SUZIVOT POD STAKLENIM ZVONOM

AIM, ZAGREB, 23.11.1997. "Svi smo iznenadjeni ovim dogadjajima i oni nas prilicno zabrinjavaju, jer odskacu od onoga sto smo ocekivali i od nasih ukupnih nadanja, odnosno zelja da proces pomirenja ide brzim tempom". Tako posljednja zbivanja na podrucju UNTAES-a ocjenjuje Milos Vojnovic, predsjednik Zajednickog vijeca opcina, uz Vojislava Stanimirovica danas najutjecajniji srpski politicar u hrvatskom Podunavlju. Nervoza koja se osjecala pred sestu godisnjicu pada Vukovara, a koja je kulminirala bojkotom nastave, serijom eksplozija i sirenjem letaka u kojem se tamosnjem stanovnistvu porucuje da ce 18. studenoga poceti akcija "tihog, polaganog ubijanja", posljednjih se dana ponesto stisala. No, prilike su jos uvijek daleko od normalnih, ponajmanje s obzirom na cinjenicu da do konacnog zavrsetka mandata mirovnih snaga UN-a ostaje tek pedesetak dana. Pitanje sto ce biti nakon 15. sijecnja, kada William Walker, prijelazni upravitelj UNTAES-a hrvatskim vlastima preda podrucje istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema lebdi u svakom razgovoru i apsolutno je "pitanje svih pitanja". Ono, dakako ne muci samo srpsko stanovnistvo, mada su njihovi strahovi najizrazeniji.

Naoko, u Poduvanlju sve ide prema planu. Hrvatskoj je strani u ovom trenutku najvaznije da mandat UNTAES-a zavrsi 15. sijecnja i s tehnicke strane, pred tom zeljom ne postoje nikakve prepreke. U podrucje se sada ulazi posve slobodno, hrvatske registracijske plocice na automobilima - nakon poprilicnog opreza i oklijevanja

• loklalni su Srbi prihvatili, pa sada i oni, kad zazele mogu u ostatak Hrvatske. Reintegrirane su najvaznije drzavne sluzbe; lokalna samouprava funkcionira u mjeri u kojoj je to bilo moguce postici u okviru raspolozivog vremena; jugoslavenski dinar gotovo je posve iscezao iz opticaja; obnova napreduje tempom koji ovisi o financijskom mlazu sto dotice iz svijeta i Hrvatske; dio Srba izbjeglih nakon "Bljeska" i "Oluje" vratio se u svoja ranija prebivalista i ispraznio kuce prognanih Hrvata. Vlada je izasla s programom uspostave medjunacionalnog povjerenja, srocivsi tekst po ukusu medjunarodne zajednice; hrvatski duznosnici izabrani na proljetnim izborima dolaze na svoja radna mjesta u Podunavlje; prijelazna policija (koja uskoro treba obuci hrvatske odore) solidno obavlja svoj posao; hrvatski proizvodi dominiraju u tamosnjim prodavaonicama. Sve se cini normalno i blizu zavrsetku.

No, paralelni zivot u Vukovaru i najvecem dijelu Podunavlja neodoljivo podsjeca na stanje kakvo Srbija ima na Kosovu, mada mozda ne u tolikoj mjeri i tako drasticno izrazeno. Ako jedna obnovljena zgrada, koja je po zamisli Europske unije - financijera tog pokusnog balona sto je trebao pokazati kako se u Vukovaru ipak moze zivjeti zajedno - predstavlja na mikro planu pokazatelj opceg stanja i raspolozenja, onda se o reintegraciji doista moze govoriti samo kao o tehnickom poslu u kojem je forma posve potisnula sadrzaj. Ta lijepo upakirana kutija, obljepljena etiketama multieticnosti, multikulturalnosti, tolerancije i suzivota, bolno zvoni od supljine. Sve je bilo lijepo dok je ostalo u granicama protokola: povjerenik europske unije Van der Broek u drustvu hrvatskog ministra obnove Jure Radica i prijelaznog upravitelja Walkera s ponosom su, krajem listopada, predali na upotrebu 71 stan u obnovljenom neboderu "Dunav 2". Bilo je zamisljeno da u zgradi stanuju isti oni ljudi koji su ondje zivjeli i pred rat. A zivjeli su Hrvati i Srbi i to gotovo u odnosu pola-pola. No, za gotovo mjesec dana, koliko je od tada proslo, zgrada zjapi prazna: uselile su samo cetiri obitelji. Kao po dogovoru, dvije hrvatske i dvije srpske. I vjerojatno im je zao sto su to ucinili, jer naprosto ne mogu zivjeti od novinara koji ih salijecu ne bi li od njih saznali mogu li Hrvati i Srbi ponovno pod istim krovom.

