CRKVA I DRZAVA NA RASKRSCU

AIM, ZAGREB, 8.10.1997. Umjesto da trazi blagoslov, predsjednik Hrvatske uzeo je sebi za pravo da on blagoslovi hrvatske biskupe. U zdravici, na veceri koju je iznenada i nabrzaka priredio za dosadasnjeg zagrebackog nadbiskupa, kardinala Franju Kuharica (povodom njegova odlaska u mirovinu) i za njegova nasljednika Josipa Bozanica (umjesto isprike sto mu nije cestitao imenovanje), Tudjman je rekao da je "katolicka Crkva u minuloj i u suvremenoj povijesti hrvatskog naroda opravdala svoje postojanje i poslanje". Crkva je, dakle, po njegovim kriterijima, dobila prolaznu ocjenu. Zaista, Tudjman ima razloga da bude zadovoljan Kaptolom. Iste se veceri - koju su vlasti bliski mediji obilno iskoristili da sugeriraju posebnu bliskost trona i oltara - pokazalo i zasto. Izmedju dvojice imenjaka, celnika civilne i dosadasnjeg prvaka crkvene vlasti, zapravo postoji dosta slicnosti.

Unatoc povremenim pokusajima odljepljivanja, slizanost vlasti i Crkve konstanta je Tudjmanove Hrvatske. Kao sto su se prvih dana Predsjednik i Kardinal zajedno pojavljivali pred narodom, na pozornicama, isto se tako ovih dana vladajuci HDZ de facto ponasao kao gazda pri uspostavljanju dvije nove biskupije. Sve je odredjivao, u Varazdinu cak i listu gostiju. Uvodjenje u sluzbu prvog vojnog ordinarija u svetistu u Mariji Bistrici takodjer je manifestiralo snaznu povezanost vojske s Crkvom. Tudjmanova vlast i Kuhariceva Crkva pokazuju slicnu sklonost prema ceremoniji. Primjerice, u svom oprostajnom govoru u zagrebackoj katedrali kardinal je dosta paznje posvetio velikim okupljanjima vjernika, svojevrsnim vjerskim spektaklima. Nadalje, Crkva takodjer pokazuje opijenost novim mogucnostima, sto se sve cesce pretvara u pomanjkanje mjere. U Zagrebu ne samo da se grade nove crkve u dijelovima grada gdje ih nije bilo, nego se temeljito renoviraju i postojece bogomolje. Pritom se nerijetko pokazuje ista sklonost pretjerivanju i luksuzu, kakva inace odlikuje ljude vlasti. Takva je materijalna bahatost neprimjerena siromasnoj i ratom poharanoj Hrvatskoj.

Ali najveca slicnost pokazuje se u odnosu prema drzavi. Na veceri u Predsjednickim dvorima, medjusobno razmjenjujuci komplimente, Tudjman i Kuharic iskazali su isto odusevljenje cinjenicom stvaranja hrvatske drzave. Za sefa Hrvatske to nije iznenadjenje. Kao sto nije iznenadjenje da sebe osobno u tom pogledu smatra najzasluznijim. Ali malo je neobicno kada na isti nacin govori i crkveni velikodostojnik. Kardinal kaze da se uvijek zalagao za dostojanstvo covjeka, a isto je zastupao i za narod, kojega on smatra kolektivnom osobom. "Zato smo zeljeli da hrvatski narod dozivi svoju slobodu i samostalnost, da bude zaista svoj na svome", rekao je Kuharic, tvrdeci da je uspostavljanje "slobodne, neovisne, demokratske drzave Hrvatske veliki dogadjaj, koji je obradovao Crkvu i cijeli hrvatski narod". Za tu cinjenicu kardinal se zahvalio sefu drzave: "Vi ste u to ostvarenje ulozili sve svoje energije, ulozili ste i svoj zivot, zato i prema vama osjecamo tu zahvalnost", zakljucio je Kuharic.

Iz te fascinacije drzavom proizlazi i svojevrsna "domoljubna blokada", kako bi rekao Bono Zvonimir Sagi. Poznati teolog i katolicki publicist naglasava potrebu kritickog preispitivanja vladajuceg paradiranja, ruku pod ruku, drzave i svecenstva, i tvrdi da Crkva na taj nacin postojecoj politici daje veci legitimitet nego sto bi trebalo. Posebno kriticki treba prosuditi nacionalizam, jer je snazno povezivanje katolicanstva s hrvatstvom, po Sagiju, dovelo do "domoljubne blokade, to znaci da se iz domoljubnih razloga nisu postavljala pitanja otvaranja modernom svijetu". Nevjerojatnu zarobljenost tim kvazipatriotskim razlozima crkvena je hijerarhija pokazala i povodom teme koja je u posljednjih mjesec dana preplavila hrvatske medije i koja u odredjenom obliku trese hrvatsku javnost. Svjedocenju Mira Bajramovica o masovnim egzekucijama Srba u Gospicu i Pakrackoj Poljani katolicki mediji nisu nasli za shodno posvetiti ni retka.

