TUDjMAN SELEKTOR

Zagreb Oct 19, 1997

AIM, ZGREB, 19.10.1997. Ako postoji sef drzave kojemu nije nimalo uputno postavljati pitanja tipa - gospodine predsjednice, stignete li se od velikih drzavnickih poslova baviti nekim hobijem, recimo sportom? - onda je to Franjo Tudjman. On je doslovce do guse u sportu. Unatoc svojih 75 ljeta, i dalje aktivno igra tenis, u kojem sebe smatra tolikim znalcem da sa drugom vremesnom gospodom iz politickog i javnog zivota igra samo iz dokone razbibrige, dok svoju klasu dokazuje ukrstajuci reket cak i s hrvatskim profesionalcima s ATP liste. No, predstavlja se kao vrhunski ekspert i u vise drugih loptackih vjestina, posebno u nogometu.

Neki vjeruju da Tudjman toliko drzi do nogometa, da mu je zapravo on najvaznija zivotna preokupacija, vaznija i od politike. Ovo je vjerojatno dosta pretjerano, jer bi se mogao steci dojam da ga je nogomet, i opcenito sport, toliko opcinio da - njime vlada. Ali stvari, razumije se, stoje obratno. Zaboravlja se da se hrvatski drzavni poglavar s neunistivim entuzijazmom baca i u neke jos zahtjevnije vode izvan predsjednickog djelokruga, za koji je dobio mandat na izborima. Kao sto je repertoar glavnih kazalisnih kuca, pokretanje novina, a registrirana je njegova strast cak i za heraldiku (navodno je osobno osmislio likovna rjesenja brojnih nacionalnih odlikovanja, vojnickih cinova i sl.).

Zato bi, po svemu sudeci, najtocnije bilo reci da se Tudjmanova ljubav prema sportu nasla na pola puta s jos vrucom ljubavlju prema vlasti, i da ova potonja za citavu duzinu koplja dominira. Upravo stoga, afinitet prema sportu u njega se nikako nije mogao zadrzati na tome da ga se, tu i tamo, vidi na tribinama u Maksimiru, gdje u drustvu prijatelja ili unuka gricka kostice i puni ispraznjene baterije. Suprotno, on je u Maksimiru na skoro svakoj utakmici svog mezimceta "Croatije" i nacionalne reprezentacije, i to uvijek okruzen svitom kibica iz vrha drzavne vlasti (samo ponekad uz sebe posjedne i suprugu ili kcer), u kom svojstvu i sam dolazi "navijati" za svoje.

Ne dekuraziraju ga pri tome cak ni bijesni izljevi uvreda i pogrda koje redovito prima od vec pohajducenih navijaca najveceg nacionalnog kluba, koji mu nikako ne mogu oprostiti brisanje "svetog imena Dinamo". Ocito je Tudjman, iako osobno izuzetno tast, nasao efikasan zastitni oklop protiv tih bucnih i tvrdoglavih nogometnih desperadosa (koje je od prvog trenutka smatrao diletantskim ovcama koje se daju manipulirati od proracunatih "jugokomunistickih nostalgicara", a u posljednje ih vrijeme naprosto naziva ruljom drogiranih i pijanih avanturista). On je, s jedne strane, bez sumnje uvjeren da u hrvatskom sportu obavlja otprilike istu - a to znaci neizrecivo golemu - "misiju" koju obavlja i u hrvatskom drustvu u cjelini.

S druge strane, Tudjman je vjerojatno pazljivo osmotrio iskustvo nekih zemalja koje su procjenile da nema prikladnije discipline u kojoj bi se mogle natjecati s najrazvijenijima - od sporta (razvoj ekonomije trazi puno vise truda i strpljenja, a razvoj demokracije puno vise odricanja). U tom smislu, danasnja Hrvatska na celu sa sportskim supermenom Tudjmanom, mozda najvise lici na nekadasnju Istocnu Njemacku, u kojoj su obicni ljudi jedva sastavljali kraj s krajem, ali su im zato atleticari trcali s kraja na kraj igralista vraski brzo i dovlacili u zemlju vraski puno medalja. Za to su bili nagradjivani najvisim i najizdasnijim statusnim polozajima, no zauzvrat su se u cjelini stavljali na raspolaganje drzavnom vrhu (koji je bespogovorno odlucivao o tome u kojim ce klubovima igrati i tsl.).

