TAJKUNU VILA, SAVJETNICI OTKAZ

AIM, ZAGREB, 24.11.1997. Nedavni slucaj Vile Okrugljak, gizdavog stambenog prostora iznad Mihaljevca, u sjeverozapadnom dijelu Zagreba, pokazao je barem dvije stvari: kako ideali nestaju u vlastitoj nevolji i kako je u Hrvatskoj sve moguce, pa i to da se jedno takvo mjesto, koje se dugo godina vodilo kao zasticeno podrucje, moze prodati lokalnom bogatasu - vlasniku mljekarske industrije Dukat. Za pricu nije vazno kako je Luka Rajic postao covjek s toliko novaca, ali je dobro napisati da se to dogodilo prije sest godina, kada su se jugoslavenski dinari u Bosni i Hercegovini mijenjali za njemacke marke. Rajic je vozio kamion i s kolegama nalazio druge kolege, koji su to kupovali i opet nekome prodavali. U tom poslu bio je jako uspjesan, pa je tako zaduzio novu vlast i kao poklon dobio tvornicu.

Informacija u Globusu o tome da je Rajic kupio Vilu Okrugljak bio je povod da bivsa savjetnica predsjednika drzave za kulturu Zeljka Corak u Vijencu napise svoju verziju price. "Predsjednik Tudjman jednom je zatrazio od mene da mu signaliziram zdanje za drzavnu rezidenciju (...)". To je bilo 1995. godine i ta se zelja spojila sa zeljom suvlasnika Vile Okrugljak koji je tadasnjoj savjetnici rekao da kaze predsjedniku da je Vila na prodaju. Vlasnici su htjeli da prodajom osiguraju i "spomenicki status" Vile Okrugljak. Medjutim, u isto vrijeme vec je bio sklopljen i predugovor s Lukom Rajicem, koji je za to nudio oko pet milijuna njemackih maraka, a Vila bi postala obiteljska kuca, a ne javno dobro. U tom slucaju "spomenicki status" postaje tema za trivijalnu prozu. I tako, Zeljka Corak se istog dana kad je pogledala Vilu sastala s Tudjmanom i rekla mu da je "zgrada idealna za predsjednicku rezodenciju". Corak kaze: "Gospodin Sarinic, koji je stajao u neposrednoj blizini, usao je u razgovor s recenicom: 'Da, ali ta vila kosta 32 milijuna maraka!'". Bivsa savjetnica je odgovorila da kosta cetiri i pol milijuna maraka. "Jos mi je zadnji vokal titrao na jeziku, a vec sam shvatila svoju brzopletost". Ali i dalje nije poznato zasto je Sarinic rekao da zdanje kosta sest puta skuplje nego sto stvarno kosta. Mozda zato da se Tudjmana odgovori od posla i Okrugljak prepusti Rajicu, koji je, kako kaze Corak, pola sata od razgovora s Tudjmanom znao sve, cak i njezinu adresu i broj telefona.

U svakom slucaju, Tudjman je pristao da Vila Okrugljak postane drzavna rezidencija, oko koje bi se izgradilo i osam ambasada, ali tek nakon sto mu je Zeljka Corak prilozila troskovnik i sve ostalo. "Dobro Hrvoje, ako je tako, idemo u to, odustajemo od Visoke" - poentirao je Tudjman. Visoka je ulica mjesto gdje se trebala u to vrijeme graditi rezidencija, a gdje ce, kako stvari stoje, na kraju i biti. Dvije godine je kupovina vile Okrugljak stajala na mjestu, da bi se nedavno saznalo da je ipak Luka Rajic postao vlasnikom. Svjedok razgovora s Tudjmanom, kako pise Corak, bio je pomocnik Sarinica koji vise nije njegov pomocnik. Jednoga dana nasao je otkaz na stolu i zavrsio, valjda zbog stresa, u bolnici. Sada je negdje u privredi i nema razloga da o tome govori. Kako pise u novinama, snasao se dosta dobro.

U medjuvremenu, Zeljka Corak takodjer vise nije savjetnica za kulturu, Kako se to dogodilo? Postupak eliminacije je klasican. "Predsjednik mi je uputio laskavu ponudu da udjem na drzavnu listu HDZ-a za Sabor. Podsjetila sam ga da nisam clan; on je odgovorio kako je mislio da sam se u medjuvremenu uclanila". Zeljka Corak je na to rekla da ne zeli biti clan niti jedne stranke. "Nema smisla nastavljati (...) ima dovoljno drugih koji hoce". Na koncu, pise Corak - "Spustio mi je slusalicu". Malo zatim dobila je poziv od Sarinica da ga posjeti, ali tek toliko da otkaz dobije na ruke. "Predsjednik je zeljan svjeze krvi" - objasnio je Sarinic, kao da je rijec o gladijatorima ili haremskim zenama. Cak i u to vrijeme Vila Okrugljak jos nije bila prodana.

