USKRNUCE KONFEDERACIJE

AIM, ZAGREB, 27.10.1997. "Hrvatsko vodstvo priprema ugovor koji bi se vratio nazad na Washingtonski sporazum i pripremio konfederaciju Hrvatske s Federacijom BiH. Vidjet cemo kako ce reagirati druga strana." Rekao je to, iz teske bolesti tek se pridigli, hrvatski ministar obrane Gojko Susak. Ministar vanjskih poslova Mate Granic odmah mu je sekundirao, sugerirajuci da za takvu politiku Zagreb ima podrsku Amerike. "Nije slucajno da je predsjednik Clinton u pismu Vijecu Evrope naglasio vaznost Washingtonskog sporazuma", rekao je Granic, tvrdeci da bez tog sporazuma nije moguce provesti ni Daytonski mirovni ugovor. Ministar Granic sigurno zna da je americki predsjednik Washingtonski dokument spomenuo iz strogo formalnih razloga, ali taj mu je nategnuti argument trebao da potkrijepi iznenadni Tudjmanov (a ne Clintonov) povratak na Washington.

Za obnavljanje ideje o konfederaciji Hrvatske i BiH-Federacije

• koja je dogovarana prije skoro cetiri godine, ali koja je kasnijim mirovnim sporazumima adaktirana - hrvatski vrh niotkud nije dobio podrsku. Najveci dio hrvatske opozicije tu je namjeru odbio. U Sarajevu su je docekali na noz. Navodno su i iz medjunarodne zajednice dosli negativni signali. Sluzbeni je Zagreb potom malo spustio loptu. Umjesto o konfederalnim, sve se vise govorilo o posebnim vezama. Takvu formulaciju, ali bez poblizeg preciziranja, sadrzi i Daytonski sporazum. Dok se ne objavi hrvatski prijedlog, a to bi trebalo biti vrlo skoro, nije jasno radi li se samo o maskirnoj zamjeni termina ili je promijenjeno i shvacanje sadrzaja medjusobnih veza. Ministar gospodarstva Nenad Porges kaze da se radi o odnosima koji su "kat nize od konfederalnih". "Nije rijec o klasicnom konfederalnom sporazumu, nego o uredjenju posebnih odnosa, s naglaskom na gospodarskim vezama", kaze Porges. Kao uzor sve se cesce spominje model Beneluxa. Pritom se naglasava da bi slobodan protok ljudi i roba bio povezan s radnim dozvolama.

Za iznenadno ozivljavanje ideje o konfederaciji mogu se razabrati tri razloga. Prvi je pariranje bosnjackom zahtjevu i americkom prijedlogu da se koristenje luke PloÞe za potrebe Bosne i Hercegovine rijesi onako kako je predvidjeno Washingtonskim sporazumom. Istim je sporazumom predvidjena i mogucnost uspostavljanja konfederalnih veza. Zagreb smatra da se sporazum ne moze primjenjivati selektivno, da se mora ili sve prihvatiti ili sve odbaciti. Zato je hrvatska strana u razgovore o luci Ploce u posljednje vrijeme uvela imperativ uspostavljanja "posebnih odnosa" izmedju Hrvatske i Federacije. Zapravo se iznajmljivanje slobodne zone u Plocama uvjetuje sporazumom o posebnim odnosima.

Drugo, obnavljanje ideje o konfederaciji pokusaj je da se smire otpori u Hercegovini. Tamosnja je radikalna opcija u posljednje vrijeme pretrpjela vise udara. Prvo su se Haaskom sudu za ratne zlocine, navodno, dragovoljno isporucila desetorica Hrvata iz srednje Bosne, a zatim je Tudjman morao smijeniti i vise tamosnjih jastrebova, s Mijom Brajkovicem na celu. Hrvatski predsjednik te bolne ustupke pokusava zaviti u prihvatljivu formu, sto ponekad poprima karikaturalne oblike. Tako ce reci da su haaski optuzenici Tribunalu izruceni iz humanih razloga, jer su "zivjeli kao progonjene zvijeri". Uredit ce da Vladimir Soljic, kao predsjednik Federacije, Brajkovica postavi za svog savjetnika za suradnju izmedju Federacije i Hrvatske, pa on i nadalje navraca u Predsjednicke dvore. Ali da u Hercegovini kipi jasno je iz Brajkoviceve izjave da ce se "jednom morati udariti sakom o stol", da ce se "granica negdje morati postaviti". Masuci konfederacijom, Tudjman sada, na isti nacin kao bezbroj puta dosad, nudeci obecanja za koja ce se tek ispostaviti da su bez pokrica, pacificira one koji bi lupali sakom o stol.

