DRZAVA GUSI USPJESNE

Ima li sanse za bh. ekonomiju

AIM, SARAJEVO, 10.10.97 Strajk u poslijeratnoj BiH vise i nije neka vijest. Utoliko prije sto vrlo mali broj preduzeca ima cime uposliti svoje radnike, a izuzev drzave, kao prilicno apstraktnog vlasnika i poslodavca, nema nikoga drugog kome bi prestanak proizvodnje mogao nanijeti stetu i posluziti kao prijetnja od koje treba strahovati.

Sarajevsko preduzece "Etat-Valves", do pocetka devedesetih godina poznatije kao Armature, kao dio Energoinvesta, naslo se u paradoksalnoj situaciji. Iako proizvode, i to gotovo iskljucivo za izvoz, njihove plate ni izbliza ne opravdavaju ulozeni rad. Prosjecna plata 229 trenutno zaposlenih radnika je oko 160 maraka mjesecno, dok 40 radnika "na cekanju" prima manje.

"Mi smo odlucili da nastavimo sa radom, ali da ne dozvolimo izlazak gotovih proizvoda iz kruga fabrike dok ne budu ispunjeni nasi zahtjevi, isplata cetiri neisplacene plate iz prethodnog perioda, kao i njihova redovna isplata ubuduce i promjena postojeceg pravilnika o platama. Pismo sa ovim nasim zahtjevima poslali smo 22.9.1997.na adrese odgovornih, kako u nasoj fabrici, tako i u "Energoinvestu". Nazalost, do sada niko nije reagovao", kaze sindikalni povjerenik, u "Etat-Valvesu", Ahmed Bajro.

Kljucno pitanje koje postavljaju radnici u "Etat Valvesu", a na koje im niko ne nudi odgovor, je sta se desava sa novcem od prodaje njihovih proizvoda u inostranstvu.

Prema podacima koji su njima dostupni, vrijednost robe koju su oni proizveli i isporucili od februara 1996. do avgusta 1997. iznosi 1,4 milona dolara. Doda li se ovome pola miliona dolara koliko im je "Energoinvest" dugovao pred pocetak rata i vrijednost robe isporucena tokom avgusta i septembra ove godine, ukupna potrazivanja "Etat-Valvesa" prema "Energoinvestu" iznose oko 2,1 milion dolara. Naravno, ne treba zaboraviti da je "Energoinvest" za poslijeratno pokretanje proizvodnje ulozio milion dolara , ali u svakoj varijanti "Etat-Valves" je u plusu, barem na papiru.

Upravo cinjenica da je rijec o plusu samo na papiru predstavlja i glavni problem. Tokom rata, "Energoinvest" je drzavnim dekretom postao jedinstveno preduzece sa jedinstvenim ziro-racunom na koji su se slivali svi prihodi i preko koga su vrsena i sva druga placanja. Stoga je tacno utvrdjivanje sudbine prihoda ostvarenih od prodaje proizvoda "Etat-Valvesa" na ino trzistu, blago receno, malo komplikovano.

Objasnjenje koje se moze cuti u centrali "Energoinvesta" je da se roba proizvedena u "Etat-Valvesu" doduse otprema u skladiste u SAD, ali da je vrlo tesko ponovo osvojiti ovo trziste nakon cetvorogodisnjeg zastoja prouzrokovanog ratom.

Radnici "Etat-Valvesa" su svjesni da ih pet godina nije bilo na americkom trzistu i da je konkurencija preuzela njihove musterije, "ali da ova roba zaista nema prodju onda bi nasa skladista bila puna, sto nije slucaj".

Radnici "Etat-Valvesa" nisu prekidali sa radom ni tokom rata, naravno s drugacijim proizvodnim asortimanom. Medju njihovim duznicima tako se nalazi i federalno ministarstvo odbrane i to za proizvode iz asortimana namjenske proizvodnje, za sta potrazuju 670 hiljada maraka. Tu je i federalno ministarstvo zdravlja za koje su tokom rata u ovoj fabrici proizvodjeni fiksatori, a koje im duguje oko 400 hiljada maraka. Sanse za naplatu ovih ratnih dugova drzave su gotovo nikakve i to je problem koji pogadja sve one fabrike kojima je tokom rata drzava bila kupac, narocito kada je rijec o namjenskoj industriji. Naime, entiteti, ali drzava BiH, ispunjavajuci "molbu" MMF-a, obavezali su se da nece biti izdajanja budzetskih sredstava za podmirenje ovih zaostalih dugova, jer novca u budzetima nema dovoljno ni za sve tekuce potrebe.

