PRORACUN PO MJERI VLASTI

AIM, ZAGREB, 30.11.1997. Predlozeni hrvatski drzavni budzet za 1998., opozicija je u Saboru ocijenila kao ratni, a ne mirnodopski. Vise od cetvrtine budzetskih izdataka predvidjeno je za vojsku i policiju, a zaposlenima u Ministarstvu obrane place ce rasti 5 posto brze od ostalih drzavnih sluzbenika. Politicki analiticari su odmah upozorili, da to ukazuje na daljnju militarizaciju Hrvatske, ali i na odnose snaga u vladajucoj stranci.

Prema prijedlogu, koji je u parlamentu upravo prosao takozvano "prvo citanje", hrvatski ce korisnici novca iz budzeta u slijedecoj godini potrositi skoro 39 milijardi kuna, sto je oko 11 milijardi njemackih maraka. Zajedno s dugovima koje drzava mora vratiti u slijedecoj godini, budzet iznosi skoro 44 milijarde kuna ili oko 12 milijardi maraka.

Vlada, doduse, tvrdi da se prispjele rate otplacuju novim zaduzivanjem, pa ih ne treba niti racunati kao dio budzeta. Problem je jedino sto se tako ne iskazuje prava razina drzavne potrosnje i sto se zauvijek ne moze zivjeti na dug. Osim toga zaduzivanjem se povecava politicka ovisnost zemlje, pa je proslog ljeta upravo uskracivanje kredita bilo glavno sredstvo pritiska medjunarodne zajednice na Hrvatsku. Hrvatski predsjednik Franjo Tudjman bio je prisiljen na popustanje, koje je ukljucivalo i isporuku bosansko-hercegovackih Hrvata, optuzenih za ratne zlocine, Medjunarodnom sudu u Haagu.

Budzet za slijedecu godinu najveci je u hrvatskoj povijesti. U 1993., godini u kojoj se u Hrvatskoj ubrzano tiskao novac i u kojoj je inflacija bila 2.000 posto, budzet je, prema sluzbenim podacima, iznosio 3,7 milijardi maraka. U 1994., prvoj godini sa stabilnim cijenama i deviznim tecajem, povecan je na 5,2 milijarde, do ove godine narastao je na 10, a za iducu se, kako smo rekli, predvidja 11, odnosno zajedno s otplatom dugova 12 milijardi maraka.

Istovremeno, Vlada dokazuje da se usprkos povecane drzavne potrosnje, zapravo rasterecuju poreski obveznici. Po njenim predvidjanjima, bruto drustveni proizvod rasti ce brze od budzeta, a razlika ce ostati privredi i gradjanima. Da se to ostvari, proizvodnja bi se trebala realno povecati za 7,5, a nominalno za 11,5 posto (jer se ocekuje 4-postotna inflacija). U ovoj godini, medjutim, proizvodnja ce biti povecana za samo oko 5 posto i to zahvaljujuci u prvom redu obnovi. Brzo je rasla privredna aktivnost u gradjevinarstvu i elektroprivredi. Preradjivacka industrija uglavnom stagnira. Ekonomisti to zovu "rentom mira" i upozoravaju da se ona dobiva samo jednokratno.

Zanimljivo je da u Hrvatskoj nitko tocno ne zna koliki je drustveni proizvod, dakle vrijednost sve robe i usluga koji se u toku jedne godine proizvede u zemlji. Tocne evidencije nema, pa se sve svodi na slobodne procjene. Tako neki ugledni i vlasti skloni ekonomisti tvrde da je sadasnji drustveni proizvod 30 posto manji od predratnog. Budzet za 1998. racuna sa 125,5 milijardi kuna, odnosno skoro 21 milijardom dolara bruto drustvenog proizvoda.

Ako se to pokaze tocnim, hrvatski ce budzetski deficit iznositi samo 1,6 posto drustvenog proizvoda, pa se uklapa i u tzv. Maastrihtske kriterije, koji dozvoljavaju deficit do 3 posto. Na tome bi, dakle, Hrvatskoj mogle pozavidjeti, doslovno sve zemlje Evropske unije. Kao kuriozan primjer, kakve sve mogu biti procjene, spominjemo da izdanje londonskog The Economista, "Svijet u brojkama - 1997." tvrdi kako hrvatski drustveni proizvod iznosi samo 12 milijardi dolara.

Onog casa kad se usvoji budzet, drzava je unaprijed osigurala svoju potrosnju, bez obzira hoce li se osvariti procjenjeni rast proizvodnje. Za sve ostale, dakle privredu i gradjanje, vrijedi obratno pravilo. Njihov udio u drustvenom proizvodu ovisi o onom sto ce biti ostvareno u zivotu, a ne o prognozi. Preostaje im, dakle, da cekaju i nadaju se kako ce se ostvariti lijepa obecanja koja im se sada daju.