Nakon price u Vijencu, koji je prenio Globus, uslijedio je privatni, a zatim i politicki napad Ureda Predsjednika. Jedan je bio podao, a drugi je bio za naivne, a sve u jednom tekstu. Najprije su optuzili Zeljku Corak da je zbog stana kojeg je htjela, a nije mogla dobiti sama sebi dala otkaz, da bi onda napisali: "Sto se tice Vile Okrugljak, Ured Predsjednika je poduzimao sve korake da bi ona dosla u vlasnistvo Republike Hrvatske i grada Zagreba za potrebe rezidencijalnog objekta". Kaze se da je Tudjman razgovarao prije dvije godine s Rajicem i da je ovaj zbog drzavnih interesa, kako i sam kaze za Globus, odustao od kupovine Vile Okrugljak. "Drzavni je interes za mene Sveto pismo". Dalje pise da se povukao, ali da je prije toga ostavio poruku "Uredu da cijeli objekt ne vrijedi vise od pet milijuna maraka i da niposto ne plate vise". A razlog prodaje Vile Rajicu? Kaze se: na zalost, u to je vrijeme bilo nemoguce pribaviti financijska sredstva za taj poduhvat (...)". Medjutim, tko zivi u Hrvatskoj zna da je to mozda cinizam, ali da sasvim sigurno nije poduhvat, nego da se drzavni novci trose onako kako se naredi. O tome gradjani ne odlucuju niti u masti, a kupovnik je raznolik i bogat. Od jahti, aviona, kredita drzavnim sluzbenicima i stranackim miljenicima, pa do prelijevanja u privatne ruke koje onda kupuju banke, tvornice i hotele, cak i lovista za sate opustanja. Nedavno je na primjer drzavni revizor Sima Krasic izjavila da barem deset posto budzeta odlazi u nista.

Inace, svi tekstovi koji su o tome izasli nisu zamijetili osobnu dramu Zeljke Corak koja stoji iza njezine ispovijedi. Ta drama je i razlog njezinog morala, pa se resantimanu moze zahvaliti sto se saznalo barem malo o pozadini afere Okrugljak. Prodaja Vile novom tajkunu i materijalni polozaj bivse savjetnice ne stoje jedan drugome nasuprot, u nekom stvarnom ili zamisljenom sukobu, vec samo postoje jedan pored drugog. To sto je Zeljka Corak napisala tekst jer je ljuta na vlast zbog privatnih stvari, ne znaci da sve sto je napisala nije tocno. Ali da u svemu tome nema osobne patnje, malo je moguce da bi se sve ovo saznalo.

Drugim rijecima, nakon sto od drzave nije dobila pravo da otkupi stan, nakon sto je za sve to zamolila i Tudjmana, te nakon sto je sve to zavrsilo veoma lose, Zeljka Corak pise: "Optuzujem. Do posljednjeg im potomka past ce na koga treba muka moje matere". Majka bivse savjetnice jako je bolesna i valjda samo Zeljka Corak zna koliko je za to kriv Luka Rajic. Iako je zajedno sa svojim muzem, pjesnikom i prevodiocem Zvonimirom Mrkonjicem objavila oko 40 knjiga i dobila jako puno nagrada, te nekoliko godina navijala za Tudjmana, sve to joj nije pomoglo da kao zasluzni Hrvat otkupi stan, dok u isto vrijeme netko tko nema veze s pisanjem i "kulturnim promicanjem Hrvatske", kao sto je Luka Rajic, moze dobiti sve sto pozeli. To je nevidljivi zakljucak teksta Zeljke Corak i u tome je u pravu. U Hrvatskoj zasluge u kulturi nemaju znacaja same po sebi, vec ovise o tome da li odgovaraju onima koji vladaju. O tome Zeljka Corak nije nikada razmisljala i zato je pod stare dane podstanar. Kako veli na kraju teksta: "Sad smo najmoprimci; gledam zidove koji nikada nece biti trajno moji, tudjinac sam i vidiku i zraku, nema ni stvari ni bica koje mogu postaviti na trajno mjesto. Nemam obecano mjesto. Od uzrujavanja porazboljevali smo se. Varijanta je da se hiberniram".

Iako tuzno, ponekad je korisno da se ljudima koji su stali iza ove vlasti (a sutili su kada se ubijalo i proganjalo, izbacivalo iz stanova i nabacivalo otkazima zbog lose nacije ili lose stranke) zasoli od te iste vlasti malo privatne nevolje, taman da se upitaju zasto nisu govorili kada je trebalo, vec onda kada im je samima doslo preko glave ili prekokrova. Druga je stvar hoce li Zeljka Corak dobiti jos jednu priliku za restauraciju vlastitog morala. A i to je tudjbina, ma koliko "zavrsila po povijesnim kotacem Rajiceve vile".

ALEN ANIC