ANATOMIJA JEDNOG USPJEHA

Seselj i njegovi radikali

AIM, BEOGRAD, 26. 9. 1997.

Po okoncanju parlamentarnih i predsednickih izbora u Srbiji, ustanovilo sa da su svi sem dr Vojislava Seselja i njegove Srpske radikalne stranke (SRS) - gubitnici. Kao predsjednicki kandidat on je osvojio preko milion glasova i izborio ulazak u drugi izborni krug; SRS je dobila osamdeset i jedno mesto u parlamentu i postala druga politicka stranka u Srbiji. Uspjeh radikala je spektakularan. Na predsjednickim izborima 1990, jedinim na kojima je do sada ucestvovao, Seselj je imao tricavih 90.000 glasova, a radikali su u proslom sazivu Skupstine imali 39 mandata... kako niko u buducoj Skupstini Srbije nece imati vecinu, pred radikalima je jednostavan izbor: ulazak u koalicionu vladu ili monolitna i mocna opozicija sa velikim manevarskim prostorom.

Medjutim, ovdje nije rijec o brojkama, stanackim odnosima i parlamentarnoj matemetici. Rijec je o tome da Seselj i njegova stranka sedam godina otvoreno propagiraju velikosrpski sovinizam, vjersku i nacionalnu mrznju; da ne kriju teritorijalne pretenzije prema osamostaljenim drzavama bivse Jugoslavije ili njihovim djelovima; da se zalazu za najprizemniju socijalnu demagogiju; da su u javnom zivotu i za blakanske prilike etablirali nevidjenu bahatost i bezobrazluk; da su proslim ratovima bili inspiratori i politicki kisobran etnickog ciscenja i ratnih zlocina; da se zalazu za pretvaranje Srbije u hibrid izmedju kasarne i koncentracionog logora zarad sukoba sa cijelom planetom.

Stvoreni pocetkom devedesetih u laboratoriji SPS Slobodana Milosevica i njegove policije, Seselj i radikali dobili su ulogu jurisnih grupa za najprljavije poslove u ratovima i razaranje normalnog srbijanskog politickog zivota.

Nekoliko godina to je savrseno funkcioniralo. Potom je doslo do potpunog kraha: ratovi su izgubljeni, umjesto "Velike Srbije" Srbi su nestali sa podrucja u bivsoj Jugoslaviji gdje su vjekovima bili vecina, sama Srbija je u nepojamnoj ekonomskoj i politickoj izolaciji, standard stanovnistva je na nivou treceg svijeta. Milosevic i socijalisti, kao kakav noj, zabili su glavu u pijesak i sada se prave blesavi. Umjesto o "zastiti srpskog naroda pred genocidom", "trabunjanju o "brzim prugama", umjesto "svih Srba u jednoj drzavi" pitanje je da li ce Srbija opstati u avnojevskim granicama, umjesto stvaranja novih srpskih drzava, sada po peti put otvaraju davno izgradjene autoputeve. Prodali su i postu i pokusavaju da budu nesto drugo od onoga sto jesu.

Seselj se nije promijenio. On se i dalje zalaze da zapadna granica Srbije bude na liniji Virovitica - Karlovac - Karlobag; on je i dalje za masovno protjerivanje kosovskih Albanaca; on i dalje sve cini da se etnicki Hrvati iz Srbije istjeraju iz stanova, a njihovoj djeci onemoguci pohadjanje osnovne skole... Seselj i dalje, u nekoj ladici, cuva "zardjalu kasiku za klanje ustasa", mitraljez iz kog je pucao po Sarajevu i dalje je podmazan, gorile koje su nekad premlacivali oponente iz njegovog oskurnog politickog predzivota, sada javno premlacuju ljude, poput advokata Nikole Barovica koji mu je pred kamerom jasno reako ko je i sto je.

Kad su se Milosevic i njegovi suocili sa posvemasnjim porazom, u ocima one Srbije koja im je davala podrsku postali su mlohavi beskicmenjaci. Za lumpenproletarijat bez ikakve perspektive u sto su za svoje vladavine pretvorio najveci dio gradjana Srbije nisu bili dovoljno odlucni, dovoljno beskrupulozni, dovoljno iskreni u "svetom nacionalnom egoizmu". Ispali su pobjedjeni i ponizeni, parije koje moljakaju, koji slusaju diktate "svjetskih mocnika", koji se saginju. Postali su, zapravo, sve ono sto u svom svakodnevnom zivotu upravo taj lumpenproletarijat: jadnici sto sastavljaju kraj s krajem, strijepe pred lokalnim mafijaskim bosovima, pred korumpiranim policajcima, pred prinudnim odmorima, koji strahuju od svake promjene drzavne politike prema sitnom svercu od koga zive. Sav taj svijet, svaki dan, gleda kako se sve oko njega raspada: porodicni zivot, socijalne i drustvene veze, pravna sigurnost, u krajnjoj liniji - sama drzava. Jucer je bilo bolje od danas, danas je bolje od sutra.

