ZASTO SAM SE VRATIO U POLITIKU

INTERVIEW: Dr Stipe Suvar, predsjednik Socijalisticke radnicke partije Hrvatske

AIM, ZAGREB, 12.11.1997.

• Nakon nekoliko godina sutnje, odlucili ste se ni manje ni vise osnovati lijevu socijalisticku partiju. Sto se dogadjalo s Vama proteklih sedam godina?
• Nakon sto sam, uz halabuku u hrvatskom Saboru, u kolovozu 1990. smijenjen, pocetkom studenoga 1990. istupio sam i iz tadasnjeg Saveza komunista-SDP, dan ili dva prije nego sto je stranka odrzala svoju prvu osnivacku konvenciju na kojoj je ispustila iz naziva SK i ostala samo SDP, pa se kasnije preimenovala u Socijaldemokratsku partiju. Od tada nisam ni pomisljao da udjem u bilo koju drugu partiju, iako su me mnogi, npr. SDU pozivali da im pristupim. Tada me je iz bilo kojeg ozbiljnijeg angazmana izbacila teska prometna nesreca, nakon koje sam bio sedam mjeseci u gipsu. Onda sam se bacio na pisanje "Historije tragikomike", gdje sam sudbinu nasih naroda i zajednicke drzave pokusao vezati za zbivanja u Evropi i svijetu i protumaciti sto se to dogadjalo i dogodilo. Ispisao sam 1400 stranica teksta, ali sam odustao, jer su me dogadjaji stalno preticali, i prije nego bi izisla knjiga, bila bi zastarjela. Potom sam pokrenuo list "Hrvatska ljevica" koja izlazi od ozujka 1993., i to je, zapravo, bila politicka priprema za osnivanje stranke. Cekao sam pogodan trenutak.
• Niste zadovoljni postojecom "lijevom scenom"?
• Ljevica koja je u Hrvatskoj ostala, i ono u sto se ona pretvorila, nije zadovoljavala moje poimanje ljevice pa sam ostao izvan toga, ali sam ipak prisutan u javnosti - mozda sam jedini u Hrvatskoj koji je ranije bio na visokim drzavnim polozajima Hrvatske i Jugoslavije koga gotovo dnevno "drzavotvorni pogon" proziva za ovo ili ono, tako da sam i kroz to stalno prisutan! Evo, da li itko spominje Miku Spiljka, ili Jozu Vrhovca, pa cak i Antu Markovica, iako se mnogo kalkuliralo o njegovu povratku na politicku scenu Hrvatske, a zapravo i cijelog prostora bivse Jugoslavije. Dakle, dosad sam ocjenjivao da prilike za lijevu stranku poput ove nisu bile zrele, i tek sad nije prerano, ali za samo godinu dana bilo bi prekasno. Jer, postojecoj vlasti prestao je alibi rata, prestao je alibi srpskog pitanja, jer glavnina Srba je otisla i sad se samo treba glumiti demokraticnost prema onima koji su ostali. Ostaje otvoreno pitanje Bosne - po zakonu spojenih posuda su Hrvatska, BiH i sadasnja Jugoslavija povezane Bosnom. Drugo, predsjednik Tudjman, koji je u Hrvatskoj postao samodrzac, ili bolje receno autokrat, usao je u svoj zadnji ustavni mandat, bez obzira na njegovo zdravstveno stanje. No, ima jos nesto vaznije: u Hrvatskoj nema razvoja, otpustena je trecina radne snage, a da bi se zavrsila ova tzv. pretvorba i privatizacija, morat ce se otjerati na ulicu jos 200 tisuca ljudi. Hrvatsku cekaju teska i konfliktna socijalna vremena, i pritisak da se ona demokratizira bit ce jos veci, sto stvara i povoljniji prostor za ljevicu. Ne bih ocjenjivao postojece lijeve stranke, one su tu. SDP je relativno snazan, vjerojatno najjaca opoziciona stranka i zelio bih da jaca i dalje, jer je bolji i od ovakvih stranaka centra i od vladajuceg HDZ-a. Medjutim, procjenjujem da ce se SDP dugorocno drzati u rezervatu podnosljive opozicije. Ako predje tu mjeru, jako ce ga se sputavati, a na vlast do daljnjega nece, ako ne bude vecih drustvenih lomova koji se nece moci kontrolirati. Prema tome, netko tko ima jasniji lijevi program i tko se otvoreno izjasnjava za demokratsku altrernativu socijalizma 21. stoljeca u kontekstu svjetskih i evropskih kretanja, i na tlu Hrvatske, moze privuci onaj dio gradjana lijeve orijentacije koji je dosad dobrim dijelom bio zastrasen. Kad se ljudi ne bi bojali, dvije-tri tisuce prosvjetnih radnika istoga bi casa usli u SRP! Nama ide u prilog sto - pokazalo se - apstinencija strahovito raste u Hrvatskoj. U tih 42 posto apstinirajucih, mislim da ima prilicno onih koji su i intimno i po svojim zivotnim opredjeljenjima ljevicari i koji bi mogli sada, ohrabreni nastupom nase stranke, biti njeni clanovi i njeni pristase. SDP se nada pobjedi vec na izborima 1999., sto im ja od srca zelim, ali se bojim da ce u borbi za birace ici udesno i osvajati centar ako im on bude dostupan, i tu ostaje prostor u kojem mozda mi mozemo nesto uciniti.