Najvise novca, budzet bi slijedece godine trebao ubirati od poreza na dodanu vrijednost, kojim ce se zamijeniti sadasnji porez na promet. Hrvatska time prihvaca sistem kakav postoji u svim zemljama Evropske unije i koji su vec uvele druge komunisticke drzave srednje Evrope. Vlada se oslucila za najradikalniju varijantu (kakve nema nigdje u Evropi), po kojoj ce postojati samo jedna poreska stopa i to visokih 22 posto, za sve proizvode i usluge - od mlijeka i kruha, preko knjiga i turistickih usluga, do zlata, krzna i skupih automobila. Njeni predstavnici tvrde da to predlazu njeni zapadni savjetnici i da ce samo tako porezni sustav biti pravedan prema svim proizvodjacima. Sindikati odgovaraju da je pripremeljen zestoki udar na gradjane s najnizim primanjima, kojima ce poskupiti osnovne zivezne namirnice i porucuju inozemnim strucnjacima da svoje eksperimente proizvode u vlastitim zemljama.

Nezavisni ekonomski analiticari, medjutim, smatraju da vlast namjerno koristi novi porezni sustav, kako bi povecala namete na proizvode najsire potrosnje. Samo tako, tvrde oni, omogucit ce se poreznicima da zahvate u sve dzepove, pa ce i svaki siromasak platiti svoj dio, ne samo za normalnu drzavnu potrosnju, vec i za politiku regionalne sile, za glomaznu birokraciju, za privilegije, rasipnistvo, korupciju i neefikasnu drzavnu, odnosno stranacku privredu.

Po svemu sudeci hrvatska Vlada i inace nije sigurna hoce li ubrati dovoljno novca za ogromnu budzetsku potrosnju. A mozda su joj i neke simulacije funkcioniranja novog sistema pokazale da se moze naci u nevolji bez oporezivanja svega i svacega. Zato je ona odlucila da joj ovaj put ne promakne ni jedna jedina kuna. tako ce se, na primjer, porez na dodanu vrijednost placati i na robu iz automobilskih prtljaznika, dakle na tzv. shoping u susjednim zemljama. To je vec izazvalo znatno uzbudjenje javnosti, jer su jeftinije namirnice u susjednim zemljama, za mnoge hrvatske gradjane jedan od bitnih nacina prezivljavanja. Porez na dodanu vrijednost placat ce se i na svaki paket koji iz inozemstva dobivaju siromasni rodjaci, a cak ce i povratnici platiti istih 22 posto na sve sto donose u domovinu, ukljucujuci i svoj stari namjestaj.

To istovremeno znaci da je Vlada u jednom bitnom elementu promijenila svoju politiku. Pojedini su domaci proizvodjaci i prije dizali galamu na privatni uvoz, kao nelojalnu konkurenciju, pa se tvrdilo da se tako odlivaju stotine milijuna maraka. Vlada je odgovarala da su otvorene granice, jako oruzje u borbi protiv inflacije. To su potvrdjivale i brojke. Najsporije su podizali cijene oni proizvodjaci, cija je roba bila pod pritiskom inozemne konkurencije.

Odustajanje od liberalne politike na granicama dolazi upravo u trenutku, kad svi traze izgovor za povecanje cijena. Manja konkurencija pruza za to povoljnu sansu, a promjena poreskog sustava, dobrodoslu ispriku. Poskupljenja se vec najavljuju sa svih strana. Ali nakon cetiri godine stabilnosti, inflacija je u Hrvatskoj postala zadnja briga. Mnogi ekonomisti kazu, da se u tome i krije najveca opasnost.

Zajedno s takozvanim izvanbudzetskim fondovima (mirovinskim, zdravstvenim i drugim), koji za 1998. planiraju 8,4 milijardi maraka, javna potrosnja dostize oko 55 posto sluzbeno procjenjenog drustvenog proizvoda. Nezavisni ekonomisti, medjutim, upozoravaju da drzava kontrolira 80 posto drustvenog proizvoda, jer tome treba dodati jos i javna i drzavna poduzeca.

Budzet je uvijek najbolje ogledalo ukupne drzavne politike. Raspored novca pokazuje prave motive vlasti. Hrvatski vicepremijer i ministar financija, Borislav Skegro, ocijenio je predlozeni budzet kao "jedino moguc, pa prema tome i najbolji za Hrvatsku". Ako je to tocno, on je istovremeno definirao i kakvu Hrvatsku, kao "jedino mogucu", stvara njegova stranka. Hrvatsku u kojoj politika i drzavna birokracija odlucuju o skoro svakoj stvorenoj kuni. Veliki izdaci za vojsku, iako je proces reintegracije zemlje pred zavrsetkom, otkriva i da su jos uvijek zive aspiracije prema teritoriju Bosne i Hercegovine. Istovremeno on definira Hrvatsku i kao drzavu koja zivi sa stalnim osjecajem ugrozenosti, koja nikome ne vjeruje i kojoj susjedi nisu prijatelji.

MILAN GAVROVIC