Utjecajni katolicki tjednik "Glas koncila" o temi ratnih zlocina nije dosad sutio. Urednistvo se trudilo da bude registriran svaki zlocin koji je pocinjen nad Hrvatima. Ali o zlocinima koje su pocinili Hrvati, taj je list, koji se smatra glasom oficijelne Crkve, uporno sutio, pokazujuci koliko mu je tesko konkretizirati nacelan stav sto su ga hrvatski biskupi zauzeli u posebnoj izjavi povodom 50. obljetnice zavrsetka Drugog svjetskog rata. Oni su tada naglasili da svakoj nevinoj zrtvi pripada jednako postovanje, bez obzira na nacionalne, konfesionalne ili stranacke razlike. Takodjer su precizirali da je osnovno pitanje kako zaliti zrtve druge zajednice i kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici.

Raskorak izmedju tih principa i konkretnog ponasanja mozda nikad nije bio tako ogroman i napadan kao povodom Bajramovica. U trenutku kad mnogi hrvatski mediji, povodom sokantnog svjedocenja o "hrvatskim zlocinima", problematiziraju svojedobno ponasanje ne samo ekstremnih grupa, nego i cjelokupne hrvatske javnosti, Crkva tu temu potpuno ignorira. Kada je bila prozvana, glavni urednik Informativne katolicke agencije, komentator "Glasa koncila" i glavni moderator katolickog medijskog prostora u Hrvatskoj, Zivko Kustic, objasnjava da o tom slucaju "nije najbolje informiran". Kasnije je takvo ponasanje pravdao smjestajuci BajramoviSev iskaz u kontekst navodne antihrvatske zavjere planetarnih razmjera. Objasnjavao je da se to priznanje pojavilo upravo "kad je hrvatski ugled u medjunarodnoj javnosti opet ugrozen, kad Hrvatska dobiva iz Ujedinjenih naroda odredjene pljuske koje bi mozda trebalo opravdati".

Drago Pilsel u rijeckom "Novom listu" smatra kako se duboka sutnja Crkve o hrvatskim zlocinima moze tumaciti kao odbijanje da se prizna vlastita greska. - Onima koji su pisali o nevidjenoj humanosti hrvatskog ratovanja i koji su svako govorenje o zlocinu sustavno diskvalificirali kao antihrvatsko djelovanje tesko je priznati da im je urednicka i komentatorska koncepcija bila pogresna - kaze Pilsel. Braneci svoje pozicije, ti su glasnogovornici Crkve u posljednje vrijeme skliznuli mozda nize nego ikad dosad, do upravo skandalozne razine. Otvoreno su se radovali izbornoj pobjedi HDZ-a, kriticke opservacije vjernika proglasili su djelom Antikrista, sugerirali su da kukaste krizeve na jednom zidovskom groblju ispisuju pripadnici organizacija za zastitu ljudskih prava...

Kuharicev nasljednik, mladi zagrebacki nadbiskup Josip Bozanic najavio je da "katolicka Crkva u Hrvatskoj zeli ispitati svoju dugu proslost, obnoviti koncilsku usmjerenost, ojacati ekumenska nastojanja i poticati dijalog na svim razinama, vjerujuci da tako najbolje sluzi covjeku koji je jedini razlog postojanja i Crkve i drzave". Za njega je samostalna i medjunarodno priznata Hrvatska takodjer prvorazredan povijesni dogadjaj, ali nije vrhunski kriterij. On inzistira na sadrzaju, kaze da najvisi drzavni duznosnici trebaju sluziti opcem dobru svih gradjana Hrvatske. Tvrdi da je razdoblje kada je trebalo vise isticati povijest i pravo na drzavu stvar proslosti i da se Crkva treba okrenuti buducnosti. Govori o pluralizmu u drustvu i Crkvi, priziva za Hrvatsku ljude novih vizija, koji ce unositi duh razumijevanja, dogovaranja i tolerantnosti, najavljuje inzistiranje na socijalnoj pravednosti. Novog stanara Kaptola mnogi su u Hrvatskoj prepoznali kao nadu.

JELENA LOVRIC