DESET HRVATA IZ VITEZA IZRUCENI HAASKOM SUDU

AIM, ZAGREB, 7.10.1997. Izrucenje desetorice bosansko-hercegovackih Hrvata (tzv. "Viteska skupina") Haaskome sudu, svakako je najvazniji dogadjaj od osnutka toga Suda, a zacijelo i jedan od vaznijih dogadjaja u mirovnom procesu u BiH i sire. Grupa od deset optuzenika, najveca je koja je dosad izrucena Medjunarodnom tribunalu, a medju njima je, protivno najavama koje su bile aktualne do posljednjeg trenutka, i Dario Kordic, nekadasnji predsjednik HDZ-a BiH (imenovan 1994., dakle poslije Washingtonskog sporazuma, sto najbolje svjedoci o "iskrenosti" hrvatske politike u BiH), i svakako najistaknutije ime koje se do sada pojavilo u Haagu.

Kordic je ujedno i prvi politicar (sto god to u ovom slucaju znacilo) koji je zavrsio na klupi Haaskoga tribunala, a premda ce mu biti sudjeno ne zbog politickog djelovanja, nego sumnji da je pocinio ratne zlocine u srednjoj Bosni, i to otvara novu dimenziju sudjenjima u Haagu. Dosad se ondje sudilo samo vojnim izrsiteljima, a ne politickim nalogodavcima i politikama, mada ne treba imati iluzija da ce se i nakon Kordicevog izrucenja tu nesto korjenito i sustinski promijeniti. Ilustrativan je primjer za to hrvatski ministar obrane Gojko Susak, kojeg dokumentirane kronike proslih godina biljeze kao jednog od izravnih potpaljivaca ratnog pozara, a nedavno je pod prijetnjom kazne pozvan u Haag i da preda dokumente koji govore o izravnoj upletenosti hrvatskog drzavnog vrha u rat u BiH.

Susku je, medjutim, sada pripala sasvim drukcija uloga, jer je bas on najavio, pred kamerama Hrvatske televizije izrucenje desetorice Vitezana, objasnjavajuci da su SAD napokon dale trazeno jamstvo da ce sudjenje njima biti "fair" (sto je sigurno vrlo slobodna interpretacija, jer bi ispalo da Amerikanci priznaju kako dosadasnja sudjenja nisu bila "fair") i da ce poceti najvise u roku tri do pet mjeseci. Sasvim je ocito da je Suskovo pojavljivanje na HRT-u trebalo preduhitriti nezadovoljstvo bosansko-hercegovackih Hrvata, medju kojima on ima najveci utjecaj, a istu svrhu imala je i odabrana forma izrucenja. Kako je, naime, prilikom ispracaja desetorice u Splitu receno, oni su se dobrovoljno predali hrvatskim vlastima, uz istodobno odricanje da im se sudi pred hrvatskim sudovima (diskretno je presuceno da je bas Susak nedavno inicirao u Vladi da se sudjenja za ratne zlocine sto su ih pocinili Hrvati obave u zemlji).

Ovo znaci da se desetorica, barem formalno, nisu predali Haaskome sudu, nego je to ucinila Hrvatska. Time je ona, kako je i receno, preuzela brigu nad njima i njihovim obiteljima, ali se ocito zeljelo podvuci i da je ona zasluzna sto je do izrucenja uopce doslo. Vjerojatno zato da se to posebno naglasi, desetorici je organiziran ispracaj visokih drzavnih duznosnika, jer su mu prisustvovali, uz predsjednika Federacije BiH Vladimira Soljica i predsjednika HDZ-a za BiH Boze Raica, i Tudjmanov savjetnik za unutarnju politiku Ivic Pasalic, te sef najvece hrvatske obavjestajne sluzbe (HIS) Miroslav Tudjman, stariji sin hrvatskoga predsjednika.

Kao sto se vidi, dosad najbrojnije i najspektakularnije izrucenje Haaskome sudu, koje ce sigurno donijeti znacajne politicke poene Hrvatskoj, i osloboditi je barem malo prave more medjunarodnih pritisaka, ipak nije bez nekih, i to nimalo beznacajnih, otvorenih pitanja. Vrlo je ilustrativno da je, mozda stjecajem okolnosti a mozda i ne, samo dan nakon izrucenja desetorice, u Zagrebu pocelo sudjenje Dobroslavu Paragi, koji je optuzen da je oklevetao Franju Tudjmana, jer ga je u jednom ljetosnjem intervjuu okrivio za podjelu BiH i za rat koji je tamo vodjen. Ovo i simbolicki pokazuje da privodjenje Kordica - kao prvog optuzenika koji je bio politicki funkcionar, a ne samo ratnik (u tom smislu jednom polovicom asocira na Karadzica, a drugom na Mladica) - ipak ne treba dozivljavati kao nekakav "kopernikanski" obrat u pravcu toga da ce sada poceti i sudjenje ljudima iz drzavnih vrhova.

