SABOR RAZLAZA HRVATSKIH LIBERALA

AIM, ZAGREB, 1.12.1997. Mjesecima ocekivan izborni Sabor Hrvatske socijalno liberalne stranke, na kojemu je trebala pasti odluka hoce li nekadasnji predsjednik HSLS-a, Drazen Budisa, uspjeti preuzeti vodstvo od sadasnjeg predsjednika, Vlade Gotovca, nije dao odgovor na to jedino pitanje koje u posljednje vrijeme okupira HSLS. Stranka koja bi po vokaciji trebala biti carica demokratske procedure, toliko je ogrezla u unutrasnje sukobe, da se spetljala u obicnom prebrojavanju glasova koje su dobili dvojica unutarstranackih rivala.

Spor je izbio oko toga sto cini "izborno tijelo" Sabora, da li su to verificirani delegati, ili su to samo oni medju njima koji su pristupili glasanju. Tako se dogodilo da su Budisine pristase odusevljeno skocile na noge kada je procitano da je on dobio sezdesetak glasova vise od Gotovca. Ali odmah zatim cekalo ih je tesko razocarenje jer je verifikacijska komisija ustvrdila da je Budisi manjkalo cetrdesetak glasova verificiranih delegata da dobije trazenu natpolovicnu vecinu. U tom trenutku Sabor je "pukao", jer je Budisa izjavio da se smatra novim predsjednikom i zatrazio kljuceve stranackih prostorija. Gotovac je, pak, priznao da je pobjedjen, ali je zatrazio da rezultat izbora potvrde i novoizabrana tijela stranke. Kako su od cetvorice potpredsjednika (Kramaric, Vilfan, Rados, Granic) dvojica prvih "njegovi ljudi", ovakav stav omogucava mu da nastavi borbu cekajuci novi izborni Sabor HSLS-a.

Njega bi u roku sest mjeseci trebao sazvati v.d. predsjednika, kojeg ce za nekoliko dana imenovati novoizabrana tijela stranke, no gotovo je sigurno da novog Sabora nece biti, barem ne u ovom sastavu stranke. Vrlo je, naime, vjerojatno da ce vec do kraja godine Gotovac osnovati novu liberalnu stranku, koju su novinari vec ironicno nazvali "cistom". Aluzija je to na rascjep Hrvatske stranke prava, nekadasnje respektabilne desne stranke (desetak posto birackog tijela), koja se raspala pod izravnim udarima HDZ- a kada je zavrsio rat i kada se desni ekstremizam vise nije "nosilo" kao prije. Naravno, uzroci raspada HSLS-a prilicno se razlikuju, od ovoga, ali je u neku ruku i gore sto do toga nije doslo intervencijom sa strane. HDZ je mozda samo prizeljkivao ovakav razvoj dogadjaja (jer Tudjman odavno tvrdi da je opozicijskih stranaka previse i da ih je dovoljno dvije-tri). Sve ostalo obavili su samo liberali.

HSLS je do izbora 1995 slovio kao najveca opozicijska stranka, koja je najveci prodor ostvarila na zupanijskim izborima pocetkom

1. No, danas i neki njeni celni ljudi priznaju da je to bio "neprirodan" uspon, izazvan ponajprije frustracijom koju je u velikom dijelu stanovnistva izazivala Tudjmanova ratna politika. Na krilima toga, rast liberala dogodio se gotovo sam od sebe, tako da su oni izrasli u veliku stranku a da nikada nije ozbiljno odgovoreno na pitanje sto su zapravo hrvatski liberali i cemu bi trebali stremiti. To je stvorilo sindrom "virtualne" stranke, koju svatko dozivljava na svoj nacin, tako da su se vec zarana oformile dvije struje (koje su se na kraju otvoreno i sukobile na ovom Saboru) - "narodnjaci", koji sebe smatraju jamcima nacionalne ispravnosti liberala, i "elitisti" koji liberalizam dozivljavaju ponajprije kao zastitu sloboda gradjanina-pojedinca unutar razvijenog parlamentarno-kapitalistickog sistema.

Uz ovo, liberali nikada nisu rascistili svoje mjesto unutar opozicije, stalno izbjegavajuci preuzimanje vecih obaveza, tako da su poceli sloviti kao stranka izrazito nesklona koalicijama. Istodobno, u dijelu stranke pocelo se razmisljati o suradnji s vladajucom strankom, istina bez prekidanja suradnje s opozicijom, no tako je prije godinu i pol i zapocela kriza u HSLS-u. Ona se kao negativno nasljedje vukla sve do nedavnog Sabora razlaza, mada su neke razlike medju sukobljenim strujama u medjuvremenu izgubile izvorno znacenje i pretvorile se u puko verbalisticko nadglasavanje. IPak, barem na povrsini, na ovome se Saboru raspuklina izmedju Budise i Gotovca sasvim otvorila, a takav dojam potcrtavala je stadionska atmosfera freneticnog navijanja i nadvikivanja dvaju suprotstavljenih tabora.

