KAZNA ZA MANGUPSKE IGRE

Sarajevo Oct 8, 1997

Zasto je 'pala' srpska televizija

Banjaluka, 8. oktobar 1997. (AIM)

Americka ideja da specijalni savjet, na celu sa Visokim predstavnikom upravlja elektronskim medijima u RS, a posebno Srpskom radio-televizijom, predstavljace prelazno rjesenje do onoga do cega je ta televizija mogla da dodje i sama na celu sa politikom koja ju je usmjeravala i da pri tome zadrzi bar dio svoje nezavisnosti i stvarnog uticaja.

Nakon brojnih upozorenja medjunarodne zajednice Srpskoj radio-televiziji, od kojih ni jedno nije urodilo plodom, snage SFOR-a su zauzele TV i radio predajnike i kontrolisu program u potpunosti. Kap je prelila casu kada je u potpunosti iskrivljen intervju sudije Haskog tribunala Luiz Arbur. Odlucna akcija medjunarodne zajednice uslijedila je u skladu s dokumentom iz Sintre, po kojem Visoki predstavnik moze da utice na program, pa cak i da iskljuci svaku TV mrezu za koju ocijeni da nije "po slovu i duhu" Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Televizija je najsnaznija okosnica vlasti, posebno u sistemima koji naginju totalitarizmu, a uz to imaju medijsku publiku sa nedovoljnim nivoom medijske kulture. Republika Srpska je tipicni obrazac takvog modela u kojem se monopol u eteru vrlo jednostavno pretvara u monopol moci. Primjer koji se pamti je slucaj predsjednika Vlade Rajka Kasagica, prvog koji se drznuo da se suprotstavi grupi na Palama. On je preko drzavne televizije optuzen i osudjen kao izdajnik i kao takav zavrsio svoju politicku karijeru. Isti scenario pokusan je i sa Biljanom Plavsic pocetkom politicko-ustavno-personalne krize u RS. Vec u samom startu predsjednik RS dobila je, od svojih ranijih saradnika i onih koji su je podrzavali, najtezu optuzbu - da je izdajnik zemlje!

Odmah potom lavina izjava i saopstenja potekla je s TV ekrana paljanskog studija. Predsjednica u tim okolnostima nije dolazila ni u centralne, a kamoli druge informativne emisije, ili su njene aktivnosti u skromnom obimu i u neodgovarajucim terminima prikazane na televiziji. Bilo je to vrijeme ubraznog odrzavanja mitinga i vrijeme kada je opozicija RS snazno podrzavala predsjednika Biljanu Plavsic. Svaki takav nasup sluzio je za novu provalu pljuvanja i optuzbi s Pala, bilo kroz izjave celnika pojedinih institucija, bilo kroz saopstenja, pa i ankete. Organizatori medijskog rata u svojoj zaslijepljenosti i strahu za pozicije zaboravili su na jednu stvar - svako prekomjerno slanje inforamcija dovelo je do zagusenosti medijskog prostora u toj mjeri da su se ljudi poceli pitati da li je istina sve sto se govori o predsjedniku drzave.

Politicki obracun Biljane Plavsic sa drzavnim i politickim vrhom na Palama pretvorio se u bitku za TV predajnike. Miliovan Stankovic, narodni poslanik Saveza za mir i progres, uspio je zauzeti predajnik na Dugim njivama kod Modrice, nakon cega su u akciju stupili policajci lojalni Palama a Stankovic zavrsio u pritvoru. Aparatcici na Palama nisu odustajali. Ni sporazum Krajisnik - Sinseki nije ih urazumio. Cinizam sa kojim su predstavljali predstavnike medjunarodne zajednice u ugovorenim televizijskim terminima prevrsio je svaku mjeru.

Slucaj sudije Luiz Arbur bio je, po svoj prilici, tek zgodan povod za ono sto je ranije vec bilo planirano. Nabusitih, prepotetnih, pa i drskih voditelja u studiju SRT na Palama vise nema. Predajnike kontrolise SFOR i jednostavnim pritiskom na dugme programa nema, ili je usmjeren na drugu stranu.

"Generalni strajk" zaposlenih u studiju na Palama prolazi bez mnogo buke. I ako ga zovu "generalni", u njemu ne ucestvuju zaposleni u banjaluckom studiju sa obrazlozenjem da su godinama guseni, da im nije dozoljavano da rade i da nisu dobili podrsku kolegijuma kada su trazili da posteno i korektno rade svoj posao. Studio sa Pala vise ne moze da racuna na moc i pomoc televizije kojom vise ne upravlja. Cinjenica da su racunali na podrsku stanovnika Pala razbila je jos jednu, dugo odagnavanu zabludu - Pale su isuvise malo mjesto da bi njegovi stanivnici "spontanim masovnim okupljanjem naroda" mogli bilo sta da ucine.

Kada se sagleda sve ono sto se desavalo u medijskom prostoru RS, posebno u televiziji na Palama, jasno je nekoliko stvari. Prvo, medjunarodna zajednica je jos u Sintri, dajuci onakva ovlascenja Visokom predstavniku,( a potpisao ih je u okviru cjeline dokumenta i Momcilo Krajisnik, predsjednik Upravnog odbora Srpske radio-televizije), racunala na medijske ispade i na vrijeme pripremala sredstva. Svako ko je mislio da ce mangupskim marifetlucima doskociti onome sto je medjunarodna zajednica zeljela da sprijeci, grdno se prevario.

Generalni strajk zaposelnih u Paljanskom studiju SRT-a samo je puka farsa u pokusaju da se prikrije nemoc pred silama koje su, ulazuci milijarde dolara u mirovnu operaciju, odlucne da ta svoja ulaganja zastite i opravdaju. Usijanim glavama na Palama moralo je biti jasno da im nekoliko novinara, makar ih predvodili Momcilo Krajisnik i Miroslav Toholj, nece biti na putu.

Poraz drzavne televizije je i poraz Krajisnika kao politicara. Kao predsjednik Upravnog odbora pokazao je da ne moze da drzi na okupu ni dva TV studija, a pred medjunarodnom zajednicom da nije u stanju da sporvede svoju perfidnu politiku ni na strogo kontrolisanoj televiziji.

Ma ko da je planirao takvu podvalu Luuz Arbur nesvjesno je pokazao da ce, kao i obicno, provincijalizam tesko moci da shvati globalne razmjere. Luiz Arbur je predsjednik suda ustanovljenog od strane medjunarodne zajednice (Ujedinjenih nacija), koja postavlja i njegove funkcionere, i sasvim je sigurno da nece dozvoliti da se novinarska profesija, zloupotrebljena na provincijski nacin, tako obracunava sa njenim predstavnicima. Svijet je prevelik da bi ga grupa ljudi, koji rijetko uspiju da prijedju granicu paljanskih pejzaza, strpali pod noge. Oni koji su ovakvim potezima pokusali da sebi nadju mjesto u istoriji Republike Srpske ucinili su joj najgoru uslugu. Ironicno-sarkasticni ton TV studija na Palama, s kojim je i poceo svoje emitovanje prije pet godina, rasprsio se kao mjehur od sapunice i od svega je ostala generalnostrajkaska kukumavka koja odjekuje samo dokle se na Palama cuje ljudski glas.

Dejan Novakovic