Srpska obitelj Petrovic i prvi Hrvat koji se vratio u Vukovar - sedamdesetsedmogodisnji Ivan Frank - stanari jedanaesterokatnice "Dunav 2" trebali bi biti dokaz kako je to moguce. Oni su se znali i prije rata, zivjeli su kao i danas na istom katu, vrata nasuprot vrata. Zajedno su, u podrumu sada obnovljene zgrade, prozivljavali agoniju Vukovara, sve dok u taj grad nije usla JNA pracena kojekakvim paravojnim skupinama. Njihov zajednicki zivot mirnih susjeda tu ce se razdvojiti. Petrovici ce na neko vrijeme u Becej, kod rodbine. Za razliku od Franka, koji je Hrvat, oni, Srbi, tada su imali privilegiju - nisu morali u logor u Sremsku Mitrovicu, pa u zatvor u Nis, na nocna ispitivanja i provjere. Iako je Franku u to vrijeme bilo vec sedamdeset za ledjima, trebalo je gotovo mjesec dana da u prvim razmjenema zarobljenika, ponovno dodje u Hrvatsku. Petrovici su se u Vukovar ponovno vratili za mjesec dana, a Frank je provodio usamljene prognanicke dane u Straigradu na Hvaru. Njegovu suprugu, sudbina je odvela na drugi kraj planete - u Australiju, kod rodbine. Boji se vratiti u Vukovar, a Franku se cini da sedamdeset i sedam godina nije vrijeme kada covjek treba promijeniti kontinent i pokusati sagraditi novi zivot.

Sad zive ponovno u istoj zgradi, u stanovima u kojima su zivjeli i ranije, preko puta hodnika, vrata nasuoprot vrata. Pozdravljaju se i misle kako oni nisu krivi za rat i sve sto ih je snaslo poslije. Medju njima nema problema, stari su ljudi, dugo su se znali i nikada jedni drugima nisu ucinili nista lose. No, oni su ipak iznimka koja potvrdjuje gorko pravilo da ce zajednicki zivot biti tezak, pitanje da li uopce vise moguc. Hrvati, nekadasnji stanovnici zgrade "Dunav 2", raspituju se kako bi najpovoljnije mogli otkupiti stanove i odmah ih potom prodati. Dio Srba, takodjer nekadasnjih stanara iste zgrade, razasuti su po Vukovaru, po tudjim kucama i tesko se odlucuju na povratak u neboder pored Dunava. Izgovaraju se kako lift u zgradi ne radi, kako jos nije pocelo grijanje (a pocelo je upravo 18. studenoga, na sestu godisnjicu pada grada), kako u stanovima jos nije sve popravljeno. Naravno, razlozi su posve drugi - i Hrvati i Srbi boje se povratka onih drugih.

Hrvatska vlast tjesi se kako ce povratak Hrvata u Vukovar i Podunavlje krenuti s proljeca. Razlozi koje podastire vlast nisu liseni logike: djeca vecine prognanika krenula su u skolu, a za njih u Podunavlju nema posla. Osim toga zima je i noc brzo pada, a noc u Vukovaru nitko ne voli. Kao sto nitko ne voli vratiti se prvi, u hirosimsko ozracje, gdje zgrade s obnovljenim fasadama i staklima na prozorima djeluju neprirodno i nestvarno. No, hrvatska vlast, kao i prognanici kojima je to uostalom uvijek jasno i obecavano, nada se kako ce sve biti drugacije kada onamo dodje hrvatska policija, u odorama sa sahovnicom i drzavnim simbolima. A to je ono od cega danas Srbi strahuju.

Sef promatracke misije OESS-a, Tim Guldiman, proteklog je tjedana u Vukovaru sasvim odredjeno rekao kako Organizacija za europsku sigurnost i suradnju nece preuzeti vlast od UNTAES-a. Bit ce to posao hrvatske drzave, OESS ce samo promatrati kako taj proces tece. No, u to se, promatracka misija OESS-a, koja u Vukovaru ima jedno od svoja cetiri sjedista u Hrvatskoj, moze uvjeriti vec sada. Sezdeset sedam praznih stanova u jedanaesterokatnici "Dunav 2" dovoljno zorno govore o prilikama u Vukovaru. Taj uzorak multietnickog zivljenja, nastao u laboratoriju, pokazao se krhkim oblikom zivota, koji ne egzistira cak ni u inkubatoru, pod staklenim zvonom i paskom medjunarodne zajednice. Kako li ce tek izgledati kada nestane i ta umjetna mikroklima, nije osobito tesko zamisliti.

DRAGO HEDL