Drugi krug za predsjednika CG

Crna Gora bira predsjednika u drugom krugu

Sa alternativom ili bez nje

Malo je koga u Crnoj Gori iznenadilo saznanje da su Momir Bulatovic i Milo Djukanovic, u konkurenciji sa jos sestoricom kandidata, nakon prvog kruga predsjednickih izbora, dobili skoro sve glasove onih koji su izasli na biralista. Iznenadjenje je pripalo cinjenici da ce odluka o buducem predsjedniku Crne Gore sacekati drugi krug izbora, mada se odricala cak i pomisao o takvom ishodu. Iz oba tabora, naime, emitovane su optimisticke poruke, skopcane sa uvjerenjem da su Bulatoviceva Jugoslavija "bez alternative" ili, pak, "dostojanstvena i uspravna" Crna Gora, kakvu zagovara Djukanovic, isuvise slabasna dilema za "politicki zrele" gradjane Crne Gore.

Ispostavilo se da je na izborima, nimalo jednostavnim, a tako sudbinski vaznim, Crna Gora odabrala vlastitu podjelu po savu koji je radvaja na dva, gotovo identicna dijela, koji posve razlicito poimaju njen status u zajednickoj drzavi sa Srbijom, njen medjunarodni polozaj, proslost i buducnost.

Ako se nesto moze posmatrati kao novi kvalitet na politickoj sceni Crne Gore, onda je to saznanje da se polovina birackog tijela opredijelila za gradjanski koncept svoje drzave, kvalitativno nov u odnosu na vrijeme kada je vecina njih duvala u tudje nacionalne trube, slavila tudje poraze i vodila tudje, unaprijed izgubljene ratove. Nije, stoga, slucajno Milo Djukanovic uoci izbora svu dilemu sabrao u stavu da ce se gradjani zapravo odlucivati za ili protiv Crne Gore. Proces raspadanja jedne stare i prevazidjene strukture u Crnoj Gori, sva je prilika, uhvatio je korijen i sada samo od umijesnosti Mila Djukanovica da pridobije apstinente iz prvog kruga zavisi hoce li se uciniti definitivan iskorak u buducnost.

Ona druga, Bulatoviceva Crna Gora, odabrala je varijantu u kojoj nema neizvjesnosti. Kontinuitet nacionalboljsevicke politike dobro znane u svim minulim godinama, ne ostavlja mnogo dileme, jos manje razloga za strah od onoga sto bi donio ulazak u moderne svjetske tokove. Nije, stoga, nimalo cudno sto je Momir Bulatovic svoju kampanju zasnivao na plitkoj socijalnoj demagogiji i gradjenju imidza zrtve, protiv koga se urotio citav drzavno medijski aparat. Njegova ciljna grupa, sasvim svjesno, bili su ljudi iz najnizih obazovnih i socijalnih struktura, kod kojih je prica o Djukanovicevom "kriminalu" i "separatizmu" imala sasvim pogodno tlo.

Krajnosti, dakle, nikada nijesu bile tako ogoljene. I mada Bulatovic i Djukanovic personalno nijesu bas metafora za crnu i bijelu vizuru crnogorske zbilje, tesko se oduprijeti saznanju da politicke koncepcije koje su oni zagovarali, odgovaraju upravo takvoj podjeli.

Nedjeljni izbori pokazali su da je Milo Djukanovic zavrijedio povjerenje birackog tijela koje do nedavno nije bas bilo ushiceno njegovom politikom. Fakticko stanje koje pokazuje da je dvije trecine nekada kompaktnog DPS otislo za Bulatovicem, mozda nece goditi Djukanovicu. Ipak, cinjenica da mu se priklonilo posve novo biracko tijelo, do skoro naklonjeno demokratskoj opoziciji, moze biti oruzje za optuzbu jedino onima koji Crnu Goru i dalje vide kao sluskinju zvanicnog Beograda i beogradskih Crnogoraca.

Iako je Bulatovic pobijedio u 14, a Djukanovic u svega sedam crnogorskih opstina, razlika od dvije hiljade i dvjesta glasova u korist dosadasnjeg predsjednika, rezultat je ubjedljive Djukanoviceve pobjede u sredinama u kojima zive Albanci, Muslimani i Crnogorci sa izrazenim senzibilitetom za svoju drzavnost. Ta cinjenica posluzila je kasnije Bulatovicu da gotovo optuzi svog konkurenta za koketiranje sa onima koji se ne uklapaju u koncept tvorevine projektovane od njegovih beogradskih istomisljenika Milosevica i Seselja. Ipak, Djukanovic je i prije i nakon izbora, stavom da ce mu svaki glas dobijen od Albanaca i Muslimana sluziti za ponos, vise nego bilo kojim drugim gestom, najavio drugaciju buducnost Crne Gore koja nece imati graanski koncept jedino u republickom ustavu. Takva Crna Gora govorio je Djukanovic, u Beograd "nece ici po misljenje, vec sa misljenjem". U stvari, okolnosti koje slazu kockice mozaika zajednicke drzave Srbije i Crne Gore, mogle bi uskoro usloviti dilemu o tome da li ce, a ne kako ce, zvanicna Podgorica ubuduce ici u Beograd. Oni koji mogu zamisliti za istim stolom Djukanovica, Milosevica i Seselja, vjerovatno su veci iluzionisti od onih koji tvrde da ce Crna Gora mozda biti natjerana da pocne misliti o svom novcaniku, sasvim samostalno.

