Promjene na papiru

AIM, ZAGREB, 20.11.1997. Na zahtjev puckog pravobranitelja, Srpskog demokratskog foruma, Gradjanskog odbora za ljudska prava, saborskog zastupnika Veselina Pejnovica, te Gradjanskog odbora "Povratak kuci", Ustavni sud Hrvatske je u krajem rujna ove godine ukinuo jedan, i djelomicno dva clana Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju odredjenom (citaj: srpskom) imovinom.

Da li se time nesto bitno promijenilo za srpske izbjeglice, koliko one koji su jos negdje u SR Jugoslaviji ili Republici Srpskoj, toliko i one koji su se uspjeli vratiti u Hrvatsku, ali nisu uspjeli doci u posjed svoje imovine? Tesko - jer, ostatak zakona ostao je na snazi, usprkos zahtjevima, pa cak i puckog pravobranitelja, da se preispita i ukine zakon u cjelini. Cim je odluka objavljena, savjetnik predsjednika za oslobodjene krajeve Drago Krpina izjavio je da ne znaci da Srbin povratnik moze tek pokucati na vrata i izbaciti iz svoje kuce ili stana prognanika Hrvata, a nacionalni je interes i obveza RH da protjerani Hrvati ne ostanu na ulici, te da ta obveza nije umanjena izmjenama zakona. Valja znati, medjutim, da je Ustavni sud ukinuo obavezu osiguranja smjestaja za one koji su u tudjim kucama, te je od svega ostala - bar na papiru - tek moralna obaveza drzave prema bosanskim Hrvatima naseljenima u Lici, Baniji ili drugdje na oslobodjenim podrucjima.

Nacelno, nakon ukidanja jedne u cjelini, i dvije odredbe djelomicno - od cega je vjerojatno najvaznija ona koja je pitanja vracanja u posjed i koristenje imovine uslovljavala sporazumom o normalizaciji odnosa Hrvatske i Jugoslavije - pred svjetskom javnoscu moze se mahati velikim promjenama i principom postivanja privatnog vlasnistva, ali to vlasnicima, vec je sad jasno, nece olaksati povratak u njihovu kucu - ako se uopce imaju u sto vratiti, jer je velik broj kuca na podrucju bivse Krajine potpuno devastiran.

Koji ce to put za vracanje imovine biti, jos je posve nejasno. Pravni analiticari isticu da ni dosad u Zakonu nije bilo rijeseno u kojim ce slucajevima i pod kojim uvjetima biti vracena imovina, kao sto se nije predvidjelo dostavljanje rjesenja o davanju necije imovine na privremeno koristenje. Ne samo da se vlasniku rjesenje ne dostavlja u trenutku njegova donosenja, vec cak ni onda - cemu praksa svjedoci - kad se vrati u svoje mjesto i to rjesenje zatrazi! No, reci ce Krpina i ostali koji tvrde da je Hrvatska pravna drzava: s obzirom da vise nema zabrane raspolaganja znaci da njen vlasnik, bez obzira sto je njegova imovina i dalje pod privremenom upravom RH, nju moze prodati, zamijeniti, iznajmiti... Kod prodaje je jasno: ukoliko ne funkcionira trziste, postoji drzavna agencija za prodaju nekretnina, preko koje se prodaja (po cijenama je to prije pljacka) moze obaviti. No, kako ce vlasnik doci u posjed svoje imovine, u slucajevima kad ne zeli prodati, i kad zeli naprosto uci i zivjeti u svojoj kuci?

Prema tumacenju puckog pravobranitelja, kad vlasnik zatrazi povrat imovine, neophodno je staviti izvan snage rjesenje kojim je ona data u posjed i na koristenje nekoj drugoj osobi - a to otvara mnoge probleme i pitanja, usprkos stavu pomocnice puckog pravobranitelja Marte Vidakovic Mukic da ce se ubuduce na privremeno koristenje dodjeljivati tek napustena imovina, jer "ne moze se dodjelivati imovina poznatih vlasnika, bez obzira na to gdje se oni nalazili, ako je poznata njihova adresa".

U svojim primjedbama na odluku i reakcije na odluku Ustavnog suda, Gradjanski odbor za ljudska prava istice slijedece, medjutim, prvu "kvaku": prema clanu 23. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH, prijedlog za izmjenu pojedinacnog akta - u ovom slucaju rjesenja o privremenom koristenju necije imovine - moze se podnijeti u roku od sest mjeseci ako od dostave rjesenja do podnosenja prijedlogu za preispitivanje ustavnosti Zakona Ustavnom sudu nije proteklo vise od godinu dana. No, da bi se to moglo, trebalo bi znati oba datuma, a kako vlasnici imovine nisu dobivali rjesenja kojim se njihova imovina dodjeljuje nekom drugom, stvar postaje komplicirana. Da li bi tu trebalo smatrati da dostave nije niti bilo - pa rok nije ni poceo teci, ili ce vlasnici morati saznati datum kad je privremeni korisnik dobio rjesenje?

