STEPENICE U PODZEMLJE

SFOR i srpsko novinarstvo

Banjaluka, 7. oktobar 1997. (AIM)

Kada su u proslu nedelju glavnog urednika jednog beogradskog radija pozvali s paljanske Televizije da sa svojom redakcijom javno podrzi njihov strajk i civilni protest protiv SFOR-ovog zauzimanja predajnika u RS, covjek je bio ne malo iznenadjen. (Slijedi obavezno pitanje: "Zasto bas mene"?) Ubrzo se, kaze, snasao i rekao sagovorniku s druge strane zice da ce sazvati sastanak s ljudima u redakciji i javiti im se za dva sata. Potom je sekretarici rekao da, ako ga zovu ovi sa Pala, nije tu. To ga, medjutim, nije smirilo pa je na kraju pozvao telefonom potpisnika ovih redova i ispricao mu "svoj slucaj". Upitan zasto je tako tesko podrzati kolege ciji su sistem prenosa zauzeli strani vojnici, covjek je odgovorio: "Ne mogu reci da sam srecan zbog toga. Jos manje, da mrzim ove sa Pala. Ali, shvati me, njih je nemoguce braniti".

Prvog dana oktobra u RS dogodila se stvar koja ce na prvi pogled biti kao narucena za razne domace i strane cuvare ljudskih prava: jedna strana sila popela se pod punim naoruzanjem na RTV predajnike jedne male zemlje i blokirala program njihovog radija i televizije. Ako je jasno zasto su tako sjajnu priliku da se istaknu ispustili Keti Morton, "Repotreri bez granica", Medjunarodna krizna grupa ili "Zene u crnom", otkuda takva cutnja iz prestonog Beograda, odakle se oglasila samo Demokratska stranka Srbije, koja je saopstila da "odlucno podrzava opravdani protest novinara SRT-a zbog gazenja nacela slobode informisanja". Ni jedan vidjeniji intelektualac, nijedna redakcija, nijedno udruzenje novinara. Da li je i u tako ociglednom vojnom mijesanju sa strane Pale zaista "nemoguce braniti"?

Zasto nije bilo telegrama iz Banjaluke

Glavni urednik SRT-a Drago Vukovic, jedan od onih ciji odlazak zahtijeva Karlos Vestendorp u zamjenu za vracanje signala Palama, rekao je, doduse, da podrsku protestnoj akciji, koju u toj planinskoj varosi vode pod imenom "Slobodno", pruzaju novinari iz citavog svijeta, iako su, zakljucno s nedeljom, objavljene tek poruke iz DSS, zatim iz SRNE, Sindikata RS i Udruzenja pisaca RS. Medjutim, primjetio je Vukovic, podrska nije dosla od kolega iz Studija SRT u Banjaluci, sto je, kako je rekao, "njihov problem". Usavsi, prije samo neku nedelju, u poslednji voz koji je kupio one "sto su odlucili da budu novinari", ljudi iz banjalucke televizije shvatili su kolege s Pala kao jednu tacku na bijelom svijetu prema kojoj mogu gledati s visine. Koordinator banjaluckog studija SRT Radomir Neskovic tako je izjavio da strajk radnika paljanskog studija ne rjesava problem, vec samo komplikuje situaciju. "Oni nisu u strajku vec im je zabranjen rad", gledao je Neskovic dolje na drumove. Odmah zatim Kolegijum urednika banjaluckog studija SRT pozvao je novinare studija na Palama da pronadju rjesenje i prekinu strajk, jer to "nije dobar nacin za rjesavanje problema".

Da li je zaista Pale nemoguce braniti? Kada je prvi covjek SRT-a Miroslav Toholj u srijedu, odmah posto su predajnici zauzeti, najavio strajk gladju, zluradi su ga mogli podsjetiti kako je prije neku godinu u vecernjem Dnevniku SRT jedan voditelj jeo sniclu i cijedio sline gledaocima iz Sarajeva, gdje je ta stvar tada kostala oko stotinu maraka. Bio je rat, reci ce oni koji vjeruju da to moze da se brani. Tacno, ali je i dobar dokaz kako su Srbi vodili dva rata odjednom, nacionalni protiv Muslimana i Hrvata i,kako obicno biva, socijalnu revoluciju protiv onih svojih sunarodnika, kojima je slina na tu nesrecnu sniclu jednako curila kao i Sarajlijama. Sjeca li se neko jos sa koliko je entuzijazma asistirala SRT (tada vise nije bio rat) kada je u februaru prosle godine trideset hiljada sarajevskih domacina za samo nekoliko dana pretvoreno u fukaru. Sjeca li se neko kako je, skoro, ta ista televizija sa udruzenim banjaluckim i paljanskim kadrom pozivajuci se na "pouzdane izvore" predsjednika RS i opozicione lidere izrucivala Hagu i optuzivala ih za etnicko ciscenje. Je li neko, dokon, prebrojao sve izdajnike kojima je na toj televiziji udaren pecat vo vijeki vjekova? Skoro i to bijase, da je iz uzorne rezimske stampe, gotovo pola sata, citan tekst u kome se blati predsjednicki kabinet prenosenjem losih policijskih materijala. Vajni profesionalci i naprasni ljubitelji stvaralackih sloboda zaboravili su da barem na civilni jezik prevedu policijske termine, od kojih je vrvio tekst.