Najvise se ipak govori o trecem razlogu za obnavljanje ideje o konfederaciji. Hrvatska oporba i Sarajevo vide u toj inicijativi novu doskocicu za stari naum dijeljenja Bosne i Hercegovine. Ako bi se Federacija povezala s Hrvatskom, na isti bi se nacin i Republika Srpska vezala uz Jugoslaviju. Zagreb to ne osporava, uostalom davno se iz Predsjednickih dvora dokazivalo da je stvaranje Male Velike Srbije neminovnost. U prilog tumacenjima da je konfederacija samo novo pakiranje za Tudjmanovu fiks-ideju o podjeli Bosne govori i tajni dokument, sto ga je objavio tjednik "Globus". Rijec je o strateskoj analizi interesa Hrvatske u Bosni i Hercegovini. "Globus" citira svoj anonimni izvor iz hrvatske vlade, koji tvrdi da se taj papir dobrim dijelom poklapa s drzavnom politikom.

Analiza polazi od uvjerenja da se Bosna i Hercegovina kao jedinstvena drzava nece odrzati, pa sugerira da bi Hrvatska morala poduzeti mjere kako bi na tom podrucju zastitila svoje drzavne interese. Teritorij susjedne drzave podijeljen je na tri, za Zagreb razlicito interesantne zone. Granicna podrucja u juznoj i zapadnoj Bosni i Hercegovini, kao zaledje dalmatinske obale, nazvana su Zonom drzavnog opstanka. Centralna Bosna s istocnom granicom na liniji Vukovar-Dubrovnik Hrvatskoj je manje vazna, tu su joj interesi uglavnom gospodarske prirode; istocni dio Bosne Zagreb ne smatra svojim interesnim podrucjem.

"Hrvatska mora pronaci nove metode osiguranja svojih jasnih i legitimnih strateskih interesa", kaze analiza i predlaze tri mogucnosti zastite Zone drzavnog opstanka. Prvi je njena potpuna demilitarizacija s tim da bi Hrvatska imala pravo na intervenciju ako u tom podrucju dodje do sukoba. Druga je varijanta izgradnja baza Hrvatske vojske u mjestima strateske vaznosti, Bihacu, Kupresu, Prozoru i Stocu. Treca je mogucnost kupovina cijele zone uz juznu i zapadnu granicu s Hrvatskom. Dokument priznaje da takva trgovina teritorijem sadasnjim generacijama nije poznata, ali podsjeca na njenu bogatu tradiciju.

Novi prijedlog hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini ne predlaze aneksiju Hercegovine, pa je u tom smislu korak naprijed. Ali pokazuje da su teritorijalne pretenzije prema dijelovima susjedne drzave jos zivahne. Obnavljanje ideje o konfederaciji ide u kontekst takvih strateskih planova. Zapravo se moze reci da je Hrvatska odavno pocela kupovati Hercegovinu. Cijelo je vrijeme financirala Herceg-Bosnu. Poznat je podatak da je u vrijeme rata Hrvatska svakoga dana slala u Hercegovinu tri milijuna njemackih maraka. Troskovi ni danas nisu mnogo manji. Uostalom, nije slucajno Vladimir Soljic, komentirajuci uskrsnuce konfederalne ideje, imao potrebu reci kako su "zivotne potrebe stanovnika BiH toliko velike da je suradnja s Hrvatskom neophodna".

JELENA LOVRIC