NAJBOLJE JE KAD SI KOD KUCE?

ODLAZAK ILI OSTANAK MLADIH U BiH

Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih zemalja koja ima visok procenat visokoskolovanih kelnera, vozaca, taksista, sekretarica... Istovremeno, posla nema za ekonomiste, ljekare, arhitekte... Ostati ili otici iz Bosne pitanje je koje je poprimilo sudbinsku narav. Hiljadu je razloga za odlazak i mnogo manje za ostanak. I medju onima koji se vrate u Bosnu puno je onih koji ponovo zele nazad

AIM, SARAJEVO, 24.09.97. Kada vam jedna autoritativna medjunarodna organizacija koja se bavi istrazivanjima kriznih podrucja saopci da u vasoj drzavi tek nesto manje od 60 odsto ljudi nema posla, nije li to onaj potrebni i dovoljni podatak koji je nedostajao da shvatite kako je doslo vrijeme za odlazak u neke bolje krajeve? Sama cinjenica da jedna takva organizacija egzistira u vasoj blizini daje neprijatan osjecaj. Uz ovo ide i opca slika beznadja koja tjera sve vise mladih i obrazovanih ljudi da napuste BiH.

Prema podacima Zavoda za zaposljavanje, zakljucno sa petim mjesecom ove godine 168.015 lica na podrucju Federacije sa bosnjackom vecinom trazilo je posao. Medju njima najvise je ekonomista, pravnika, inzinjera poljoprivrede i masinstva, stomatologa, ljekara i, pomalo nevjerovatno, ali u doba postratne rekonstrukcije nezaposleni su i arhitekti. Tmurnu sliku bosanske bezperspektivnosti upotpunjuju i podaci drzavnog Zavoda za statistiku po kojima je na cjelokupnoj teritoriji Federacije BiH 190.465 nezaposlenih. Od tog ogromnog broja samo 674 lica primaju socijalnu pomoc.

U ukupnom broju nezaposlneih cak 1.927 su visoko strucni kadrovi. U ove cifre ide i broj od 65.520 nezaposlenih zena, ali taj broj je sigurno veci, jer Statisticki zavod ne raspolaze podacima o broju nezaposlenih zena na teritorijama koje su pod kontrolom HVO-a, kao sto ne posjeduje ni informacije o broju nezaposlenih u drugom entitetu. Cifra onih koji traze posao bila bi jos veca kada bi se moglo uci u trag svima onima koji nisu prijavljeni. Na srecu, ili na nesrecu, 150. 000 bosanaca i hercegovaca radi "na crno".

Nije samo nezaposlenost razlog odlaska sa prostora BiH. Kada glavni grad drzave ima tek jedan pravi disco klub i dva takozvana, dvije sale za koncerte, dva pozorista, kad se u Visokom zatvara muzej, eksponati smjestaju u neki podrum, a zgrada se prilagodjava za buducu svrhu - centrala SDA, onda je zlo prevazislo dobro i stvorene su sve pretpostavke da mladi bjeze sto dalje mogu.

Inat bez rezultata

BiH je prije rata imala 4,3 miliona stanovnika. Za vrijeme rata 1,2 miliona ih je otislo u druge zemlje. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma tek njih 90.000 vratilo se u domovinu. Od toga, prema podacima UNHCR-a, cak 70.000 u Sarajevo. To na neki nacin prouzrokuje nove emigracije. Oni koji su bili ovdje, u vecini slucajeva mladi, odlaze u prekookeanske zemlje sa zeljom da se nikada ne vrate. Vecina ce vam reci: sto dalje, to bolje. Opravdanje, pomalo i sami pred sobom, nalaze i u tome da ne zele u svojoj vlastitoj zemlji biti gradjani drugog reda. Ako im je to sudbina bar ce to biti negdje gdje ih niko ne zna.

Nakon pet godina rata razocaranost je, moglo bi se reci, kolektivna psiholoska karakteristika mlade generacije. Narocito bivsi borci ne vide smisao u ostanku ovdje. Spomenut ce da ne znaju sta bi sa sobom nakon svega sto su prosli.

SAD su ove godine ponudile program za 8000 ljudi iz BiH koji bi mogli dobiti trajne useljenicke vize za ovu zemlju. Prema nezvanicnim podacima, samo za mjesec dana prijavilo ih se cak 5000. Pored SAD-a slican program za useljenje imaju i Kanada i Australija. Prvi uslovi koje tih 8000 ljudi trebaju ispuniti je da su mladi, zdravi, obrazovani i po mogucnosti da dolazi cijela porodica. Izgleda da su takvi svugdje dobro dosli sem u svojoj zemlji. Do sada, prema podacima Ministarstva za socijalnu skrb i izbjeglice, 5000 Bosanaca prihvatilo je ovu ponudu prekookenaskih zemalja.