Branioci nacionalne istine

Ali, ne treba biti zlurad, tenkovi nisu jos nikoga naucili da pise. Posebno ne treba da pitaju za kim zvona zvone federalni sljedbenici lika i djela Smiljka Sagolja i Mufida Memije, jer i oni su kao SRT posvojcad cuvenih RTS i HTV i od tog svijetlog primjera laziranja stvarnosti nisu ni mogli, ni htjeli pobjeci. Medjutim, kad je o Srbima rijec, dodatni problem je nastao 1994. godine, kada je SRT poslije jezivih pritisaka iz Beograda, izvrsila oceubistvo i proglasila sebe ekskluzivnim zastupnikom nacionalnog interese svih Srba svijeta. Nacionalna vrlina se potom definitivno nastanila s lijeve strane Drine. Beograd je bio nepopravljivo ustaski i trebalo mu je objasniti kako se moze protiv citavog svijeta na hljebu i vodi, kako Zirinovski samo sto nije donio svoje razorno oruzje poslije kojeg ce majke zakukati i u Vasingtonu. Cuti danas "izdajnicka" Rusija, Crvena armija ni ove jeseni nece preci Drinu, cuti "prodani" Beograd, i ne bez grize savjesti, kaze:"Njih je nemoguce braniti." Cuju se jos samo senatori, cudna druzina nadripatriota, koja svoju pamet iz Beograda donese preko Drine, kao sto gastarbajteri u rodni kraj donose satove od laznog zlata.

Najveci grijeh SRT ipak je ucinjen prema sopstvenim sunarodnicima. Srbima njihova carobna kutija gotovo dvije godine poslije Dejtona, jos nije saopstila da je dosao mir i da vrijedi zivjeti po drugim adetima. Lako je bilo vladati Srbima kada je od njih preko magije ekrana napravljen zivi primjer da je Kusturicino "Podzemlje" cist realizam. SRT je eksperiment "in vivo" koliko se u covjeka moze usuti politicke lazi, pa da opet zivi i svijetom hoda. Ista ta televizija, kao ogledalo one politike, koja vjeruje da su podanici pucina, a svijet gomila dezodoriranih budala lijepih manira i ruznih namjera, moze zato koliko god hoze strajkovati gladju i neradom, pisati pisma po svijetu, traziti telegrame podrske i organizovati umivene civilne proteste, ali u tome ne moze uspjeti. Zasto? Iz prostog razloga sto je za civilni protest neophodna ona mjera "nevinosti bez zastite", koja je od tih krojaca virtuelne stvarnosti daleko kao poslednji cek od srpskog penzionera. Jer, kada ne jede Gandi, on strajkuje gladju. Kada gladuje sef Staljinovog agitpropa, on jednostavno ne jede.

Ako u cijeloj prici o predajnicima SRT bude neceg dobrog, bice to konacan kraj onakvog srpskog novinarstva s lijeve strane Drine, gdje je taj pojam znacio vise od biografske ili lingvisticke odrednice. Jer, srpsko novinarstvo, onakvo kako ga shvataju ne samo na Palama, vec i u krugovima mnogih antipaljanskih novinara, samo je jos jedna zamjena za drustveno politicki rad nacionalno svjesnih drugova. Kada je jedna stranka monopolisala nacionalne poslove i uzurpirala licencu na proizvodnju izdajnika, tada izmedju nacionalnog, drzavnog i patriotskog novinarstva nema razlike, tada su novinari pipci partije na vlasti i nista vise. Kada sve prodje, obicno se zale da su bili iskoristeni, sto je u osnovi tacno. Jedino im ne treba povjerovati kada kazu da dok je trajalo nisu uzivali.

Ali, zasto stranci i zasto tenkovima, poslednja je formula odbrane drzavnog novinarstva na Palama. Jer, problem je sto oni koji danas rade na ubijanju drustveno politickog srpskog novinarstva nisu ucitelji i sto bi njihova akcija mogla znaciti smrt i vecih vrijednosti nego sto je novinarstvo na lijevoj obali Drine. Jer, druzeci se s vojskom, jos se i moze postati covjek, ali ne i novinar. Zbog toga ne treba prema svemu sto se dogadja biti ni zlurad ni komotan. SFOR bi nesvjesno mogao pomoci da nestane najgoreg u srpskoj pisanoj rijeci, ali bi mogao pomoci i da nestane novinarstva medju Srbima uopste i jos koje cega, sto bi one ciji je TV signal blokirao, ostavio u uvjerenju da su i ovaj put sve najbolje znali.

Ivan Djordjevic