• Smeta li vam komunisticki predznak Vase stranke?
• SDP se hvali da, cini mi se, od 11,5 tisuca clanova ima samo 2,5 tisuce onih koji su ranije bili u SK. Ako je to istina, onda oni nemaju opterecenje kontinuiteta, a istodobno na sve strane pricaju da u HDZ ima oko 70 tisuca clanova SK, te da oni imaju opterecenje komunistickog nasljedja. Sve su te stranke opskrbljene bivsim komunistima. Kad netko kaze bivsi komunist, ja se uvijek sjetim, a to primjenjujem na sve koji su konvertirali a ponekad otisli i u temeljito suprotnom pravcu, dosjetke koju je jos 90. napisao slovenski novinar Vlado Mihaljek: od komunista su gori samo bivsi komunisti! Mi koji nismo prelazili iz SK u druge stranke, cega se to trebamo odricati? Mi smo danas uglavnom siromasni, nista nismo prigrabili, medju nama - bar koliko je meni poznato - nema nikoga tko je nekoga ubijao ili zatvarao, to su radili neki drugi. Na celu Hrvatske, uz Tudjmana, nasao se covjek koji je ranije bio upravitelj svih zatvora u Hrvatskoj u godinama kad to nije bas bilo bezazleno. Sam Tudjman je 30 godina svog zivota potrosio kao prilicno rigidni komunist, prevaljujuci put od komesara u NOB do priljeznog i savjesnog personalca u Generalstabu JNA. Zasto bismo mi morali patiti od nekog grijeha komunisticke proslosti, a njima svima je oprosteno jer su se "iz temelja promijenili"? I mi smo, jer smo svjesni da je jedna historijska epoha zavrsila, socijalizam kakav je bio otisao je ad acta, ali to ne znaci da ljevica ne postoji i da se ne treba u novim prilikama boriti za ono za sto se pocela boriti u vrijeme kad je nastala, a nastala je u Francuskoj revoluciji. Nista ljevica u suvremenom svijetu, u Evropi i Hrvatskoj ne treba ciniti no boriti se za 208 godina stare ideale francuske revolucije bratstvo, jednakost i solidarnost, i u novim uvjetima to ostaje tako.
• Sedam godina je iza nas, Jugoslavija se raspala - da li ste to slutili u vrijeme dok ste bili u saveznoj vlasti?
• Lagao bih kad bih rekao da sam ranije slutio da ce se Jugoslavija raspasti, a pogotovo da ce to biti na ovaj nacin, u krvi i pozaru. Da sam tada to znao, najmanje sto sam mogao uciniti bilo je dati ostavku na sve funkcije i pobjeci
• danas bi me hvalili kao pametnog i dalekovidnog! Uvijek me pitaju: zar niste mogli uciniti mnogo vise da se to sprijeci? Ne, nitko od nas od pojedinaca iz republika i nacija uz beogradski politicki vrh nije imao nikakvu autonomnu moc, niti ikakve strukture u svojim rukama, ni vojnu, niti policijsku, ni drzavnu, ni partijsku. I strukture, i sva moc su bile u republikama. Poslije odlaska Tita, na celu Jugoslavije nitko nije imao nikakvu moc, svi su se u slucaju opasnosti pouzdavali u JNA, a JNA se, kad je dosao trenutak raspada, i sama raspala, pukla po nacionalnim savovima i u vlastitoj neodlucnosti, jer je bila poput nespretnog medvjeda kojega smo 50 godina hranili. Prema tome, moja slutnja raspada Jugoslavije, pogotovo na ovaj nacin, nije postojala.
