odustajanje od osvecivanja".

Navedeni je komentar napisan u rujnu 1994. godine, nakon sto je papa Ivan Pavao II. u Zagrebu govorio o prastanju, pomirenju i suzivotu. Medjutim, godinu dana kasnije, nakon "Oluje", hrvatski katolicki vrh istice svoje zadovoljstvo sto su hrvatski vojnici "dijelili kruh onima koji nam nisu bili prijatelji", te da "niti jedan Srbin ne moze ustvrditi da je silom otjeran i da mu je oduzeto bilo sto". Kad smo vec kod oduzimanja, insitucija Katolicke crkve koja ima vrlo razradjeno unutrasnje, kanonsko pravo, te se smatra kolektivnim pravnim strucnjakom - nisu primjereno reagirale na "postolujni" Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju odredjenom imovinom (cije je neke odredbe nedavno ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske). U to euforicno doba, kada se cinilo da povratka Srba nece biti, drzavni su prvaci obecavali da ce "neciija/nicija" napustena imovina, nakon nekoliko godina privremenog koristenja, postajati vlasnistvo hrvatskih naseljenika u "podrucja od posebnog drzavnog interesa".

U jednome "Glasa Koncila" iz listopada 1995. pise da "svakome koji je prisilno preseljen, bilo da je nasilno prognan bilo da je pred nasiljem izbjegao, ostaje neotudjivo pravo povratka u zavicaj i vlasnistvo nad imovinom koja mu je ondje ostala". Ali nakon toga ne slijedi konkretizacija, primjena toga nacela na odredjenu situaciju, sto bi nuzno dovelo do kritike Zakona. Alibi za nespominjanje srpskog slucaja pronadjen je u tome sto, eto, Srbe nitko nije protjerao nego su otisli u samoizgon, te su se bijegom de facto odrekli hrvatskog drzavljanstva, odnosno svih prava hrvatskih drzavljana. Osim sto su zvanicnici Crkve zatvarali oci pred masovnom otimacinom, "inokosnom" ili legaliziranom, (polu)sluzbena formulacija je glasila da je poslije "Oluje" "nazalost ipak doslo do stanovitih zlocina, paleza i pljacke, stanovitog mrznjom vodjenog osvecivanja". Crkva je ostala mnogo neodredjena prema tim "stanovitim", dakle, malim, nekim, (ne)odredjenim zlocinima - cak i nakon sto je, primjerice, od Hrvatskog helsinskog odbora, saznala za stotine ubijenih staraca i starica. Crkvi kao da je (bilo) vise stalo do dobrog glasa Hrvatske, da se ne iznosi "prljavi ves" koji "moze koristiti nasim neprijateljima", nego do istine o mucnim faktima, ali koji se mogu sprijeciti ili bar dijelom "oprati" (kontra)fakatima, izmedju ostalog, i Crkvenom osudom.

U vracanju izbjeglica vjerske zajednice imaju zanemarivu ulogu, jer je ipak rijec o procesima koje uredjuju i sredjuju drzave i (tzv.) medjunarodna zajednica. Medjutim, bilo bi neposteno ispustati iz vida da je, recimo, katolicka strana jos za rata pozivala srpske episkope i svecenike da se vrate u Hrvatsku - iako su upravo sluzbenici SPC-a medju prvima prvo "uskocili" u "RSK", a 1995. se jos vise udaljili od svojih eparhija i parohija. Iako ni Katolicka ni Srpka pravoslavna crkva ne mogu vratiti izbjegle ljude, mogu imati znacajnu ulogu u, primjerice, smirivanju strasti izmedju, eto, Hrvata koji su izbjegli iz Republike Srpske i Srba koji se vracaju u svoje domove po Lici ili zagorskom dijelu Dalmacije. Rijec je o "sitnim vezovima", u kojima vecinskim svecenicima pripada zadaca da sprijecavaju razlicite revansizme, da smanjuju kolicinu napetosti i spiralu nesrece. Jedan od dokaza (ne)uspjesnosti reintegracije bit ce i to koliko se na terenu, po selima i gradicima, sastaju zupnici i prote - zasigurno u pocetku nevoljko, tek reda radi. U tome je smislu znacajno sto je u lipnju, prije nego sto je predsjednik Franjo Tudjman dosao u Vukovar, bio sastanak djakovacko-srijemskoga biskupa Marina Srakica i osjecko-baranjskog episkopa Lukijana. S druge strane, dva mjeseca kasnije, u Drnisu nije bio izbjegnut hrvatsko-srpski, odnosno katolicko-pravoslavni "klinc", koji je ipak prosao bez tezih posljedica.

Katolicka crkva u Hrvatskoj istice da je protiv etnickog ciscenja i tzv. humanog preseljenja, da je za postivanje prava na dom svima. Treba je drzati za rijec, tj. ocekivati djela! Odnosno, red je da mirna reintegracija, ne samo u Vukovaru ili Baranji, i prakticno dobije punu podrsku Crkve, po definiciji nositeljice mira i ljubavi. Crkva ima bezbroj svojih rana: deseci tisuca katolika (Hrvata) nisu na svojim ognjistima, povrijedjene su stotine bogomolja, vjerski je zivot proviziran... Ali put Crkve - osobito one koje naglasava svoj ekumenizam, te posebno mjesto u krscanstvu - i jeste ono sto je "paradoks", ako ne i "apsurd". Poput Isusovske ljubavi prema svima, ukljucujuci i (donedavne) neprijatelje - od kojih se bas "paradoksalnom" praksom razumijevanja, oprastanja i dobrosusjedstva - prave prijatelji.

MIRKO VID MLAKAR