Ratni zloŸini:Pet minuta slave

Javne tajne zlocinaca

PET MINUTA SLAVE I SAVESTI

Misic, Bajramovic i slicni , priznajuci svirepa ubojstava civila ocajnicki podsjecaju sve koji su ih direktno i indirektno poslali na ratista: "Ubijali i klali smo u vase ime i za vas racun, a vi nas se sada odricete i pravite kao da ne postojimo, niti da smo ikad postojali".

AIM, BEOGRAD, 11 11. 1997.

Javnost je bila u soku: Slobodan Misic Top (51) u listu "Novine Vranjske" (6. novembar) tvrdi da je na ratistima oko Vukovara i u istocnoj Bosni ubio izmedju 70 i 80 Hrvata i Muslimana, mahom civila i ratnih zarobljenika, sve opisujuci detalje poput odsjecanja glava svojim zrtvama. Preporucuje se sam, treba li naglasavati, Haskom tribunalu. Ozbiljni strucnjaci za ratne zlocine, profesionalni Srbi, bivsi veterani, novinari i komentatori, jos su uvijek analizirali pouzdanost i posljedice njegove ispovjedi, kada pojavilo novo priznanje. U "Dnevnom telegrafu" (9. novembra) izricit je Srboljub Suntic: "Ma kakav Misic, ja sam ubio 120 ljudi". Jasno je: nenaoruzane i bespomocne civile hrvatske nacionalnosti u bivsoj Krajini.

Trend ispovjedi masovnih ubojica koji je zapoceo Miro Bajramovic u splitskom "Feral Tribjunu"(da je osobno likvidirao osamdeset i sest Srba u Pakrackoj Poljani i Gospicu) nastavila se u Srbiji. "Kad mogu Hrvati da pricaju, sto ne bi i mi", rekao je Suntic.

    Kao i Bajramovic, odmah po izlasku novine, uhapsen je

Misic; kao i iz "Ferala", policija je redakcije iz "Vranjskih" odnijela orginalne trake; kao u Hrvatskoj i u Srbiji je javnost sada "zgranuta i sokirana". U oba slucaja, naime, to sto su oni obnarodovali odavno je, sa zaglavljem "javna tajna", poznato svima. Klanja - dakle - pljacke, etnicko ciscenje, sadisticke zlocini i sve ostalo sto se guralo i gura pod tepih "velikih ciljeva" sluzbeno proklamiranog patriotizma. Takodjer, obojica- Bajramovic i Misic (o Sunticu kasnije)-û odlucili su na javno priznanje uslijed psihickih trauma i, to se naziva tako, egzistencijalnih razloga: drugi su se na frontu snasli i obogatili, a oni ostali sirotinja. Kajanje ne pominju.

Dalje slijede razlike : Bajramovic je bio pripadnik specijalne policijske jedinice, Misic jedan od dobrovoljaca koje je JNA isporucivala srpskim vojskama sto ih je sama ustrojila; Bajramovic otvara pitanje lanca komandne odgovornosti hrvatskih vlasti, Misic po tko zna koji put dokazuje ne samo da je Srbija bila i te kako u ratu, nego i kako ga je vodila. I jos nesto. Obojica su- bez obzira koliko se to zeli priznati - u samom centru dvaju osnovnih problema s kojim se, poslije Dejtona suocavaju rezimi u Beogradu i Zagrebu sa svim njihovim konzekvencama. Bajramovicev slucaj pokrece preispitivanja odnosa Republike Hrvatske prema etnickim Srbima, a Misicev iznova otvara dva najproblematicnija mjesta u odnosu Beograda sa Haskim tribunalom i medjunarodnom zajednicom: izrucenje vukovarske trojke (bivsi oficiori JNA - Milan Mrksic, Veselin Sljivancanin, Miroslav Radic), te dr Radovana Karadzica i generala Ratka Mladica zbog ratnih zlocina u istocnoj Bosni (Srebrenica, prije svega).