"Etat-Valves" tako predstavlja izuzetak u domacoj privredi. Za razliku od vecine drugih preduzeca najveci dio njhovih proizvodnih kapaciteta je sacuvan. Glavni proizvod ove fabrike, ventili za visoke pritiske, i prije rata je imao imao prodju na ino trzistu i to onome gdje je konkurencija daleko najjaca, u SAD, sto svjedoci o kvalitetu proizvoda, ali i kvalitetu zaposlenih. Izvoz kao uslov opstanka domace ekonomije redovno se stice kao prioritet i stratesko opredjeljenje domace privrede ali primjer "Etat- -Valvesa" izgleda pozuje da je konkretna korist za izvoznike danas vrlo diskutabilna.

U situaciji kada je najveci domaci izvozni uspjeh prodaja trupaca i struje inokupcima, prepustanje samih sebi radnika "Etat-Valvesa" tesko je opravdati.

Predratnih oko 700 zaposlenih zaradjivalo je od izvoza godisnje 25 miliona dolara, a radnici tvrde da bi i danas bilo moguce ponovo postici, i to vrlo brzo, isti obim proizvodnje kao i prije rata. Naravno, neko bi se isto tako trebao potruditi da marketinski obradi potencijalne kupce i proda proizvedenu robu, ali su rezultati u ovoj oblasti vise nego mrsavi.

"Prije rata u Hjustonu, u SAD, gdje se nalazi nase glavno skladiste i predstavnistvo Energoinvesta uvijek smo imali covjeka iz ove fabrike koji je vodio racuna o prodaji nase robe i imao uvid u to sta se desava sa naplacenim novcem. Danas to nije slucaj, jer tamo sjede ljudi koji nisu iz ove fabrike i nemaju cak ni predstave o tome sta je to armatura", kaze Ahmed Bajro.

Pod pritiskom preduzeca koja ulaze u sastav "Energoinvesta", da se ponovo uspostave cisti racuni, rukovodstvo ovog nekadasnjeg giganta ponudilo je model organizacije koji predvidja vracanje pravnog subjektiviteta kroz njihovu preregistraciju kao "drustvo jednog lica" (d.j.l.) gdje je to jedno lice "Energoinvest" odnosno drzava.

Ideja mozda ne bi bila losa da ova preregistracija nije izvrsena sa minimalnim osnivackim ulozima od 1.000 DM, pa sada tek treba formalno dokazati da masine na kojima rade radnici kao i ostala oprema i objekti zaista postoje i da predstavljaju imovinu preduzeca.

Postavlja se i pitanje sta je sa predratnim otplacenim internim dionicama radnika koje su registracijom preduzeca kao "drustva jednog lica" prakticno izbrisane?

Ono od cega strahuju radnici je da uoci predstojece privatizacije nekome jednostavno odgovara gasenje jednog ovakvog preduzeca, odnosno njegovo maksimalno obezvrijedjivanje. Utisak da su zaboravljeni i da nikome nije stalo do njih i njihove fabrike postaje sve jaci. Kako kazu radnici, njihovi pokusaji da se situacija rascisti ostajali su bez uspjeha zbog prebacivanja loptice izmedju rukovodstva preduzeca i centrale "Energoinvesta". Rukovodstvo preduzeca pravdalo se ogranicenim nadleznostima koje su u rukama centrale "Energoinvesta" dok su do sada radnici ostajali uskracivani za dijalog sa onima koji mogu odlucivati i donositi odluke u "Energoinvestu".

Hoce li njihovo odbijanje da dozvole isporuku gotovih i spakovanih proizvoda pokrenuti stvari sa mrtve tacke tek ce se vidjeti. Kao svoj posljednji adut oni navode i "pravi" strajk, ali pitanje je da li ce to ikoga zabrinuti i pogoditi osim njih same. Mozda ipak nasa buducnost ne lezi u izvozu finalnih proizvoda nego rezanju i prodaji balvana kao nasem krajnjem dometu i sto ce nam obezbijediti ulazak na velika vrata u postindustrijsko drustvo 21. vijeka.

Drazen SIMIC (AIM, Sarajevo)