ZAMJENA ZA MARKSIZAM ?

Da li ce biti uvedena vjeronauka u skole u Srbiji i Crnoj Gori

AIM, BEOGRAD, 12. 11. 1997.

Srpska pravoslavna crkva ce se ponovo obratiti vladama Srbije i Crne Gore sa zahtjevom da se uvede redovna nastava vjeronauke u osnovnim i srednjim skolama. Ovo je jedan od zakljucaka nedavno odrzanog vanrednog zasjedanja Svetog arhijerejskog sabora ove Crkve, posvecenom ponajvise reformama skolsko-vaspitnog sistema u SPC i pomenutom pitanju.

Sa tog zasjedanja upucen je javni apel da se obuzdaju "sve nehriscanske i nehumane doktrine, nazovi umetnicke manifestacije, organizacije i pokreti koji razaraju duhovno i moralno tkivo narodnog organizma". Ovakva poruka ponovo je uznemirila pripadnike manjinskih vjerskih zajednica i vjerskih pokreta, ciji teolozi to tumace kao jos jedan pokusaj da se pravoslavlje "favorizuje i nametne" i u buducem predmetu vjeronauke. Da li su ovakva strahovanja opravdana pokazace naredna skolska godina, kada vrh SPC planira da uvede vjeronauku u drzavne skole, ukoliko se dogovori sa vlastima.

Sudeci po dosadasnjem iskustvu, malo je vjerovati da ce uspjeti u tome. Naime, SPC jos od 1990. godine insistira na uvodjenju vjeronauke kao obaveznog predmeta. U vrijeme politickih previranja i ideoloskih pretumbacija nekoliko visokih politickih licnosti obecavalo je da ce biti ispunjen taj zahtjev. Radilo se o vremenu kada se sadasnji predsjednik SRJ, Slobodan Milosevic, uspinjao na najvisi pijedestal naciolanog vodje i "spasitelja" i imao svesrdnu podrsku vecinske Crkve. Tikva je ubrzo pukla kada su pravoslavni velikodstojnici uvidjeli da nece biti nista ne samo od vjeronauke nego i od vracanja crkvene imovine, nacionalizovane poslije Drugog svjetskog rata.

Nekadasnji ministar prosvjete, dr Danilo Z. Markovic, odbacio je ideju o uvodjenju vjeronauke s obrazlozenjem da to "nije fer prema ucenicima druge veroispovesti". Sadasnji resorni ministar, dr Jovo Todorovic, pak tvrdi da "prema postojecim zakonima i Ustavu Republike Srbije u skolama nema mesta za religiju", jer je Crkva odvojena od drzave i njenih institucija. On je, doduse, u sredinom jula ove godine, razgovarao sa patrijarhom Pavlom, ali sagovornici nisu mogli da nadju kompromisno rjesenje.

Ovakav stav drzavnih funkcionera, istini za volju, odgovara manjinskim vjerskim zajednicama, koje su organizovale vjeronauku u okviru bogomolja i to, za sebe, smatraju najboljim rjesenjem. Pri tome se kao jedan od argumenata cesto spominje popis stanovnista 1991. godine, po kome u sadasnjoj Jugoslaviji zivi 65,8% Srba, 17,2% Albanaca ( u ovom slucaju radi se o slobodnijoj procjeni jer je vecina Albanaca odbila da ucestvuje u popisu), 3,5% Madjara, 3,2% Jugoslovena, 2,4% pripadnika islamske vjere, 1,1% Hrvata i 6,8% "ostalih".

Mada nacionalna pripadnost nije u svim slucajevima i vjerska odrednica, ali je, ipak, neka vrsta orjentira. Tako se odredjeni broj pripadnika pojedinih protestantskih crkava izjasnjavaju kao Srbi, na primjer, dok Madjari pripadaju kako katolickoj tako i protestantskim crkvama.

Religijsku sliku cine zagonetnom i gradjani koji su se izjasnili kao Jugoslaveni i "ostali", mada se smatra da vecina takvih pripada manjinskim narodima ili su iz nacionalno mjesovitih brakova. U svakom slucaju Srpska pravoslavna crkva jeste vecinska, kao sto je bila, u odnosu na populaciju, i u bivsoj Jugoslaviji.

Pitanje koje postavljaju analiticari drustvenih zbivanja, kao i neki zvanicnici, glasi otprilike ovako: Da li ce vjeronauka biti uvedena samo za pravoslavnu djecu ili ce pripadnici drugih crkava i vjerskih zajednica imati svoje vjeroucitelje? Protiv toga nema nista protiv mitropolit crnogorski, Amfilohije (Radovic), ali i on spominje samo rikomatolike i pripadnike islamske vjere. Ako je precizno prenesena njegova poruka, vjeronauku u skolama ne bi mogli da drze vjeroucitelji iz protestanstkih crkava, koje se najcesce nazivaju "sektama", mada su to u svijetu priznate crkve.

Pravoslavni crkveni velikodstojnici cesto ukazuju da je vjeronauka uvedena u vecini novostvorenih drzava na prostorima bivse Jugoslavije, kao i zemljama istocne Evrope. Neki, pak, strahuju da bi naglo uvodjenje vjeronauke moglo da izazove odbojnost ucenika i tvrde da SPC nema ni izdaleka dovoljan broj vjeroucitelja, teologa - pedagoga. Jer, svestenik nije isto sto i vjeroucitelj. Dekan Bogoslovskog fakluleta u Beogradu, dr Dimitrije Kalezic, jos je ranije govorio da pedagoskog kadra za vjeronauku "ima i nema":

• Ako se gleda sa formalne strane, odnosno koliko je ljudi zavrsilo Bogoslovski fakultet, onda ga nema. Ako se, medjutim, gleda sa unutrasnje strane situacija nije bas tako katastrofalna. Ima znacajan broj ljudi iz prosvjete, pa i iz kulture, koji su vrlo upuceni u duhovno, bas u smislu pravoslavlja, vrlo postojani i oni bi mogli da budu predavaci tih predmeta".

Podsjecanja radi, "civili" su priskocili u pomoc teolozima i vjerouciteljima u Hrvatskoj i jos nekim zemljama. Pri tome treba imati u vidu da Rimokatolicka crkva u susjednoj drzavi ima Kathetetski (pedagoski-vjerouciteljski) institut i po obrazovanju svestenika daleko je ispred drugih vjerskih zajednica na prostorima bivse Jugoslavije.

Kadrovsko pitanje ostaje otvoreno u SPC - ne kriju mnogi teolozi, koji se, ujedno, plase da bi uvodjenje vjeronauke kao obaveznog predmeta ucenici mogli da dozive kao nekadasnje "Osnove iz marksizma".

Direktori skola i uopste prosvjetni radnici podijeljeni su oko toga da li je neophodno uvodjenje vjeronauke. Vecina se slaze da bi bilo najsvrsishodnije da se u skolama uci o najznacajnjim religijama, slicnostima i razlikama u njima, kako bi se steklo sire obrazovanje, dok jedan broj smatra da bi vjeronauka trebalo da se svede na pravoslavlje.

Ucenici, s kojima smo razgovarali, smatraju da su ionako preoptereceni skolskim gradivom. Malo ih je protiv toga da se uvede vjeronauka, ali kao neobavezan predmet.

Ejub Stitkovac (AIM)