ADRESA NEPOZNATA

Kako su mijenjani nazivi ulica u Banjaluci

Banjaluka, 4. novembar 1997. (AIM)

Kada su na prvim slobodnim poslijeratnim izborima, 1990. godine pobijedile nacionalne stranke pocelo je veliko pospremanje izloga, eda bi se odmah vidjelo ko je nova vlast. Jer, najlakse je promijeniti tablu na ducanu ne mijenjajuci u njemu nista bitno

• mozda ce nova firma privuci nove musterije.

Na prvim sjednicama novih skupstina opstina pristupilo se odmah promjenama naziva skola, preduzeca, ulica, kvartova, cak i brda. Stariji su se prisjetili kako su njihovi roditelji iza Drugog svjetskog rata govorili o nekim "nepostojecim" ulicama, te ove kraljice, te onog kralja. Nova promjena vlasti, novo presvlacenje i preimenovanje. Ljudi vise nisu znali, a mnogi ne znaju ni danas, gdje stanuju, cak ni gdje su rodjeni. Protjerani, pobjegli, (ili po formulaciji koja se kome dopada) iz fantomskih, nepostojecih gradova, ponijeli su sa sobom rodne listove, krstenice, vjencanice i mnoge druge dokumente u kojima pise: Srbobran, Spasovo, Vukosavlje, Zoranovo. Gdje je to i sta je to?

Banjalucke vlasti za sest-sedam godina svoga djelovanja promijenile su ni manje ni vise nego nazive za 240 ulica. Te promjene po svojoj radikalnosti pratile su, a mozda i prethodile, i promjene u stanovnistvu, ali i prilikama u bivsoj Jugoslaviji. Pored opstinske kadrovske (SDS) komisije, najaktivnija je po svemu sudeci bila komisija za davanje novih naziva ulicama i gradskim cetvrtima. Priznajmo da im nije bilo lako da pronadju zamjenu za toliki broj ulica cija su imena postala neprihvatljiva za novu vlast. Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono sto se za sada "ne smije" dirati, ali mu treba pridodati i neke licnosti iz cetnickog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridruziti velika imena srpske nauke i kulture.

Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnicki treba procistiti nase ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridruziti komunisticke revolucionare, ucesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu. Poznati dijelovi grada: Hisete, Mejdan, Seher, Novoselija, Laus, Budzak, sada su Kocicev vijenac, Obilicevo, Srpske toplice, Kocicevo, Lazarevo. Selo Motike , odmah pokraj Banjaluke, dobilo je novo ime: Srpski Milanovac. Ovdje nije jasno sta je ponukalo komisiju da pristupi ovoj promjeni, vjerovatno zazor mjesnog stnovnistva prema orudju koje ih je ranije hranilo. Brdo Sehitluci, na kome je spomenik borcima NOR-a (1041-1945), dobilo je naziv Banj brdo.

Ni 1. Maj vise nije praznik, stoga ne treba ni da ima svoju ulicu. Bivsi jugoslovenski knjizevnici: Matos, Casarac, fra Grga Martic, Cankar, Nazor (autor potresne pjesme "Majka pravoslavna"), Senoa, Voranc, Petefi (slavni madjarski knjizevnik) i Drzic nisu vise dobrodosli u ovom gradu. Zar Marin Drzic, Dubrovcanin, nije i srpski pisac, ili komisija (ugledni dr Djordje Mikic, prof. Nada Milovanovic, prof. Sofija Banjac) i odbornici nisu bili na nastavi kada se ta lekcija obradjivala. Slicno je i sa licnostima iz stare bosanske istorije: Kulinom Banom (sta sa poslovicom o vremenu Kulina Bana i dobrijeh dana?) i Hrvojem Vukcicem (koji su, tako, poklonjeni Hrvatima i Muslimanima da sada s pravom govore o proslosti ovog prostora kao ekskluzivno svog). Kralj Tvrtko je ipak dobio svoju ulicu, vjerovatno stoga sto se krunisao u Milesevi.

Sve ulice s nazivima mjesta ili krajeva iz bivsih bratskih republika preimenovane su: Bledska, Dalmatinska, Dravska, Istarska, Kranjska, Ohridska (A manastiri Sveta Sofija i Sveti Naum, ciji li su? Zar nisu sveslovenski, pa i nasi?), Travnicka, Triglavska, Vrhpoljska, Zagorska, Zagrebacka.

Najtezi udarac zadat je bivsim partizanima i antifasistima, bez obzira da li je rijec o ljudima iz naroda, koji s komunizmom nisu imali nikakve veze, ili komunistickim liderima. Bez obzira da li su njihovi nosioci bili Srbi ili neki drugi, promijenjene su table i u ulicama: Brace Radic, Dra Vase Butozana (naucnika, prvog predsjednika Vlade BiH), Dra Danice Perovic, Milana Licine, Milancica Miljevica, Partizanskih Avijaticara (ali i posebno poimence), Franje Kluza, Rudi Cajaveca, Petra Mecave, Rade Licine, Sime Solaje (data mu je druga, periferna ulica), Slavise Vajnera Cice, Slavka Rodica, Stojana Vujasinovica i drugih. Naravno, neki od antifasista su i ostali, ali su svoje ulice dobili: Stevan Moljevic, Petar Veliki, Kutuzov, Car Nikolaj II, Carevi Romanovi, Marsal Zukov (komunisticki vojskovodja, Staljinova uzdanica), Rade Radic, Manjacki Ustanici i Ravnogorci, Vojvoda Uros Drenovic.

Ispravljajuci ranije ucinjene "nepravde", islo se dalje od nuznog, projektovala se ponovo ideologija u jednu kulturno i socijalno slozenu sredinu. Nejasno je zasto u Banjaluci vise nije dobrodosao bivsi ceski politicar Benes, Eduard, ali ni Jevrejin Nisim Baruh.

Da je komisija o svom poslu razmisljala zaista "temeljito" svjedoce i promjene tradicionalih naziva kakve ima svaki svjetski grad: Gradiska cesta, Grobljanska, Skolska, Drugi Prigradski put, Rudarska, Trg palih boraca.

Dojucerasnjoj banjaluckoj vlasti bilo je lako da mijenja sve sto joj padne na pamet: imala je apsolutnu vecinu u Skupstini opstine. Vrijeme ce pokazati hoce li i nova vlast krenuti u posao preimenovanja vec preimenovanih ulica: Plitvicke, Kninske, Ravnih Kotara, Kordunaske, koje ostadose tamo gdje vise nema Srba? Jer, tzv. desne snage i dalje imaju prevlast u Skupstini a njihove ideje imaju odredjeni "kontinuitet" sa starim vlastima. Ili ce se zdrav razum ipak i napokon vratiti i na nase prostore.

Ranko Risojevic