• Koja je onda Vasa "dijagnoza" raspada bivse Jugoslavije...
• Jugoslavija se kakva god je bila, ne bi raspala da se nije raspao Sovjetski Savez. Zapad je poslije toga priznao Hrvatsku i Sloveniju. Sve dok je Sovjetski Savez bio u zivotu, Zapad je vodio racuna da se Jugoslavija ne raspadne, jer je Sovjetski Savez bio opasan partner Americi i prepreka njenom konacnom trijumfu u sukobu blokova i hladnom ratu. Cim je Zapad bio nacisto da Sovjetskog Saveza vise nema, Jugoslavija nije bila vise vazna, ali su se na Zapadu prevarili - nisu znali koliko su ovdje ljudi divlji i da ce se poklati, pa su se tu obistinile Marksove i Engelsove podrugljive rijeci da su na Balkanu i juznoslavenskim zemljama divlji narodi i ratnicka plemena koja ne znaju sto bi sa sobom.
• A komunisti su, koji su bili 50 godina na vlasti, to znali?
• Mi smo mislili da smo se toga oslobodili kroz antifasisticku borbu koja nas je proslavila u Drugom svjetskom ratu.
• Rat je, po mnogima, poceo na Gazimestanu i Kosovu, a Milosevic je iskljucivi krivac za rat. Slazete li se s time?
• Tko je iskljucivi krivac za rat, ne znam, ne bih ulazio u namjere i psihu Slobodana Milosevica. Uzgred, kad je o Gazimestanu rijec, bio sam jedini funkcionar u vrhu Jugoslavije koji nije zelio ici na Gazimestan, iako je svih ostalih sedam clanova Predsjednistva na celu s Drnovsekom bilo tamo. On je na Gazimestanu rekao da bi moglo biti i rata, u smislu da ce cuvati Jugoslaviju, ali sad opet moram vratiti na raspad Sovjetskog Saveza - Rusi su u SSSR predvodili preko Jelcina proces raspada SSSR, a Srbi su u Jugoslaviji preko Milosevica predvodili proces da pod svaku cijenu Jugoslaviju sacuvaju. Ili, konkretnije, da redefiniraju avnojsku, Titovu Jugoslaviju, u kojoj su Srbi toboze potisnuti i neravnopravni u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, i u kojoj je antisrpska koalicija i poslije i za Tita dopustila da ih Albanci na Kosovu desetkuju i prisile na iseljavanje. Tom procesu redefiniranja Jugoslavije Milosevic se stavio na celo, uz podrsku milijunske mase koju je organizirao, pa je u tom smislu na njemu glavna historijska odgovornost za raspad Jugoslavije, tu je pocelo. I sam sam se svim svojim individualnim snagama suprotstavljao mitingaskoj, antibirokratskoj revoluciji, jer sam slutio da ona drma temelje Jugoslavije, nisam ocekivao krv. No, kad je antibirokratska revolucija uznemirila Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, hrvatski nacionalizam je kroz Tudjmana to jedva docekao, a Slovenci su se napravili Evropljanima i iskocili iz Jugoslavije bez otpora. JNA se igrala pionirskog marsa po Sloveniji, kad je 19-godisnjake stavila bez municije u tenkove. Tu je bilo gotovo - slovenski i hrvatski nacionalizam su iskoristili politiku srpskog nacionalizma. Onda je u Milosevicevoj, i ne samo njegovoj, glavi sazrela ideja - ako se vec mora raspasti Jugoslavija, Slovence se moze pustiti jer nisu interesantni, Hrvati nam moraju dati krajeve u kojima su Srbi bili vecina do NDH, a BiH ne damo jer su Srbi jos za vrijeme Turaka cinili vecinu stanovnistva. To su bile slijepe racunice koje nisu vodile racuna da u tom ratu Srbi ne mogu pobijediti, niti privremeno, i da to ne bi dala ni medjunarodna zajednica, narocito kad se raspala JNA i njen veci dio priklonio srpskoj politici. Jugoslaviju su unistila tri nacionalizma, koji su, s otklonom od 50 godina, nastavili svoju igru iz Drugog svjetskog rata kad su bili porazeni od jedinstvene partizanske vojske i antifasistickog pokreta.