Naprotiv, vjerojatnije je da ce ti vrhovi iskorisiti izrucenja iz redova BH-Hrvata, a sve je vjerojatnije uskoro i BH-Srba, te Bosnjaka, da se nametnu kao kvalificiran posrednik u izrucenjima, malone i neka vrsta "amicea" Suda u Haagu. U Hrvatskoj je to vec i pocelo, bucnom kampanjom u drzavnim medijima, koji su jedva docekali da poslije mjeseci pa i godina totalne suse, najzad prenesu i prve pohvale koje Hrvatskoj stizu iz svijeta. Ako se ovo nastavi po nekim vec vidjenim obrascima, uskoro vjerojatno treba ocekivati i novinske ode Tudjmanu, kao drzavniku koji je spasio obraz haaskome Tribunalu, ako ne i cijeli mirovni projekt medjunarodne zajednice u BiH i sire. Za to ce se, naravno, traziti i odgovarajuca protuusluga, pa je potrpedsjednik Vlade Borislav Skegro vec dan nakon izrucenja Kordica i ostalih, izjavio da Hrvatska ocekuje da MMF deblokira kredite koji su joj obecani.

Ova ocekivanja najvjerojatnije ce jednim dijelom biti i ispunjena, no medjunarodna zajednica predobro je upoznala ovdasnje drzave i drzavnike da bi ih na prvi znak dobre volje odmah nagradila glavnim premijama. Za to se razlog moze naci cak i u samim izrucenjima, kojima ti vrhovi priznaju da imaju puni nadzor nad optuzenima za ratne zlocine, premda se dosad tvrdilo da nije tako, ili se tajilo da ih se drzalo u nekoj vrsti karantene, ili cak u zatvoru (sto je po ovdasnjim nezavisnim medijima, bio slucaj s vecinom Vitezana). Drugi razlog zbog kojeg treba sumnjati da je Zagrebu vec upala sjekira u med, je realna mogucnost da izrucenje veceg dijela Hrvata iz BiH uspori izrucenje Hrvata iz same Hrvatske.

Ono jos nije pocelo, a premda je ispovijed Mire Bajramovica u "Feral Tribuneu" dovela do hapsenja nekolicine Mercepovih ljudi, uz medijska nagadjanja da se obruc stisnuo i oko njega, nije iskljuceno da u hrvatskom vrhovnistvu sada kazu - mi smo svoje ucinili, sada su na redu Srbi i Bosnjaci, i dok ne vidimo sto su oni ucinili, mi ne izrucujemo dalje "nase ljude". Iako ovaj argument ne stoji, jer je Hrvatska potpisala ugovor o suradnji s Haaskim sudom, u kome nema klauzule o "vezanom" izrucenju optuzenika sa sve tri strane (Jugoslavija takav ugovor nije ni potpisala), medjunarodna zajednica tesko ce ga pobiti ako uskoro ne dodje do hapsenja ponajprije Karadzica ili Mladica, a najbolje obojice.

Doduse, Hrvatskoj se moze "kaditi" kako su njene odgovornosti najvece, jer je ona, za razliku od Jugoslavije (a dijelom i BiH), zakoracila jednom nogom u medjunarodne asocijacije. No, to se i dosad radilo, ali Zagreb nije davao znakova da je time impresioniran, niti ga je osobito vrijedjalo sto su ga medjunarodni posrednici prijekorno upozoravali da ga nesuradnja s Haagom stavlja u isto drustvo s Beogradom, pa cak i Palama. Tudjmanova tvrdoglavost splasnula je tek pod snaznim medjunarodnim pritiskom, vecim mozda i od onoga koji je izvrsen u vrijeme hrvatsko- bosnjackog rata, jer je tada Hrvatska natjerana na potpisivanje Washingtonskog sporazuma, a sada se otvoreno spekuliralo i s mogucnoscu nenajavljenih, a mozda i najavljenih ekonomskih sankcija.

Sve u svemu, izrucenje Vitezana, kao dosad najveci korak napravljen u sankcioniranju ratnih zlocina na prosotru bivse Jugoslavije, ipak je korak na jos uvijek gnjecavom i klizavom terenu, i vjerojatno ce tako i ostati dok god se ne pocnu zbrajati i korelirati i ostali aspekti rjesenja bosanske krize (ponajprije onaj koji bi sasvim iskljucio njeno "zakuhavanje" u hrvatsko-srbijanskom susjedstvu). Jer kao sto je nerealno ocekivati da se ta kriza raspetlja i rijesi iskljucivo na izborima, nije vjerojatnije da ce se to uciniti ni ako se sve prepusti sucima u Haagu, koliko god poduzetni i strogi oni bili.

MARINKO CULIC