VERSKA TOLERANCIJA SAMO NA PAPIRU
Povodom osnivanja Jugoslovenskog udruzenja za vjerske slobode
AIM, BEOGRAD, 25. 10. 1997.
"Verujemo da je verska sloboda od Boga dano covekovo prirodno pravo" - kaze se, izmedju ostalog, u deklaraciji Jugoslovenskog udruzenja za vjerske slobode, jedinog na prostorima sadasnje Jugoslavije. U istom dokumentu ove nevladine, nestranacke, nekonfesionalne i neprofitne organizacije insistira se na odvojenosti vjerskih zajednica i drzave.
Na osnivacku skupstinu zvanicno su pozvani predstavnici Srpske pravoslavne crkve, Rimokatolicke crkve, Islamske zajednice, Jevrejske zajednice... Dosli su, medjutim, samo predstavnici nekoliko protestantskih crkava i profesor Zivota Karalazic (pravoslavac), poznat po svom ekumenskom opredjeljenju:
"Ubedjen sam da ce Jugoslovensko udruzenje za verske slobode imati uspeha upravo zbog toga sto smatram da nam je verska tolerancija neophodna ako mislimo da na ovim prostorima, u prvom redu, prestanemo da se ubijamo" - kaze za AIM prof. Zivota Karalazic.
Ne radi se, medjutim, samo o nuznoj toleranciji vec i o zakonskoj regulativi polozaja manjinskih vjerskih zajednica, koje se u kontrolisanim medijima u SRJ proglasavaju "satanistickim pokretima" i najvecim neprijateljima drzave i vecinskog naroda. Nekoliko javnih hajki na protestanske crkve prevazisle su klasicne politicke obracune sa neistomisljenicima samim tim sto im je dat "duhovni obol". Na crnoj listi nasle su se i njihove humanitarne organizacije. Tipican primjer je ADRA Adventisticke crkve, koja je jedina uspijevala na pocetku rata u BiH da dostavlja pomoc u hrani i lijekovima kada nijedna "svjetovna" humanitarna organizacija to nije mogla iz bezbjedonosnih ili drugih razloga. Istini za volju, malo je ko od gladnih i znao da se radi o crkvenoj humanitarnoj organizaciji. Mozda je prodrzavnim medijima smetalo to sto pomoc dijeli ugrozenima bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.
To je bio samo jedan od povoda i razloga zbog koga je upravo nekoliko protestantskih crkava iniciralo osnivanje jednog ovakvog udruzenja, ciji clanovi mogu biti svi gradjani, bez obzira na vjersku, nacionalnu i ideolosku pripadnost, pod jedinim uslovom da prihvataju osnovna nacela postovanja ljudskih prava i vjerskih sloboda.
Dr Jovan Mihaljcic (Adventisticka crkva) nam je rekao da se ne moze reci da u SRJ nema nacelno vjerskih sloboda, ali da se mora raditi na tome da se ta nacela primjenjuju u praksi po svjetskim standardima. Izostanak predstavnika SPC tesko je objasniti, s obzirom da je ona vecinska u sadasnjoj Jugoslaviji i prisustvo nekoga od njenih velikodstojnika znacilo bi mnogo, bar u psiholoskom smislu. Isto tako, Rimokatolicka crkva nije poslala svog "delegata" iako je u vise navrata bilo nasrtaja na njene bogomolje u Beogradu.
Islamska zajednica Beograda nije se odazvala bez obzira na sedam napada na njenu dzamiju tokom proteklih godina, od kojih je proslogodisnji bio najopasniji, jer je cilj podmetaca eksploziva bio rusenje minareta. Na Jevrejsku zajednicu atakovano je objavljivanjem vise izdanja "Protokola sionskih mudraca", koji se smatraju najvecim antisemitskim pamfletom, a poznati istrazivac Norman Kon ga tretira kao poziv na genocid. Isto tako, vlasti u Zemunu prakticno su prodale sinagogu koja sada sluzi kao ugostiteljski objekat.
Svaka od pomenutih vjerskih zajednica vjerovatno ima svoje posebne razloge zasto ne zeli da njeni velikodostojnici budu clanovi Jugoslovenskog udruzenja za vjerske slobode. Neke od njih, kako smo nezvanicno saznali, nece da "i na taj nacin skrecu paznju na sebe". Rasireno je, medjutim, shvatanje medju pripadnicima manjinskih vjerskih zajednica da se Islamska zajednica, Rimokatolicka crkva i Jevrejska zajednica ponajvise opredjeljuju po tome kako na osnivanje ovog Udruzenja gleda vecinska Srpska pravoslavna crkva. Pri tome treba napomenuti da ona jedina ima zvanicni registarski broj iako je po Ustavu SRJ zagarantovano pravo djelovanja svih vjerskih zajednica ukoliko njihovo ucenje nije u suprotnosti sa zakonom. Drugim rijecima; manjinske vjerske zajednice i vjerski pokreti su u drugom planu. To ne mora da znaci favorizovanje SPC, ali poprilicno mirise na to.
Zbog toga se toliko cesto postavlja pitanje zasto se ne donese Zakon o vjerskim zajednicama kako bi se rjesavala neka prakticna pitanja u odnosima drzave prema manjinskim vjerskim zajednicama.
Istini za volju, protestantske crkve su veoma organizovane ne samo kad je rijec o edukaciji svojih vjernika, sto izaziva, uslovno receno, zavist vecinske Crkve kao i svih onih koji umjesto duhovnog uzdizanja upiru prstom u pripadnike drugih vjerozakona trazeci u njima "neprijatelje" i "zavjernike".
Iz obilja kontrasta, kada je rijec o odnosima drzave i vjerskih zajednica, dovoljno je izdvojiti dva: Radio Novi Sad ima ustaljene emisije u kojima govore svestenici iz raznih crkava. Kada je 1993. godine doslo do sukoba SPC i politickog vrha ukinuta je radio - propovijed pravoslavnog svestenika. Iste godine u Novom Pazaru osnovan je Mesihat (Starjesinstvo) Islamske zajednice Sandzaka, poslije regularno obavljenih izbora, ali to tijelo nikada nije priznala drzava, vec samo mjesne odbore Islamske zajednice, koji su do tada postojali.
Ejub Stitkovac (AIM)