Gradjanske demonstracije u Srbiji 1996/97 zbog nepostovanja volje biraca na lokalnim izborima definitivno su utjerali gore pomenute u radikalski biracki korpus. Rezim se pokazao kao slab, ogoljen i nesposoban da zavede "red, rad" i disciplinu". Cinilo se da su promjene neizbjezne i da je pitanje dana kada ce se sve srusiti kao kula od karata: katastrofalna nacionalna i vanjska politika, policijska represija, klijentalisticka i mafijaska ekonomija, citav sistem vrijednosti stvaran tokom mracnih godina velike Miloseviceve avanture. Vecina u Srbiji na to naprosto nije bila spremna; nepojamno jadana i raspamecena, morala bi se odreci svega onoga na cemu je gradila kakvu-takvu sigurnost prezivljavanja i redefinisati sve ono zbog cega je tu gdje jeste.

Seselj se, tada, pokazao kao jedina cvrsta konstanta. Dok su se socijalisti doimali kao guske u magli, radikali su nudili "cvrstu ruku"; dok su gradjani Beograda, Nisa, Kragujevca i drugih gradova bili na ulicama, Seselj je kao gradonacelnik Zemuna dijelio opcinsku zemlju za placeve, masovnim dodjeljivanjem dozvola za otvaranje kioska legalizirao je sitni sverc, najeftinijom demagogijom rekalmirao je pomenuti grad kao ogledno dobro.

Treba, zaista, biti izuzetan poznavalac stranackog zivota u Srbiji pa moci nabrojiti vise od pet radikalskih glavesina. Seselj, kao lider u potpunosti personificira ovu stranku: svi ostali poput njenog generalnog sekretara Aleksandra Vucica, te potpredsjednika Tomislava Nikolica i Maje Gojkovic doimaju se kao njegovi neuspjeli klonovi. Takodjer, sem sto kakvih sovinistickih jurodivih nema niti jedne javne licnosti koja ih jasno i nedvosmisleno podrzava. Zatim, tokom protekle predizborne kampanje, Seselj nije odrzao niti jedan miting, njegova stranka nije ucestvovala u ratu propagandnih plakata, u mnogim djelovima Srbije radikali nisu formirali niti jedan stranacki odbor. Cijela kampanja nije bila nista drugo do gostovanje na drzavnoj televiziji gdje je radikalski lider bahato vrijedjao sve oponente sem socijalista i zakupljenih termina na lokalanim elektronskim medijima gdje je kao papagaj ponavljao svoje sovinisticke i ultradesnicarske slogane.

Otkud onda takav uspjeh Seselja? Uvrede i prijetnje iz njegovih usta su lumpenproleterskom sloju zvucala kao nesto sto oni zele nekom reci ali se ne usudjuju. Sto je jos vaznije, on nikog nije zvao na akciju - ponudio se da za sve koji sjede u svojim domovima, ispred televizora, u toplim papucama, obavi sve prljave poslove i izlijeci ih od svih frustracija - kako nacionalnih, tako i onih izazvanih svakodnevnom bijedom i besperspektivnoscu.

Dio javnosti smatra Seseslja za socijalisticko strasilo koje oni u svakom trenutku mogu eliminirati; drugi dio da ce ga realnost urazumiti, te da su njegove tlapnje i mracne prijetnje samo predizborni politicki folklor. I jedni i drugi zaboravljaju da je sve sto je mogao, na mikro planu, Seselj realizirao u Zemunu: opcinske novine objavljuju preko sto njegovih fotigrafija, lokalna vlast se pretvorila u organ stranke, svi nacionalni incidenti koji su se mogli izazvati - izazvani su. Poptuno je svejedno da li se to dogodilo uz blagoslov vladajucih socijalista ili oni nisu bili u stanju da obuzdaju svoje ultradesnicarsko "cedo". Tehnologija njihove vlasti - nakon sto su razorili institucije i normalan politicki zivot - jednostavno vise ne moze bez radikala.

Postoji fotografija stara nekoliko godina iz predvorja Skupstine: Seselj sa uperenim pistoljem u fotoreportera, dakle u sve one koji gledaju fotografiju. Sada ostaje da se vidi u kom ce cinu ovdasnje drame taj pistolj, upravo kroz parlament i ono sto se zove legalni organi vlasti - opaliti.

Filip Svarm (AIM)