Prilicno nalik tome, u Hrvatskoj je danas status vrhunskih sportasa toliki da se jedan Vlado Gotovac ni izbliza ne smatra toliko vaznim za zemlju koliko Goran Ivanisevic ili Iva Majoli. A Ivan Supek ni izbliza koliko Robert Prosinecki ili Igor Cvitanovic. Ali i od tih najvecih sportskih vedeta ocekuje se da amaterski skromno i predano pridonose jedinstvenoj nacionalnoj sportskoj postrojbi, i da ni na trenutak ne posumnjaju da je jedini neupitni "izbornik" te postrojbe sam drzavni poglavar, koji za to ima ne samo sve politicke, nego, vidjeli smo, i sportske kvalifikacije. Ako te lojalnosti nema, na pomolu je velika sportska afera, koja se prakticki odmah pretvara i u aferu koja drma citavom drzavom.

I upravo se to dogadja ovih dana. Goran Ivanisevic objavio je da nece vise igrati u dresu teniske reprezentacije dok god je na celu nacionalnog teniskog saveza Suad Rizvanbegovic, relativno imucni bankarski poduzetnik koji se prije nekoliko godina vratio iz Sjedinjenih Drzava. Razlozi tog sukoba nisu previse vazni, a neki su i vise nego komicni (Rizvanbegovic je smjenio dosadasnjeg selektora reprezentacije Franulovica uz obrazlozenje da zivi u inozemstvu, iako se otamo sam nedavno vratio). Pa ipak, odmah su pale najteze rijeci. Ivanisevicev tabor (u kome su, uz njega, otac Srdjan i selektor Franulovic) optuzio je Rizvanbegovica da se razumije u tenis samo onoliko koliko je naucio u rekreativnom prebacivanju loptice preko mreze s predsjednikom Tudjmanom. Na to je predsjednik teniskog saveza uzvratio istom mjerom, zaprijetivsi da ce Ivanisevica smiriti, ako treba, i tako sto ce ga poslati u vojsku (!).

Da spasi od veceg zla, u svadju se, dakako, "morao" ukljuciti i sam Tudjman. On je Sportskim novostima dao intervju u kojim je pokusao smiriti strasti, uz ogradu da je on ipak samo pocasni predsjednik teniskog saveza i da ne moze presuditi u ovom sporu. No, intervju je u isto vrijeme bio i "programatski" podsjetnik kako predsjednik Republike gleda na pitanja sporta i odnosa sporta i politike, a tu se jasno vidi tko odlucuje i presudjuje. Tako je ponovio da Hrvatska ne moze razvijati 70-ak sportova koliko ih sada ima nego najvise "pet ili sest, u kojima mozemo nesto znaciti u svijetu i time podignuti ugled Hrvatske te potaknuti mlade da se bave sportom".

Tudjman i ne taji da je ovo stvar politicke odluke, nego kaze: "Oni koji kazu da treba odijeliti politiku od sporta nisu u pravu, kao ni oni koji tvrde da treba politiku maknuti iz gospodarstva. Nema drzavnika ni predsjednika vlade koji nije govorio ili pisao o pitanjima gospodarstva, hocemo li kupiti ovu ili onu vrstu zrakoplova, hoce li Gavrilovic ovo ili ono. Budimo realni, sve je politika. Samo je pitanje kakva politika, je li u interesu sporta, grada i drzave". Na pitanje novinara kako gleda na tvrdnje da je njegovo angaziranje "mijesanje u sport autoritetom drzavnog poglavara", Tudjman ne ostavlja ni trunku dvojbi.

"To je, kaze, u sklopu onih politikanata i diletanata koji se ne slazu sa samostalnom i demokratskom Hrvatskom i sa svim onim sto smo ova demokratska vlast i ja ucinili u uspostavi demokratske Hrvatske. Samim time i za razvitak sporta. Da, naime, nismo uspostavili demokratsku Hrvatsku, sasvim je sigurno da u mnogim sportovima ne bismo postizali takve rezultate. Posve je drukcije kad nastupas pred svojom zastavom, za svoju zemlju.."

Bilo bi krajnje zanimljivo ako sportski novinari doslovce shvate ove poglavareve rijeci. To bi znacilo da bi eventualni neuspjeh hrvatske nogometne reprezentacije da se u doigravanju kvalifikacija plasira na svjetsko prvenstvo, moralo biti protumaceno i kao kiks samostalne Hrvatske. Ili, barem, kao akutni deficit rodoljublja kod Sukera, Prosineckog, Cvitanovica i ostalih.

MARINKO CULIC