Paralela izmedju Misica i Bajramovica ne bavi se "izjednacavanjem agresora i zrtve", niti ima za cilj dokazivanja kako su su sve zaracene strane bile iste i u tom pravcu. Rijec je o tome da nema kolektivne krivnje i odgovornosti, da zlocinci imaju imena i prezimena, da su stvarne osobe od krvi i mesa, a ne nekakvi imaginarni fantomi. Za pocetak, barem oni najnizi, neposredni izvrsioci.

Misic je covjek sa kriminalnim dosjeom: sa zakonom se sukobio kao maloljetnik da bi potom i odlezao, zbog kradje, nekoliko godina u zatvoru. Odbacen od porodice, prihvacen od alkohola, bez zaposlenja, u rat je otisao juna ili jula 1991. poslije udarnog Dnevnika RTS: "Nisam mogao mirno da gledam masovne zlocine nad srpskim narodom". Tesko je nekom tko ne zna, opisati huskanja na rat u tim emisijama, gdje su novinari ispitivali ratne zarobljenike i uz velicanje srpske snage i artiljerije, otkrival i planetarne srbozderske zavjere.

U kasarni "Juznomoravskih brigada" gdje se prijavio kao dobrovoljac, Misica nitko nista nije pitao. Kako je redovna mobilizacija bila potpuno zakazla, bez sumnje su mu se obradovali. Odmah je upucen u Smederevsku Palanku, u centar za prihvat dobrovoljaca da bi poslije desetak dana obuke otisao na prvu borbenu liniju u selo Marinci. Rasporedjen je u jedinicu kojom su komandovali potpukovnik Gradimir Pavlov i kapetan Stankovic - obojica oficiri JNA iz kasarne "4. jul" u Beogradu. Vukovarsko ratiste Misic opisu je kao krvavi kaos meteza borbi, nasumicnih ubojstava civila i zarobljenika, obracuna zbog pljacke i razlicitih likova poput izvjesnog Seseljevog ridjobradog "vojvode" sa sabljom o pasu. Sam kaze da je ubio nekoliko zarobljenika i civila. Zbog jednog od tih ubojstava, dobio je sedam dana zatvora! Inace, postoji naredba Vrhovne komande bivse JNA kojom se svi dobrovoljci podvode pod njenu komandu.

Poslije Vukovara Misic odlazi u istocnu Bosnu. Konkretno: u Fakovice, da "ratuje" po okolini - sa mjestanima i jedinicama koje su stizale iz Bratunca. Jedna od njih su bile i "Crvene beretke". Misic kaze da ne zna tko su, a i nije smio ni da pita. Jos jedna javna tajna - o "Crvenim beretkama" se govori kao o specijalnim paravojnim sastavima MUP Srbije koji se po potrebi formiraju i po potrebi salju na ratista.

Svoje neprijatelje, Misic opisuje iskreno: "To su bili civili, seljaci, uglavnom slabo naoruzani dvocevkama i slicnim puskama". Takodjer i akcije: "Palili smo sve ispred se sebe, bacali bombe u kuce, pucali (...) Uglavnom, posle nase akcije sela su bila unistena do temelja". Misic istice i svoje aktivno ucesce - od ubojstava dvojice zarobljenika na mostu na Drini, do odsjecanja glave jednom Muslimanu koju je poslije "nabio na tarabu". I tako od prilike do prilike nabraja ubojstva: ponekad jedan, ponekad sest orica, dvije zene u trenerkama... "Bio je mlad, 35 - 36 godina", kaze Misic, "zarobio sam ga iznad Fakovica. Pitam ga 'balija, a dje cemo sad', a on meni 'cetnik, nemoj me ubiti'. Jok, rekoh mu, necu. Izresetao sam ga i odrubio mu glavu".

Moguce je da Misic ozbiljno pretjeruje kada nabraja licno pocinjene zlocine. Moguce je i da izmislja bizarne detalje kako bi se svoje rijeci ucinio sto atraktivnijim i skrenuo sto vecu paznju. Medjutim da je dobro upoznat sa metodama i ciljevima rata u Hrvatskoj i Bosni, zapravo sa svim onim sto se desavalo, nema sumnje. Upravo to daje znacaj njegovoj ispovjedi.