A kad je rijec o datumu kad je podnesen prijedlog Ustavnom sudu - on se ne navodi u obrazlozenju odluke, pa je vlasnicima koji zele pokrenuti postupak preostalo jedino da zivkaju nekog od predlagaca, ali je opet problem situacija u kojoj su prijedlozi za ocjenu ustavnosti podneseni - ne "u paketu"

• vec svaki za sebe, pa su i datumi razliciti. Cak ako je svemu tome udovoljeno, i ako komisija ukine privremeno rjesenje, ostaje mogucnost zalbe privremenom korisniku imovine Ministarstvu pravosudja u roku od osam dana, te Ministarstvo mora o zalbi, prema Zakonu o upravnom postupku, odluciti u roku od dva mjeseca. Tek potom, u slucaju po vlasnika pozitivne odluke Ministarstva, slijedi postupak izvrsenja ukoliko korisnik kuce ne zeli iz nje izaci. U slucaju negativne odluke, ili cak ako Ministarstvo ne odgovori nista, vlasnik mora ponovo uloziti zalbu i eventualno cak povesti jos i upravni spor, sto cijelu pricu oteze jos za mnoge mjesece. Odatle zakljucak da je vec sada prilicno izvjesno da ce vecina vlasnika, na koje se ovi rokovi ne odnose, morati pokrenuti sudski postupak za iseljenje privremenih korisnika, ili se odluciti na prodaju imovine.

Za pretpostaviti je brojne probleme koji ce se i tu pojavljivati - ako bude velik broj onih koji ce uci u sudski postupak, to ce oduljiti ionako dugo vrijeme koje je nasem sudstvu potrebno da provede propisanu proceduru i donese presudu kojom ce naloziti iseljenje korisnika "privremenog rjesenja". Nadalje, vlasnici ce morati naci novac za placanje (pre)visokih sudskih taksi, za troskove putovanja do mjesta suda (pod uvjetom da javni prijevoz uopce postoji) ako nema odvjetnika, a pitanje je da li u mjestu suda i ima dovoljno raspolozivih odvjetnika koji bi u tu kiselu jabuku htjeli zagristi, i da li vlasnici imaju novca za odvjetnike. A na pitanje kako ce potom, kad i dobiju spor, izvrsiti sudsku presudu, odgovor je vec dala praksa: ona, naime, ne biljezi mnogo uspjesnih "delozacija" useljenih na temelju razno-raznih rjesenja, cak ni u zagrebackoj metropoli, a kamo li u ruralnim krajevima.

Ustavni je sud, pozivajuci se na "stvarne prilike u vrijeme donosenja zakona" kad se, navodno, ta imovina trebala sacuvati od devastacije i pljacke odlucio da ne preispituje cijeli zakon "bez obzira na nezakonitost pojedinih postupaka i rjesenja u prakticnoj primjeni". Tako su ostale netaknute i potpuno nebulozne odredbe zakona. Naime, u clanu 2. se kaze da se pod privremenu upravu i koristenje stavlja imovina onih koji su napustili Hrvatsku nakon 17. kolovoza 1990. godine ili se nalaze na okupiranom hrvatskom podrucju (misli se na istocnu Slavoniju) ili na teritoriju SR Jugoslavije ili - zvuci nevjerojatno - "na okupiranom teritoriju Bosne i Hercegovine", a s obzirom da je jasno da srpskih izbjeglica nema u "vjekovnom hrvatskom gradu" Jajcu ili Drvaru, jasno je na sto se misli.

Usprkos clanovima zakona koji su ukinuti na osnovu ustavne jednakosti svih gradjana i prava da u bilo koje doba napusti drzavu ciji je drzavljanin i da se u nju vrati, isti prigovori ostaju i dalje. Zakonom ne samo da imovina izbjeglih Srba nije zasticena, nego je uglavnom potpuno devastirana, s izuzetkom gradova, u koje su smjesteni uglavnom izbjegli Hrvati iz Bosne i Hercegovine, a sve cesce ono sto jos vrijedi uzimaju "gradjani" iz ostalih hrvatskih gradova kako bi i oni jednom u zivotu imali vikendice. Vec spominjani Drago Krpina je, istim je povodom, izjavio da "ne treba ocekivati velik broj spornih slucajeva, jer je tek oko 12 tisuca Srba izrazilo zelju za povratkom na ta podrucja". Cinjenica da je osnovana cak i drzavna agencija za trgovanje "odredjenim nekretninama" (koju neki nazivaju i "agencijom za etnicko ciscenje"), koja je teziste svoga rada prebacila na Podunavlje, jasno je da ce mirnom reintegracijom zavrsiti "etnicki inzenjering", zapocet 1991. godine, pa ce vecina Hrvata biti u svojoj drzavi, i vecina Srba u njihovoj. Jer, kao sto rece Veselin Pejnovic, saborski zastupnik i jedan od predlagaca ocjene ustavnosti spornog zakona, i dalje se "imanentno naglasava nacionalna, a ne gradjanska kategorija slobodnog, autonomnog raspolaganja i stupanja u posjed privatnom imovinom".

Tatjana Tagirov