Tokom svakog rata dolazi do velikih migracija stanovnistva. Po zavrsetku konflikta, najmanje 30 odsto izbjeglica se ne vrati u maticnu zemlju, uglavnom mladi. Razlog zasto su to vecinom mladi su modeli po kojima razlicite zemlje daju azile. Vecina ide po principu da prvenstvo pri dobijanju azila imaju oni koji brzo i uspjesno zavrse kurseve jezika. Oni nakon toga brzo dobiju posao. Naravno, da jezik lakse uce mladji i obrazovaniji. Neki od njih se odmah opredijele za trajni ostanak, a neki zele ostati dok ne sakupe dovoljno novca za povratak. Taj proces zna trajati i po desetak i vise godina. Za to vrijeme veliki broj oformi porodice, adaptira se u novoj sredini i zaboravi odakle dolaze.

Nedavno je Njemacka ponudila projekat zaposljevanja 1.000 mladih bosanskih strucnjaka. Projekat se sastoji u tome da se povezu strucnjaci raznih oblasti koji su prognanici u Njemackoj, sa firmama u BiH koje nude posao. Njemacka se obavezuje da za svakog pojedinacno odvoji 450 DEM za platu u periodu od jedne godine, plus 7.000 DEM koje bi trebale biti utrosene u nabavku potrebne opreme za rad jednog lica. Svaka firma bi na ove svote dodala i redovnu platu koju bi sama isplacivala. Nasa Vlada nije uradila nista po pitanju ovog projekta, a posao "odradjuju" nevladine organizacije u BiH. Medijski, takodje, ova ideja nije propracena.

"Genocid" nad mladoscu

Mnogo bolje od ove ideje propracena je ideja o placanju redovnog studija. I pored toga sto je odbijena, bar od strane Vlade Sarajevskog kantona (na koliko dugo ne znamo) medju studentima i dalje vlada panika. Mnogi su spremni prekinuti studij ili otci vani gdje bi nastavili studirati pod nekim drugim uslovima. Sami profesori kazu da, ako bi se ovaj plan zaista realizovao, ove godine moglo bi doci do jos jednog "genocida" u BiH, a zrtve bi bili mladi. Drzava bez mladih, ma kako to trivijalno zvucalo, nema buducnosti. Zbog masovnog odliva kadra, po procjenama kompetentnih naucnih radnika, vec do sada BiH je izgubila vise novca nego sto je sve ukupno utroseno na obnovu ratom unistene BiH! Naime, za svakog obrazovanog mladog covjeka utrose se tokom skolovanja ogromne pare (godisnje oko 10 000 DEM) a sa njegovim odlaskom u inostranstvo odu jos vece sume novca koje bi on proizveo svojim radom.

Kako to u zivotu obicno biva, za sve do cega vam je stalo morate se boriti. Drzava malo toga cini kako bi zainteresovala mlade ljude da ostanu u u okvirima BiH. A prostora za djelovanje ipak ima. Strucnjaci kazu da je apsurdno planirati ekonomski razvoj, a zanemariti socijalni jer su oni usko povezani. Predlazu promjenu stambene politike jer je mali broj mladih nosioca stanarskog prava. Traze uvodjenje institucija kao sto su savjetovalista za porodicu, ili cak model Hrvatske i Svedske koje imaju Ministarstvo za planiranje porodice. Predlazu mnogo toga, ali bar iz perspektive mladih, malo toga se radi. Za to vrijeme Amerikanci, Kanadjani i Austalijanci im grade kule i gradove u vazduhu. Kada stignete tamo, sve to ne izgleda tako sjajno, kazu oni koji su probali. Ali, ipak malo ih se opredijeli na povratak u BiH. Spremni su u Americi raditi i po 16 sati dnevno cak i najprljavije poslove, samo da ne budu u BiH. Ipak, kada dodju ovdje u posjetu, svi oni u rekordnom roku pronadju dobro placene poslove, jer moraju zaraditi za zivot vani, a ovdasnji opet ostanu kratkih rukava. Ma koliko to bolno bilo, ali ovo potvrdjuje da je mnogo perspektivnije otici nego ostati. Izgleda da je jedino "za" ostanka osjecaj pripadnosti, koji i nije neki pretjerano bitan osjecaj za zivot. U Americi bar imaju psihijatre koji lijece takve stvari, a ovdje manjkaju cak i oni.

Faris DERVISEVIC (AIM Sarajevo)