MRTVI RATNICI ZAGUBLJENI U POLITICKOJ MAGLINI

Vukovar: sest godina posle

Ovih dana je Beogradom kao bomba odjeknula vest da je u borbama za Vukovar izginulo 10.000 srpskih ratnika? To je tema o kojoj se proteklih godina ovde cutalo. Gradjani su danas konsternirani a "slavni" danas uglavnom penzionisani generali vukovarske operacije danas negiraju ovaj podatak. Upuceni vojni strucnjaci ,medjutim, kazu da podatak koji je saopstio general Antun Tus nije za zanemarivanje.

AIM, BEOGRAD, 23. 11. 1997.

Pre sest godina, 18. novembra, jedinice armije upokojene Jugoslavije, teritorijalci, paravojska i druge srpske profesionalne patriote, sve sa svojim komandantima i cetovodjama, trijumfalno su umarsirali u ono sto je ostalo od Vukovara nakon sto su ga 86 dana sistematski satirali iz vise od hiljadu artiljerijskih cevi. Posto su napokon slomili otpor "hrvatskih branitelja", pobednici su delili kolajne i oficirske cinove u Beogradu (njih 57). Niko tada, ni posle, sve do danasnjih dana, niko sem onih kojima se tragedija Vukovara direktno uselila u familiju nije pitao: a kolika je cena te "vukovarske pobede"?

A onda se iznenadno, pocetkom novembra ove godine, u rijeckom "Novom listu" oglasio umirovljeni general Hrvatske vojske, sve do uoci rata komandant Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdusne odbrane armije bivse Jugoslavije Antun Tus i svojim tvrdnjama ponesto uzburkao bonacu ovdasnjeg javnog mnjenja. Prema onome kako ga je interpretirala ovdasnja medijska produkcija, general Tus tvrdi da je srpska strana u napadu na Vukovar angazovala svih 40.000 boraca razlicite "fele" (vojska na odsluzenju vojnog roka, rezervisti, teritorijalci, dobrovoljci), dok je na linijama hrvatske odbrane bilo rasporedjeno oko 2.500 ratnika; da je napadac u vukovarskoj operaciji "izgubio 10.000 vojnika, 600 pklopnih vozila i 23 aviona", a da je u redovima branioca izginulo "samo" 1.850 boraca i da ih je jos 2.000 nestalo.

Oni koji su se osetili pozvanim i prozvanim docekali su Tusa baraznom paljbom negodovanja. Tako, na primer, penzionisani general Andrija Biorcevic, negdasnji komandant Novosadskog korpusa, a u vukovarskoj operaciji komandant operativne grupe "Sever", preko cele stranice beogradskog "Dnevnog telegrafa" od

1. novembra, uzvratio Tusu - da ne govori istinu: "To sto prica Antun Tus notorne su lazi. Bolje bi mu bilo da prebroji njihove zrtve... Tus je tada jos bio lojalan Jugoslovenskoj narodnoj armiji.." Nije, Tus je vec tada bio nacelnik Glavnog stozera HV. Biorcervic dalje tvrdi:"Sve ukupno, ne verujem da je bilo vise od 1.500 poginulih na nasoj strani".

Milan Milivojevic, pukovnik u penziji, takodje jedan od komandanata u borbama za Vukovar, u istoj novini i pod istim datumom kaze: "Ako je tacno to sto je izjavio Tus, onda ga treba optuziti za genocid. Prema mojim podacima, u borbama je poginulo maksimalno 300 vojnika, a ostatak do 10.000 verovatno treba popuniti civilima koje su Hrvati ubili..." On, nadalje, tvrdi da Hrvati nisu unistili vise od deset oklopnih vozila, a da o obaranju aviona "nema ni reci, osim jednog iznad Svavonskog broda".

Za komentar istim povodom, novinar "Dnevnog telegrafa" obratio se i Sluzbi za informisanje Generalstaba Vojske Jugoslavije, gde nije, tvrdi on, naisao ni na kakav odziv. Medjutim, poznati vojnopoliticki komentator iz Beograd, blizak Generalstabu VJ, Miroslav Lazanski iznosi u beogradskim "Vecernjim novostima" od 14. novembra sledecu argumentaciju: tokom vukovarske operacije "na strani JNA, TO i dobrovoljackih jedinica poginulo je tacno 1.103 pripadnika; "izgubljeno je 110 oklopnih vozila"; "oborena su dva borbena aviona", a jos je "jedan pao zbog tehnickog kvara". "To su tacni podaci", pise Lazanski, "sve ostalo je propaganda..." Uz dodatak kako su tvrdnje generala Tusa "smesne i zacudjujuce".

Ipak, mozda u ovom slucaju bas i nije sve puka propaganda. Izvan uglavnom neutemeljenih diskvalifikacija i pogrdnih etiketa koje su pocetkom rata odavde u rojevima poletele na generala Tusa nakon sto su ga u Beogradu penzionisali a u Zagrebu mu ponudili poziciju celnog generala - Antun Tus je bio i ovde i tamo uvazeni "oficir i dzentlmen"; i ovde i tamo je bio autoritet u vojnoj struci koji je jednako dobro poznavao (ne)prilike na obe zakrvljene strane i u vreme vukovarske stradanije. Jedan je od utemeljitelja Hrvatske vojske, i onoga casa kada je ta vojska pocela iza sebe da ostavlja necasne tragove, general se rastao i od nje i od njenog "vrhovnog zapovjednika" Franje Tudjmana. Dakle, i odista nema ozbiljnih razloga koji bi naveli ovog coveka da se zaklajnja iza neistina.

