DEMOKRATSKA PROTIV AUTORITARNE HRVATSKE

AIM, ZAGREB, 1.10.1997. Kao sto se moglo ocekivati, prilicnu strku u hrvatskim drzavnim medijima izazvala je peticija sto su je na inicijativu splitskog tjednika Feral Tribune potpisala dvanaestorica uglednih politickih i javnih djelatnika Hrvatske. Peticija je simbolicki poslana u Vijece Evrope u Strasbourgu, u povodu inicijative Sjedinjenih Drzava da se Hrvatsku suspendira iz ove evropske asocijacije zbog nepridrzavanja Daytonskog sporazuma, sprijecavanja povratka srpskih izbjeglica, nesuradnje s Haaskim sudom, daljnjeg pritiska na slobodu medija itd.

O americkoj inicijativi potpisnici peticije - Vlado Gotovac, Ivan Jakovcic, Stipe Mesic, Vladimir Primorac, Marin Jurjevic, Stjepo Martinovic, Nikola Viskovic, Ivan Lovrenovic, Izet Hajdarhodzic, Slobodan Prosperov Novak, Boris Maruna i Slobodan Snajder - kazu da iskljucivanje Hrvatske ne moze nikoga radovati jer je njeno uclanjenje u VE otvorilo nadu, istina krhku, da ce potaknuti demokratske procese u zemlji. Ali, dodaju da su hrvatski gradjani predugo trpjeli posljedice katastrofalnih postupaka sluzbene politike, i ako su dosad morali dijeliti sudbinu s njom, u ovom posljednjem slucaju to vise ne zele. Zato traze od Vijeca Evrope da eventualnu suspenziju Hrvatske ogranice samo na njene sluzbene vlasti, a da se ionako sporo ukljucivanje u Evropu nezavisnih institucija, politickih stranaka, nevladinih udruga, medija itd.- nastavi.

Ovo obrazlazu time da nakon sto su jedva napravili prvi korak u Evropu, oni namjeravaju tu i ostati, a tko treba ici na popravni ispit neka ide. Jer mi nismo, podvlace potpisnici, stvorili politicki sistem "demokratske diktature", nismo dijelili BiH ni otvarali koncentracione logore u njoj, nismo prihvatili etnicko ciscenje, a ne pada nam na pamet ni Hrvate koji su cinili zlocine nazivati "nasim ljudima", niti se protiviti njihovom izrucenju u Haag. Hrvatska televizija istu je vecer posvetila podulji prilog Feralovoj peticiji, a vlastima bliski Vjesnik, sutradan, cak dva teksta. HRT podvlaci da peticiju nisu potpisali svi kojima je ponudjena, a posebno apostrofira da to nije ucinio celni covjek socijaldemokrata Ivica Racan, koji je time jos jednom potvrdio da je zreliji i konstruktivniji od drugih oporbenih celnika (posebno je apostrofiran Gotovac).

Za sam tekst Feralove peticije kaze se da je tipican proizvod novinarske skole ovog lista, jer je "duhovito" zaboravio cinjenicu iz "elementarne politicke pismenosti", a to je da se u Vijece Evrope ne primaju, niti se iz njih iskljucuju, gradjani i nevladine institucije, nego drzave. No, jedan od potpisnika peticije Stjepo Martinovic izjavio je u istoj emisiji da smisao potpisanog lezi u necem sasvim drugome - podvuci da uz sluzbenu Hrvatsku, autoritarnu i nedemokratsku, zbog koje je clanstvo u VE doslo u pitanje, postoji i druga, demokratska, koja ne zeli preuzeti odgovornost za postupke prve. Naprotiv, ona porucuje medjunarodnoj i domacoj javnosti da se ogradjuje i srami tih postupaka.

I Vjesnik je pruzio priliku nekim od potpisnika da objasne motive peticije, tako da je Gotovac izjavio da je ona pokusaj diferenciranog pristupa, kako kaznene mjere medjunarodne zajednice ne bi pogadjale sve, ukljucujuci i one koji streme stvaranju moderne demokracije. Jakovcic, pak, smatra kako peticija potice na selektivan pristup u ukljucivanju u medjunarodne asocijacije, i podsjeca da se to djelomicno i dogodilo, kada je Istra primljena u Skupstinu evropskih regija, iako Hrvatska jos nije postala clanicom Vijeca Evrope. Vjesnik, medjutim, ovome dodaje i svoj komentar u kojem pise da je zalosno sto jedna novina koja izlazi u Hrvatskoj otvoreno zali sto nije prihvacena americka inicijativa za hrvatsku suspenziju u VE. U tekstu se dalje podsjeca da se nesto slicno pojavilo i 1993. kada je nekolicina intelektualaca takodjer potpisala peticiju Tudjmanu da se povuce s funkcije.

