600 KUCA CEKA SVOJE STANARE

AIM, ZAGREB, 23.9.1997. U pismu koje je Gerard Fischer, voditelj civilnih poslova UNTAES-a nedavno uputio hrvatskoj Vladi, nabrojavsi pedantno niz mjera koje je potrebno uciniti da bi se proces mirne reintegracije istocne Slavonije pomaknuo s mrtve tocke, nalazi se i jedno koje hrvatska vlast krije kao zmija noge. Natuknica koja se odnosi na taj problem kaze kako valja zadrzati sadasnji tempo povratka Srba, ali da se i hrvatske prognanike mora potaknuti na povratak u Podunavlje na osnovu mehanizma utvrdjenog od strane Zajednicke radne grupe. I dok se Srbi, u ritmu od stotinjak osoba tjedno vracaju u mjesta u kojima su zivjeli prije "Bljeska" ili "Oluje", povratak Hrvata ne ide ni priblizno onim tempom koji je dogovoren. Ni jedan medij pod kontrolom drzave nije objavio cinjenicu da ovoga trenutka na podrucju UNTAES-a - u nekoc etnicki mjesovitim sredinama - postoji 600 kuca koje su useljive i koje cekaju svoje nekadasnje stanovnike. Ako prosjecna hrvatska obitelj ima cetiri clana, to znaci da bi se ovoga trenutka u Podunavlje moglo vratiti gotovo 2.500 osoba.

No, u Podunavlje se - osim kad je rijec o selima koja su prije rata bila nastanjena gotovo iskljucivo hrvatskim zivljem (Podgradje, Lipovac, Nijemci, Antunovac) nije vratio gotovo nitko. Zagrebacki "Vjesnik" nedavno je pod velikim naslovom preko cijele stranice objavio kako se u Vukovar vratio jedan Hrvat, ali nije objasnio zbog cega se ne vracaju i drugi. Mato Simic, predsjednik Zajednice prognanika Hrvatske, sada zastupnik u Saboru, osoba koja se ovog proljeca oglasavala svakog tjedna u elitnim televizijskim terminima i na cijelim stranicama rezimskih novina, kritizirala "neucinkovitost UNTAES-a" koji "koci povratak prognanika", naglo je zasutio i gotovo se povukao u anonimnost. Raniji ucestali prosvjedi prognanika, koji su posebnim autobusima iz prognanickih naselja vodjeni po raznim protestnim skupovima, sada naglo nemaju svoje organizatore, a iz politickog rjecnika hrvatskih duznosnika prioritet njihova povratka kao da je iscezao.

Zasto je jedna od dezurnih tema hrvatske politike - povratak prognanika u svoja predratna mjesta - odjednom sisao s liste prioriteta? Kad je hrvatski predsjednik Tudjman, u jeku svoje predsjednicke kampanje stigao u Vukovar "vlakom povratka", sve je bilo organizirano s (predizbornim) ciljem da je upravo on ta osoba - koja shodno svojim ranijim obecanjima - vraca Hrvatsku u Vukovar. No, kako je ovih dana zapazio "Vjesnik", od tada se u Vukovar vratio samo jedan Hrvat. I ne samo to: sada je UNTAES taj koji pozuruje povratak Hrvata, jer se u dvosmjernom povratku pojavio izraziti "debalans". Srbi odlaze i napustaju zaposjednute (hrvatske) kuce, ali Hrvati nikako da se vrate.

Iako je tesko govoriti u postocima, znacajan dio prognanika u sest godina izgnanstva prilicno se dobro snasao u novim sredinama. Jedno vrijeme najbolji automobili po Zagrebu nosili su registracijsku oznaku "VU", kao sto je i u Osijeku velik broj mercedesa, BMW-a i audija visoke klase imao tablice "VU" i "BM". Dio prognanika zapoceo je biznis u novim sredinama, djeca su im posla u skolu, uselili su se u stanove ili kuce izbjeglih Srba, supruge su im nasle zaposlenje  Ukratko, zapoceli su novi zivot i za sest godina prognanstva pustili duboko korijenje u novom okruzenju, izgradivsi standard kakvog ranije nisu imali. Neki od celnika Zajednice prognanika Hrvatske javno su pricali kako se vise ne kane vratiti u svoja ranija prebivalista: ne napusta im se stanove koje su "oslobodili", radna mjesta o kakvima su samo mogli sanjati, ne ispisuje im se djecu iz srednjih skola, koja bi - da se vrate u Baranju ili Vukovar - u gimnaziju ili drugu srednju skolu, umjesto tramvajem, morali putovati vlakom ili medjugradskim autobusom.