Sa njegovom ocenom vukovarskih gubitaka saglasna su i dvojica ovdasnjih penzionisanih generala, casnih ljudi koji su u predjasnjoj vojnoj hijerarhiji znacili vise nego "neko i nesto", a koji i danas u strucnim krugovima slove kao uvazeni vojni analiticari, mada ni u ovoj prilici nisu voljni da izlaze na "vetrometinu javnosti". Njihova logika polazi od sheme klasicnog ratovanja po kojoj su gubici napadaca nacelno najmanje tri puta veci od gubitka branioca: "Pa, ako su Hrvati, racunajuci i nestale o kojima govori Tus, izgubili tri-cetiri hiljade vojnika, racunica je veoma prosta". Kao ilustraciju, tome dodaju i ove cinjenice: da je u toj operaciji "poginuo i jedan general, pre Biorcevica komandant Novosadskog korpusa, Mladen Bratic"; "ako je 20 boraca izbaceno samo iz stroja pozadinskog bataljona Novosadskog korpusa, a bataljon je bazirao s ove strane Dunava, u Karadjordjevu, mozemo misliti sta se desavalo u prvim borbenim linijama"; "ako je u borbama za Vukovar samo iz jedne relativno male opstine, Backi Brestovac, po nasim izvorima, poginulo 35 teritorijalaca..."

Za razliku od Hrvatske, gde se o sopstvenim gubicima (ne samo u Vukovaru) govori u kontekstu politickog marketinga, na ovoj se "zaracenoj strani", opet iz politickih razloga, precutkuju mrtvi iz vlastitih redova. Ako se katkad o gubicima ponesto i propusti u javnost, onda je to do kraja nemusto i uopsteno. Pa ipak, i iz takvih izjava moze da izroni i poneka vazna cinjenica.

Primera radi, general Zvonko Jurjevic, komandant RV i PVO JNA tokom rata u Sloveniji i Hrvatskoj (inace, jedan od najtragicnijih figura ovog ratnog meteza: kao Hrvata, oficijelni ga je Zagreb odbacio kao "izdajnika", a po tom istom nacionalnom osnovu Beograd je posumnjao u njegovu lojalnost), odmah nakon pada Vukovara izjavio je reporteru ondasnjeg armijskog nedeljnika "Narodna armija": "Kada je rijec o gubicima, moram reci da se oni cesto pogresno tumace, preuvelicavaju se. Gubici su u ovom periodu bili daleko ispod prosjeka koji vaze u svjetskim okvirima." Kako i da ne budu "ispod prosjeka", kada je u udarnu snagu "hrvatske protuzracne obrane" u tom casu cinila "flota" poljoprivredne avijacije koja je i unistena na bazicnom aerodromu u Osijeku. Jurjevic je tada reako i da je"cak 60 odsto do sada izgubljenih borbenih aviona cine 'galeb' i'jastreb', koji su vec izvjesno vrijeme u fazi programskog i postupnog povlacenja iz naseg naoruzanja. Za RV i PVO je karakteristicno da 68 odsto ukupnih gubitka cini starjesinski kadar, dok su 32 odsto gubici vojnika... U ukupnom broju gubitaka starjesina, 50 odsto cine piloti svih uzrasta, od pomocnika komandanta korpusa, preko komandanta letackog puka, do najmladjih pilota..."

Da su oborene samo dve-tri borbene letilice iz napadacevog borbenog jata nad Vukovarom (valjda i na celom ratistu u Hrvatskoj), kao sto tvrde Tusovi oponenti u Beogradu, Jurjevicev komentar ne bi imao bas nikakvog smisla.

Za Mileta Mrksica, generala u penziji i jednog sa spiska optuzenih Haskog tribunala, a u vukovarskoj operaciji komandanta operativne grupe "Jug" - Vukovar je bio (takodje izdiktirano u pero reporteru nedeljnika "Narodna armija") "najteza i najutvrdjenija ustaska tvrdjava"; dok je general Veljko Kadijevic, vukovarsku odbranu proglasio "kicmom hrvatske vojske". Ti naglaseni tonovi znacaja odbrambene cvrstine Vukovara mogu da budu i u funkciji skrivanja vlastitih gubitaka koji se uporno kriju u javnosti.

Na platou ispred Sportskog centra u Novom Sadu, Nenad Canak, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine (i sam nevoljni neposredni svedok vukovarske tragedije) otkrio je 18. novembra ove godine spomenik svim zrtvama te ratne operacije: ptica u letu nacinjena od topovskih i minobacackih projektila palih na Vukovar, rad Nikole Simijanovica, takodje nasilno mobilisanog. Spomenik opominje i podseca da je tamo "izginulo mnogo mladog sveta i iz Vojvodine".

Stipe Sikavica (AIM)