Gotovac je ponovio da ne moze biti suradnje s HDZ-om jer ta krajnje konzervativna stranka odbija svaki razgovor o demokratizaciji i demonopolizaciji zemlje. Zato je po njemu za liberale puno vaznije da cuvaju "moralnu i odgovornu" vertikalu stranke nego da dokazuju "politicku vjestinu" u pregovorima s vladajucima koji nemaju nikakvog izgleda. Nasuprot tome, Budisa se ponovno zalozio za to da se pitanje koaliranja s HDZ-om unaprijed ne iskljucuje, nego da se prepusti lokalnim ogranizacijama HSLS-a koje bolje poznaju situaciju na erenu. Sto se tice generalne politike stranke, nju po Budisi treba voditi tako da liberali ostanu nezavisni i prema strankama i desnice i ljevice. "Ja sebe smatram jamstvom neovisnosti HSLS-a od HDZ-a, bilo koje politicke stranke, a ako treba i liberalne internacionale, mada takav razlaz ne prizeljkujem" - izjavio je on. Ovo je ocito bilo podmetanje Gotovcu, kojeg prati glas da je suvise "kozmopolitski" orijentiran, iz cega bi se navodno trebao nametnuti zakljucak da se zato i "gubi" u operativnom politickom djelovanju, jer zaboravlja prostor i vrijeme u kojem djeluje. No, u nedavnim pokusajima liberalne internacionale da pomiri dvije sukobljene frakcije HSLS-a bas je Gotovac bio tvrdo protiv tog "mijesanja sa strane", dok ga je Budisa prihvacao, vjerojatno zato da bi pokazao da mu je vise stalo do prevladavanja sukoba.

Ovo samo podvlaci potpunu jalovost sporova koji vise od godinu dana razdiru HSLS, jer su u njima prakticki zaobidjena kljucna pitanja zasto su liberali od najvece opozicijske stranke pali na sredinu opzicijske ljestvice, s tendencijom da joj dotaknu i dno. Paradoks je da su dvije struje ukrstile koplja oko stvari gdje su mozda i najblize jedna drugoj. To su pregovori s HDZ-om oko demonopolizacije vlasti, vodjeni koncem proljeca prosle godine, koje je Tudjmanova stranka inicirala iz sasvim taktickih razloga - da popravi medjunarodni polozaj srozan uz ostalo nepriznavanjem rezultata izbora u Zagrebu i Rijeci - ali su te pregovore prihvatile obje struje. Do sukoba je doslo jer je svaka od njih mislila da je kvalificiranija za te pregovore, a tek kada su oni propali povucena je razdjelnica koja je stvarala privid da su jedni za suradnju s HDZ-om a drugi odlucno protiv.

Tek s vremenom ta se razdjelnica ucvrscivala, a ambicije dviju strana se profilirala, tako da su prave frakcije nastale tek nekoliko mjeseci kasnije. Tada je Gotovac izasao sa stavom, koji do danas nije promijenio, da je s HDZ-om nemoguce suradjivati, t da se demonopolizacija vlasti moze izvrsiti samo koaliranjem opozicijskih stranaka (u pocetku je tvrdio svih, a poslije je to suzio na stranke centra). Budisa ne vjeruje u koncept stvaranja siroke opozicijske koalicije (poljski model tranzicije), jer smatra da je HDZ uz sebe cvrsto vezao izmedju 40 i 50 posto birackog tijela, sto mu jamci i ubuduce siguran prolaz na izborima. Rjesenje je jedino nastaviti pregovore s HDZ-om oko demonopolizaicje vlasti (spanjolski model tranzicije), te psotupno privlaciti na svoju stranu dio biraca Tudjmanove stranke.

Premda javno to nikada nije priznao, iza ove konstrukcije bez sumnje stoje ambicije Budise da bude Tudjman poslije Tudjmana. U tiraznim privatnim novinama vise je puta objavljeno da su takve ponude dolazile njemu iz samog HDZ-a, sto on nikada nije potvrdio, ali je priznao da mu je nudjeno da bude od HDZ-a priznati lider opozicije. No, sve te kombinacje izgledale su donekle uvjerljivo samo dok je Budisabio politicki jak i utjecajan, a sada je daleko od toga. Kandidata za Tudjmana II u medjuvremenu se namnozio sasvim lijepbroj u samome HDZ-u.

MARINKO CULIC