I dok se za one koji su se snasli i koji u armiji prognanika ipak prdstavljaju samo vrh piramide i ranije moglo pretpostaviti da vise nece ceznuti za povratkom u svoja porusena sela, sto je s onima koji i danas zive u prognanickim naseljima ili kojekakvim nuznim smjestajima? Sto je s onim slojem prognanika koji su ranije bili idealni materijal za manipuliranje i pokazivanje prognanickog nezadovoljstva, koji su protestirali pred UNTAES-ovim nadzornim tockama, blokirali njihova vozila i na svakom im koraku pokazivali koliko su nezadovoljni njihovom sporoscu i neefikasnoscu. Prilikom jednog predavanja u Osijeku, koje je tematski bilo znatno sire od problema prognanika i njihovog zivota u izgnanstvu, Jacques Paul Klein, donedavni prijelazni upravitelj UNTAES-a govoreci o postkomunistickoj Europi, morao je saslusati bujicu optuzbi na svoj racun. Iako je predavanje bilo akademsko (Klein je, uz to sto ima titulu generala americke vojske, i povjesnicar) namijenio uglavnom profesorima i studentima osjeckog Sveucilista, netko je namjerno doveo najradikalnije prognanike s nakanom da provociraju prijelaznog upravitelja.

Razlog zbog kojeg se u hrvatsko Podunavlje ne vracaju ni prognanici koji zive u tijesnim i neuvjetnim naseljima i po kojekakvim improviziranim smjestajima, valja traziti na nekoliko razina. Prvo, njih se godinama uvjeravalo kako ce se u svoje domove vratiti tako da ce na celu svake prognanicke kolone ici postrojba Hrvatske vojske i policije. Treba se samo sjetiti "vrucih parola" s govornica razlicitih prognanickih skupova, koji su iskljucivo tako vidjeli svoj povratak. Treba, dakako, spomenuti i bjesomucnu medijsku propagandu, narocito onu na televiziji (u sto se svakako uklapa i jos aktulani TV- spomenar, u kojem se tendenciozno vraca krvavi film ratnih stradanja) kojom se ljudima godinama objasnjavalo da nikakvog zajednickog zivota sa Srbima vise ne moze biti. Tome su svoj obol dali i mnogi hrvatski politicari u svom obracanju prognanicima, posve marginalizirajuci one glasove koji su se zalagali za oprost svima koji u ratu nisu okrvavili ruke, pledirajuci za miran zivot jednih pored drugih. I na kraju, treba biti posve realan i spomenuti strah kao cinjenicu koja mnoge odvraca od povratka u nekoc mjesovite sredine u kojima su prije rata zivjeli. Taj strah nije samo posljedica medijske propagande i manipulacije; on je realan utoliko sto se i onaj Hrvat koji odobrava maltretiranje Srba koji se vracaju u svoja ranija prebivalista (jos je svjez primjer Hrvatske Kostajnice) nasamo pita ceka li i njega ista sudbina ako se vrati u Vukovar.

Sve nabrojano samo je posljedica dvostruke hrvatske politike prema Podunavlju, koja je u stvari, bar kad je prica o mirnoj reintegraciji bila na svom pocetku, u primisli uvijek imala mogucnost vojne opcije. Problem je bio sto se ta politika namjerila ne odlucnost jednoga Kleina koji je - shvativsi s kim ima posla - pronasao prave metode kako da ono u sto su svi sumnjali - a sto se nazvalo mirnom reintegracijiom - doista provede u djelo. Sad kad se u tom pravcu otislo predaleko i kada je doista nezamislivo da Hrvatska vojno udje u Podunavlje, kad valja ispuniti sva obecanja i reintegrirati podjednako ljude s tog prostora kao i drzavni teritoirij, dogodilo se ono sto se moglo i ocekivati. Prognanici naprosto ne zele u svoja nekadasnja mjesta.

Hrvatskoj ce se - na kraju - mozda dogoditi nesto sto se doista nitko nije nadao. Sve glasnije zahtjeve medjunarodne zajednice da se mandat mirovnih snaga u Podunavlju produzi i nakon 15, sijecnja, ona ce, nakon stanovitih gundjanja za unutrasnju upotrebu ipak prihvatiti s olaksanjem. Ne bude li nasla nacina da stimulira prognanike na povratak, bit ce potiho sretna sto mandat UNTAES-a jos traje, ostavljajuci joj vremena da pronadje formulu njihova povratka.

DRAGO HEDL