Krivi Srbi, odgovorna bosnjazka vlast

Demonstracije za Srebrenicu

AIM, SARAJEVO, 12.11.97. Proslog, ovog i svakog narednog jedanaestog dana u mjesecu zene Srebrenice ce mirno demonstrirati ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine u znak sjecanja na pad ovog gradica sa istoka zemlje. Svakog jedanestog u mjeseci trazice se, i to sve glasnije, hapsenje i odvodjenje u Haag Ratka Mladica, Radovana Karadzica, ali i Slobodana Milosevica za kojeg zene Srebrenice tvrde da je kljucni krivac. Svakog jedanaestog u mjesecu trazice se istina o nestalim muskarcima iz ovog kraja, opominjati na siromastvo u kojem danas zive njihove porodice, ali i podsjecati da bosnjacki politicari nisu ucinili nista da se masovno ubijanje Srebrenicana ne dogodi.

Nakon pet godine paklenog okruzenja stanovnici Srebrenice su,

1. jula 1995. godine, usljed snazne i posljednje ofanzive bosanskih Srba protjerani iz demilitarizirane zone Ujedinjenih naroda i grada u koji su u tom trenutku bile uprte sve svjetske oci. Najstrasnija bosanska tragedija trajala je gotovo cio juli. U tom mjesecu u zbjegovima je na slobodnu teritoriju pokusao preci citav jedan grad. Deset hiljada, uglavnom muskaraca, nikad nije izaslo iz okruznja. Deset hiljada muskih imena danas se nalaze na spiskovima Crvenog kriza, a njihove majke, supruge, sestre i kceri traze da se sazna istina o njima.

Prve mirne demonstracije organizirane su 11. oktobra. Tog dana zene, prognanice iz sela i gradica uz dolinu Drine trazile su od medjunarodne zajednice da se ne zaboravi juli posljednje godine rata. Na transparentima se zitala i srdzba zbog izdaje, zaboravnosti, ravnodusnosti...

U mirnoj, dugoj koloni proslog oktobra zene su prolazile ispred zgrada americke, britanske, francuske i holandske ambasade podsjecajuci na tragediju o cijim zrtvama danas niko ne govori.

"Milosevicu, dok gledas svoga sina sjeti se da smo i mi bili roditelji", pisalo je na jednom, od kise ispranom transparentu.

Stanovnici Sarajeva zastajkivali su dok su glavnom ulicom prolazile zene Srebrenice. Kisa se tog oktobra slijevala niz njihove obraze.

Mjesec dana kasnije bilo je sunce. Jedanaestog novembra, tacno u podne ponovno je krenula kolona zena sa platoa Skenderije. Tri hiljade majki, supruga i kcerki ponovno su svojim sitnim zenskim koracima premjeravali grad. I upozoravali na svoje nestale. Ali i one za koje znaju da su zivi.

Predale su zahtjev visokim medjunarodnim zvanicnicima u kojem traze da se oslobode trojica Srebrenizana - Ahmo Harbas, Behudin Husic i Nedzad Hasic, mladici koji su u Republici Srpskoj osudjeni na dvadeset godina zatvora.

U saopcenju urucenom sefu Misije OSCE, Robertu Frowicku, visokom predstavniku medjunarodne zajednice u BiH, Carlosu Westendorpu i americkom ambasadoru, Richardu Kauzlarichu, zene Srebrenice porucuju:

"Mi majke, koje smo izgubile svoje sinove u srebrenickom paklu, borimo se za svakog prezivjelog Srebrenicanina."

Srebrenici, srpskim vojnicima, izvsiocima i naredbodavcima najveceg masovnog ubijanja Bosnjaka u proteklom ratu vec ce se govoriti u sudnici Haskog tribunala.

Ibran Mustafic, nekadasnji clan SDA, a danas nezavisni kandidat za Srebrenicu u sarajevskim medijima ponavlja da su glavni krivci za srebrenicku tragediju bosanski Srbi, ali i to da su bosnjacki lideri izdali Srebrenicu.

"Istina o Srebrenici se zna, ali neformalno. Nema samo zvanicne istine. Ono sto je tragicno je da ta istina nikom ne odgovara. Ona u ovom trenutku, izgleda, odgovara samo meni i srebrenickim stradalnicima. Da imam pet hiljada maraka u dzepu, ja bih istog momenta trazio vizu za ulazak u Sjedinjene Americke Drzave gdje bi bio u stanju ispred Ujedinjenih naroda strajkati deset dana glazu dok ne bih usao u zgradu i trazio od Savjeta bezbijednosti da razrijesi istinu o Srebrenici. Mora se znati ko je sve umijesao prste da bi taj grad dozivio ono sto je dozivio," govori Mustafic.

Na pitanje zasto ne trazi od drzavnih organa da oni pitaju Savjet bezbijednosti ono sto bi on pitao da kojim slucajem ima priliku, odgovara: "Da se drzavni organi ne osjecaju krivi za Srebrenicu, ja bih bio njihov dio".

Potezi nekih ljudi na celu Stranke demokratske akcije bili su, tvrdi Mustafic, neprimjereni, i da ih nije bilo ostalo bi najmanje pedesetak hiljada Bosnjaka u zivotu. Daytonski sporazum je, prema njegovoj tvrdnji, neprimjeren potez.

"Ja sam jednom prilikom za skupstinskom govornicom rekao da bi Daytonski sporazum u ovom obliku Srbi prihvatili

1. godine bez rata. Zasto? Pola drzave, etnizki zisti prostori, zamagljenja vizija BiH... Za mene je i Lisabonski dogovor sto puta bolje rjesenje, ako su u pitanju interesi bosnjackog naroda, nego Daytonski. Da su Bosnjaci Podrinja znali da ce biti nacionalna manjina u nekoj Republici Srpskoj, garantujem da 1992. godine niko ne bi izasao na referendum. Bolja bi nam bila ikakva Jugoslavija, jer bismo iz nje imali sanse staviti kaput preko ramena i izazi iz Srebrenice zivi i zdravi, nego ovako", govori Mustafic.

Ipak, osnovni razlog zbog kojeg je za njega, ali i hiljade drugih Srebrenicana, Daytonski sporazum neprihvatljiv, je cinjenica da je Podrinje ostalo u Republici Srpskoj.

"Nisam nikad trazio tudje, ja nisam bio pljackas, nisam kriminalac ili zlocinac. Nikada necu prihvatiti tezu da je Drvar povijesni grad hrvatskog naroda. Mislim da samo mogu bezobrazni i ludi ljudi reci tako. Za mene je Drvar bio etnicki cisci grad nego sto ce ikada u zivotu biti Srbija. Isto tako nikada necu prihvatiti da Srebrenica, Zvornik, Vlasenica, Bratunac, Rogatica, Visegrad, Foca budu dio republike koja je stvorena kamom i da Srebernica pripada nekom drugom, a ne ljudima koji su zinili 75 posto njenog stanovnistva."

Mustafic je, prema do kraja neprovjerenim informacijama, na opcinskim izborima u ovom gradu dobio oko trideset posto glasova srebrenickih Bosnjaka. Koalicija za cjelovitu i demokratsku BiH (cine je cetiri partije iz Federacije medju kojima je i SDA) dobila je vecinu mjesta u Skupstini opcine Srebrenica. Bosnjaci su tako zakoracili prema povratku u ovaj grad na Drini.

Jedanaestog decembra na ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine, zene-prognanice ponovno ce nositi transparente.

Sandra KASALO (AIM, Sarajevo)