Ono za cime Djukanovic poslije prvog kruga izbora moze zaliti, jeste nedovoljno dobra organizacija izbrnog staba koji je mnogo toga prepustio slucaju i nepotkrijepljenom optimizmu ljudi iz premijerovog okruzenja. Dok su Bulatoviceve "trojke" neumorno obilazile teren, ulazile gotovo u svaku seosku kucu i plasile narod Djukanovicevim "antispstvom", "antijugoslovenstvom", "siptarima" i "turcima", djukanovicevci su mnogo vise polagali na glamur koji je odlikovao njegovu kampanju. Ni cinjenica koju sada uporno ponavlja Momir Bulatovic, da je Djukanovic raspolgao drzavno medijskim aparatom, novcem i podrskom kompletne opozicije, nije bila dovoljna da premijerov tabor pokaze nesto vise sposobnopsti od "nepopravljivog optimizma". Umjesto legalne, "Djukanoviceve" policije, Crnom Gorom su vrsljali bivsi policajci bivseg crnogorskog ministra policije Nikole Pejakovica i sa znacajnom materijalnom podrskom zvanicnog Beograda agitovali u korist opstanka zajednicke drzave ciji je "garant" Momir Bulatovic.

Drzavni mediji, koje je nakon rascjepa u DPS Djukanovic ustrojio po vlastitoj mjeri, agresivnoscu kojom su krenuli u favorizovanje svog novog gazde, mnogo vise su bili u funkciji antipropagande Djukanoviceve politike. Nije pogresna teza po kojoj se prvi put desilo da su Crnogorci, poslovicno naviknuti da vjeruju svemu sto im se servira sa TV ekrana, konacno otkazali poslusnost onima koji su ih tjerali da konzumiraju nesto posve drugacije od onoga cemu su njihova cula bila izlozena u sedam dugih godina vladavine Milosevicevog DPS.

Doda li se svemu strah od promjena koje sa sobom nose reforme, cesto podgrijavan prijetnjama bosanskim scenarijom i garniran niskim preletima vojnih aviona nad kolonama Djukanovicevih pristalica, eto razloga sto premijer moze biti prezadovoljan cinjenicom da je "prezivio" prvi izborni krug.

U drugom, analiziraju li se rezerve koje su preostale dvojici kandidata, sanse za konacan trijumf imaju i Bulatovic i Djukanovic. Prvi moze racunati na desetak hiljada srpskih glasova koje su 5. oktobra dobila trojica predsjednickih kandidata predlozenih od politickih organizacija koje preferiraju srpstvo. To je, ustvari, gotovo jedina nada za Bulatovica, ne bas dovoljna za sigurnu pobjedu.

S druge strane, Djukanovic ce se svakako potruditi da animira pristalice Liberalnog saveza koji su u prvom krugu pokazali malo spremnosti da povjeruju u "potajne" Djukanoviceve planove da osamostali Crnu Goru. Samo dva dana poslije prvog kruga izbora, lider liberala Slavko Perovic nedvosmisleno je podrzao Djukanovica, cime bi trebalo da bude odagnata i posljednja dilema o ishodu drugog kruga. Dodaju li se svemu hiljade mladih ljudi koji su vlastitom ili tudjom neazurnoscu bili izostavljeni sa birackog spiska, te znacajne rezerve u gradovima u kojima je i inace dobio veliku podrsku (Ulcinj, Bar, Plav,Podgorica), onda sve izgleda sasvim jednostavno. Posebno uzme li se u obzir da bi Djukanovic u narednim danima mogao uposliti i poprilicno inertni drzavni aparat za rad "na terenu".

Ipak, iskustvo od 5. oktobra govori da ni Bulatovic nece skrstenih ruku cekati dan odluke. Njegovi terenci nesumnjivo imaju jos snage i umijeca, a materijalni potencijal kojim raspolaze, moze biti solidan osnov i za nove metode potrebne da ojaca podrsku u izbornim komisijama koje su za njega vec odradile znacajan posao. Naime, naklonost koju je imao u Republickoj izbornoj komisiji i naslijedjenim struklturama kontrolora glasackih kutija sa pedesetogodisnjim iskustvom, mogu biti ponovni solidan adut dosadasnjeg predsjednika.

Sa mnogo neizvjesnosti i uz neskrivenu paniku sljedebenika oba politicka kursa, Crna Gora iscekuje rezultat glasanja u drugom krugu predsjednickih izbora. Uspije li Djukanovic u nakani da "jednom zauvijek rascisti sa politikom koja Crnu Goru vidi jedino u polozaju namjesnika zvanicnog Beograda", bice to dokaz da je u godinama svog posrnuca sacuvano zdravo crnogorsko tkivo, koje je samo cekalo pravi trenutak za otklon od ksenofobicne i anticivilizacijske politike. Bulatovic bi u tom slucaju bio prvi covjek koji bi na razglednici uspomena sa ekskurzije sestorice predsjednika bivsih jugoslovenskih republika, ostao bez radnog mjesta. Ukoliko se to zaista dogodi, mozda ce se neko ipak usuditi da izusti kako je Bulatovic samo platio ceh zbog cinjenice da jedini nije zelio da bude svoj na svome.

U suprotnom, sa Bulatovicem na celu, Crna Gora dobro zna sta je ceka. Krene li tim putem u novi vijek, bice to pouzdan znak da ce na geografskim kartama dobiti drugaciji predznak, a u politickom zivotu figurirati jedino kao folklorna odrednica.

Nebojsa REDZIC AIM Podgorica