U toj usporedbi Vjesnik nalazi i razlog za utjehu, jer kaze da ni ta ni Feralova peticija nisu naisli na razumijevanje u hrvatskom politickom tijelu, koje ih ocjenjuje "nerazumnim". Da bi to dokazao, autor cak tvrdi da je 80 posto zastupnika u Saboru odbilo potpisati peticiju, iz cega bi se moglo zakljuciti da je ona nudjena na potpis svim zastupnicima, sto je daleko od istine jer je potpis trazen od sestorice, a dali su ga cetvorica. U svojoj mastovitoj konstrukciji Vjesnik zaboravlja i da po njemu ispada da je cak 20 posto zastupnika ipak potpisalo peticiju. A to je otprilike duplo vise od ukupnog broja potpisnika (12) koji su stali iza peticije.

Zurba s kojom su drzavna glasila reagirala na peticiju ne iznenadjuje, niti iznenadjuje to sto su je docekala na zadnjim nogama. Upada, medjutim, u oci da ona uopce nisu, mozda i iskreno, razumjela sadrzaj peticije, sto se dalo vidjeti i iz njihovih kontakata s urednistvom Ferala od kojeg su zatrazila izjave. Iz tih se razgovora vidjelo da se u tim glasilima uopce ne racuna s time da bi grupa gradjana cak i nezavisnih intelektualaca, mogla isticati neke vlastite vizije, ili cak ciljeve hrvatske drzavne politike, mimo onih koje je vec proklamirao sluzbeni vrh vlasti. To znaci da je u nekoliko godina Tudjmanove administracije potpuno iscezlo, ako je ikada i postojalo, razumijevanje da vlast i drzava, a pogotovo vlast i drustvo, nisu isto. Sve te kategorije ocito su strpane i pomijesane na jednom mjestu, koje podsjeca na veliko nacionalno skladiste cije kljuceve ima samo Tudjmanovo vrhovnistvo, koje jedino odlucuje cega ce u njemu biti, a cega ne.

Jos je, medjutim, indikativnije da su ovoj arhaicnoj predodzbi rodoljuba podlegli i neki, istina, malobrojniji celnici oporbe. Oni su, otklanjajuci potpis na peticiju, takodjer pribjegli tehnickom rasclanjivanju i seciranju peticije, hvatajuci se cinjenice da se drzave a ne pojedince i nevladine ustanove uclanjuju u VE (iako je u tekstu peticije, bas zbog toga da se izbjegnu bukvalna tumacenja, clanstvo u VE koristeno samo kao povod, a zapravo se govorilo o "ukljucivanju u Evropu"). Razumljivo, na HRT-u su se kao slamke uhvatili takve interpretacije, jer im je upravo takav stav u opoziciji bio nasusno potreban.

Ne radi se o uobicajenom oslanjanju na disonancije u oporbi, kojima se pribjegava da bi se pokazalo kako u opoziciji svi ne misle isto, i tako se osujetilo njeno okupljanje protiv aktualne vlasti. Ovdje je razlog mnogo vazniji, jer se ocito po svaku cijenu zeli kolektivizirati krivicu za eventualno iskljucenje Hrvatske iz VE. Kao, ova evropska asocijacija uclanjuje drzave, pa su onda one u cjelini, a ne samo njihove vlasti, i odgovorne ako se to clanstvo prekine. Ovo je, medjutim, samo dio jedne mnogo sire generalizacije, jer su, po istoj matrici, svi odgovorni i za dijeljenje BiH (sto celni ljudi Herceg-Bosne odnedavno i javno sugeriraju), za ratne zlocine pocinjene s hrvatske strane, etnicko ciscenje itd.

Sasvim je jasno i zasto je ovakva generalizacija bas sada potrebna Tudjmanovoj vlasti i njenim medijima. Nakon sto je ona "potrosila" sve svoje inozemne saveznike (sa ili bez znakova navoda) - okrecuci se naprije od Evrope ka SAD, a posljednjih mjeseci od SAD k Evropi - ostalo joj je jedino da maksimalno ucvrsti grudobrane u vlastitom kucnom dvoristu. A to je najlakse, i po dosadasnjem iskustvu najefikasnije, ako se sto veci broj gradjana cini suodgovornom za sluzbenu politiku, a "toboznja individualizacija" odgovornosti (Seks) - odbaci i prezre.

MARINKO CULIC