• Koliko je lazno bilo bratstvo i jedinstvo? I da li su sva klanja bila samo gurnuta pod tepih i potom ponovo izisla kao zao duh iz boce?
• A kakvu je politiku i platformu trebalo stvoriti za tu novu zajednicu ako su partizani kao sinteticka vojska pod Titovim vodstvom izasli kao pobjednici nad ukupno 17 vojnih formacija protiv kojih su se borili u proslom ratu? Od njemackih, bugarskih, albanskih i madjarskih, plus domacih vojski koje su se borile protiv partizana? To je proslo kako je proslo. Da li smo trebali svake godine obiljezavati tko je koga ubio i stalno iznositi statistiku koliko su ustase pobile Srba, cetnici Hrvata i Albanaca, balisti Srba i Crnogoraca... Mislilo se da ce se to protekom vremena zaboraviti, ali pokazalo se da se ti narodi nisu historijski udaljili od psihologije i mentaliteta krvne osvete i plemenske organizacije, od mentaliteta "po babu i po stricevima" i rodjackih odnosa i zavicajnosti... sve se to uzelo u racun, i krenuli su revansizmi. Od onih koji su se skolovali, pritom, dobili smo vece zlocince nego iz redova primitivnog seljastva, ako su seljaci ikad bili primitivni. Duga je prica zasto se sve u nama povampirilo, ali politika bratstva i jedinstva nije u sebi imala nista pogresnog. Srbi su stalno Titu predbacivali da nije posjetio Jasenovac, i mozda je to bila njegova greska. Predbacivali su i to da partizani nikada nisu napali logor, i nikad se nece utvrditi koliko je tamo bilo zrtava - Srbi jesu bili glavne zrtve, ali su tamo stradali i Zidovi i mnogi najbolji Hrvati antifasisti i Cigani... Mozda su komunisti 1945. pogrijesili sto odmah nije napravljen precizan popis svih zrtava Drugog svjetskog rata, da se zna od koga je tko stradao, pa da smo to kroz iznosenje podataka, a ne prikrivanjem, postepeno prevladavali, ne bi bilo ni mita o Jasenovcu i Blajburgu. Kad sve "statistike smrti" iz Drugog svjetskog rata i poraca koje se danas iznose zbrojite, ispada da je bilo 10 milijuna zrtava, a cijela Kraljevina Jugoslavija je imala tada 15 milijuna stanovnika! Mnogo toga se izvuklo na povrsinu, a mi smo mislili da ce to biti zaboravljeno. Lako je biti pametan kad se historija odigra! Pokazalo da mi koji smo se smatrali marksistima nismo bili svjesni dubinskog sloja drustvenih zbivanja, i na psiholoskom planu, a Marks nije bio takav; on je imao jednu od najbriljantnijih metafora: da mrtvi jedu zive, i da svijest mrtvih kao avet progoni svijest zivih. To se i na nasem primjeru dogadjalo, ali ne samo na nasem.
• Kako vidite rezultate i status danasnjih drzava nastalih u sedam ratnih godina na tlu bivse Jugoslavije?