I jos nesto. Kao i poslije Bajramovicevog svjedocenja, o Misicu se govori kao o patoloskom lazljivcu, kandidatu za ludnicu, alkoholicaru, probisvjetu i tom slicno. Osnovni argument je da je sam sve priznao i tako sam sebe poslao u zatvor. To, smatraju zagovornici ove teze, sigurno ne bi napravio normalan covjek. Pri tom, malo tko od istih dovodi u pitnje da se ono o cemu Misic govori doista dogadjalo. Jer, kao sto je vec receno, rijec je zaglavlju "javna tajna".

Odavno je poznato da u ratovima u bivsoj Jugoslaviji nije bilo heroja u opceprihvacenom, "klasicnom" smislu. No, koljaca zato nije falilo kao ni njihovog velicanja. Kao sto to vec biva, glavni organizatori i podstrekaci, debelo su naplatili svoje usluge i postali tihi, mirni, ugledni gradjani. Misic i njemu slicnih, ostali je tamo gdje su i bili: na margini, prezreni, odbaceni, jadani, bez para i igdje iceg. Sada se saznaje da je Misic u Vranju, u kafani, pricao isto ono sto i u "Vranjskim" . Ljudi su ga izbjegavli, tjerali od stola, sljegali ramenima na njegove rijeci.

Na neki nacin, Misic je u svojim ocima, nepriznati heroj. Kao i Bajramovic. Ti ljudi i te kako dobro znaju u sto su bili upleteni i sto se zaista dogadjalo "na ratistu". Znaju i da kakvu su "vlast i mast" imali prave sarze. Kao puko oruze, pokusavali su zlocinom da se bar malo priblize tim velikim ribama, da postanu netko i nesto, da steknu, da ih bar jednom u zivotu postuju i kako je to ovdje povezano, da ih se plase. Sve je izostalo. Ostali su snovi u kojima zmije piju krv i odbacenost. Njihova ocajnicka reakcija je javna ispovjest. "Eto vidite tko smo, u stvari, mi", uralaju oni po novinama, "sve sto smo cinili, cinili smo u vase ime i za vas racun, a vi nas se sada odricete i pravite da ne postojimo niti da smo ikada postojali".

Koliko je svijest o najdubljoj sustini rata i "velikim ratnicima" prisutana, svjedoci i ispovjed Sutica. Jasno je i moze se uvjerljivo demantirati da niposto nije masovni ubojica. Kao covjek iz razorenog braka i kriminalac, on se na ratistu zatekao bjezeci od odsluzenja zatvorske kazne. On, jednostavno, kao dobrovoljac 1993. u Lisanjama Tinjskim nije mogao pobiti 120 Hrvata jer ih tamo u to vrijeme nije ni bilo. Takodjer, za razliku od Vukovara i istocne Bosne, ni u Plaskom gdje tvrdi da je bio, nije iz istog razloga, mogao praviti dar - mar. Prosto receno, Sunticeva ispovjed naprosto ima za cilj da devalvira i kompromitira Misicevu ispovjed. Pojavi li se jos netko slican njemu i sa slicnom pricom, nastace naprosto "hiperinfalcija". Upotreba razlicitih tipova koji ce sebe lazno samooptuzivati za teska nedjela, licitirati sa brojem svojih zrtava, jasno ima za cilj da u kontekstu sto - kakvih nebuloza potpuno kompromitiraju nastojanja da se utvrde krivci za ratne zlocine. A da njih, kao i zlocina i te kako ima vise nego sto ovi "ispovjednici" priznavaju, ne treba ni najmanje sumnjati.

U Sunticevom slucaju vazna je i cinjenica da postoji covjek koji ce zbog "pet minuta slave" primiti na sebe najteze ratne zlocine. Tesko da ista bolje svjedoci kako se i zasto ratovalo, kao i tko je bio glavni na ratistima i iza njih, kakve su se vrijednosti tamo ustanovljene. "Mogao si da ubijas koliko si hteo. Niko ti ni rec ne bi rekao" veli Misic.

Filip Svarm (AIM)