• Hrvatska se vec nasla u svojim granicama, dakle ni centimetar vise ili manje nece imati od onog sto je ustanovio Avnoj ili Zavnoh, i to joj nitko ne bi ugrozio da i nije bilo rata, bez obzira koliki se dio Srba u Hrvatskoj "povampirio" za politikom Milosevica u jeku antibirokratske revolucije. Srbija se nikad ne bi mogla prosiriti do Karlobaga, Virovitice, Ogulina, Karlovca. To jest zamisao velike Srbije i srpskog nacionalizma, mozda to postoji, kao sto je zamisao hrvatskog nacionalizma seze do Boke, Sandzaka, Backe i Srema do Zemuna, te cijele BiH. Hrvatska je usto postala etnicki cista, Hrvati koji su u njoj 1991. cinili 78 posto, sad cine vjerojatno 92 posto stanovnistva. Srbija je u drugom polozaju, jer tamo Srbi cine tek dvije trecine stanovnistva, i ne moze postati etnicki cista, primjenjivala ove ili one metode. Srbija ce ako zeli zadrzati Kosovo morati dati mnogo vecu autonomiju nego sto ga je Kosovo imalo u Titovoj Jugoslaviji, a morat ce priznati i odredjenu autonomiju Sandzaku, kao i personalnu autonomiju Madjarima u Vojvodini, s time da respektira historijsku posebnost Vojvodine kao cjeline. Prema tome Srbiju cekaju mnogi problemi, ako ne drugi, onda etnicke strukture. I da je u Srbiji pameti, moralo bi se naci neki moderni pokret koji bi uvazavao evropska iskustva multikulturalnosti i politicke autonomije.
• No, Srbija ne moze "zajednicki jezik" u posljednje vrijeme naci ni sa Crnom Gorom?
• Potirati individualnost Crnogoraca i Crne Gore kao jedinice u SRJ, samoubilacki je i vodi u propast. Crnogorci to nece nikad prihvatiti, iako velika vecina njih ne razmislja o izdvajanju od Srbije ratom ili po svaku cijenu. Medjutim, koliko god bila 16 puta manja od Srbije, Crnu Goru se ne moze svesti na srpski okrug i svaka politika koja tome vodi je katastrofalna i vodi u konstantnu konfrontaciju. Jer, cak i onaj Crnogorac koji danas srbuje ne voli da mu se dira u knjaza Nikolu, crnogorsku drzavnost... Evo, cak i Hrvati navijaju za nezavisnost Crne Gore, ali to bi bilo lose i za tamosnje Hrvate.
• Makedonija?
• Makedonska perspektiva nije tako blistava kao sto se misli. Nad njom je mac podjela i tudjih pretenzija, iako ce ju Zapad i dalje stititi zbog strateskih interesa na Egejskom moru i krajnje napetosti izmedju Turske i Grcke, koje bi vec ratovale da nisu u Atlanskom paktu i da ih vece gazde ne discipliniraju. Osim toga, u Makedoniji ce kad-tad eksplodirati albansko pitanje, i racionalna politika dala bi im autonomiju u onim dijelovima zapadne Makedonije gdje su u vecini.
• I na kraju, Vase vidjenje Bosne i Hercegovine?
• Zapad bi htio Bosnu sacuvati po svaku cijenu kao jednu zemlju, a ona fakticki, poslije ovih ratova, to vise nije. Tu nije vise vazan ni dogovor Milosevica i Tudjmana, nego je vazno sto ce presuditi Zapad, jer se do guse umijesao. Ako se ide na formulu vezanja srpskog entiteta uz Jugoslaviju, a Federacije BiH uz Hrvatsku, Muslimani nece prihvatiti status jednog od naroda u pridodatku uz Hrvatsku. Time se ne moze odrzati ni Federacija, jer onda Hrvati u njoj, bez obzira na pravne norme, postaju nacionalna manjina. A Srbi, ako ostanu u onom dijelu koji je danas Republika Srpska, nemaju osim Banja Luke i donekle Bijeljine ni jedan grad, i to je najsiromasniji dio BiH, nemaju ni izlaz na more, i s koridorom to izgleda smijesno. Ja sam prilican skeptik, i mislim da ce sve zavrsiti na podjeli Bosne, i da ce ono sto danas drze Hrvati, korigirano za koji postotak, fakticno - makar kao pridruzeno - pripasti Hrvatskoj, ono sto drze Srbi Srbiji, te da ce ostati jedan "Bosnjakistan" drzavica kojom se Bosnu vraca u 10. stoljece kad je bila zemljica uklijestena izmedju Hrvatske i Srbije. No, bez obzira na to sto ce se dogadjati, dok god problem Bosne ne bude, iz perspektive "velikog svijeta" definitivno rijesen, nema clanstva Hrvatske ni u Evropskoj uniji, ni u NATO-u, ako za tim cezne.

TANJA TAGIROV