TUDjMAN JE ZNAO ZA ZLOCINE

AIM, ZAGREB, 22.9.1997. Drzavni vrh Hrvatske znao je za masovna stradanja Srba na pocetku rata, ne samo u Gospicu i Pakrackoj Poljani. Proizlazi to iz mnogih svjedocenja koja su se pojavila nakon sto je prije tri tjedna Miro Bajramovic, nekadasnji pripadnik takozvane Mercepove postrojbe, javno svjedocio o mucenjima i likvidacijama politicki i etnicki nepodobnih ljudi. Po njegovoj ispovijedi, samo na spomenute dvije lokacije smrti stradalo je oko cetiristo Srba.

Slijedom te sokantne price, objavljene u nezavisnom "Feral Tribuneu", odmah su, uz Bajramovica, uhapsena jos trojica njegovih nekadasnjih drugova po oruzju, koje je ovaj prozvao kao pocinitelje zlocina. Svi se oni zasad brane sutnjom, a Bajramovic je istraznom sucu porekao ono sto je novinama ispricao - da je vlastitom rukom ubio sedamdesetak ljudi. Njegovu su pricu demantirali i Tomislav Mercep, zapovjednik jedinice sastavljene od dragovoljaca, koja je formalno bila u okviru Ministarstva unutarnjih poslova, i njemu tada neposredno nadredjeni, ministar policije Ivan Vekic. Bajramovic je za njih rekao da su sve znali i da su naredjivali likvidacije. Oni su ga pokusali dezavuirati kao nepouzdana covjeka, kronicnog alkoholicara, notornog lazca, kradljivca videorekordera, s kojim su i sami svojedobno imali problema, patolosku licnost kriminalne proslosti koja ce zavrsiti u ludnici. Pobijali su sve njegove navode i dokazivali da je rijec o izmisljotinama kojima se nastoje difamirati svi dragovoljci, oblatiti Domovinski rat i generalno atakirati na Hrvatsku. Mercep je prijetio da "dragovoljci vise nece trpiti uvrede i ponizenja u drzavi koju su stvorili" i da ce uskoro oni odredjivati pravila igre: "Odgovorit cemo na nacin koji mozda nece biti zakonit", rekao je on.

Unatoc tome, s vremenom je u medijima sve vise dokaza da Bajramovic nije izmisljao. Tako je odvjetnik Anto Nobilo, koji je 92. godine bio zamjenik okruznog tuzitelja u Zagrebu, izjavio da je Bajramovicevo svjedocenje mozda netocno u nekom detalju, ali je vjerodostojno u kljucnim cinjenicama. Po njemu, vecinu tih optuzbi drzavno tuziteljstvo zna vec pet godina, ali je, kako kaze Nobilo, prikrivalo izvrsitelje i zataskavalo veliki zlocin. U novinama su objavljeni policijski zapisnici sa svojedobnih saslusanja pripadnika Mercepove grupe, koji su 92. godine bili zatvoreni, pa iako su svoje zlocine priznali - pusteni su i oslobodjeni iz proceduralnih razloga.

Svjedocenja iz razlicitih izvora potvrdjivala su i nadrastala Barjamovicevu pricu. Pojavio se izvjestaj Srpskog demokratskog foruma o stradanjima Srba, prema kojem je od 1991. do 1995. godine u Hrvatskoj ubijeno 186 srpskih gradjana. Objavljeno je povjerljivo pismo povjerenika za Vukovar Marina Vidica Bilog, kojim se u ljeto 91. godine, prije pravog pocetka rata, od predsjednika drzave trazi da zaustavi Mercepov eskadron smrti. Objavljeno je i povjerljivo pismo Ante Karica, vladinog povjerenika za Gospic. On je u jesen 91. godine obavijestio Tudjmana o likvidacijama Srba u Gospicu, koje nisu provodili samo mercepovci, nego i Tihomir Oreskovic, u to vrijeme tajnik Kriznog staba, a danas nacelnik opcine Perusic.

Umjesto pitanja jesu li se zlocini dogodili, sve se vise namece dilema tko je za ta zlodjela zapravo odgovoran - samo izvrsitelji ili i oni koji su im naredjivali, tolerirali, prikrivali, koji su sve znali a nista nisu poduzimali. Policija tvrdi da je ona cista. Kazu: iako se radi o njihovim ljudima - mercepovce su 92. godine zatvorili, pa su, po njima, odgovorni oni koji su ih pustili. Sve se cesce apostrofira odgovornost sadasnjeg potpredsjednika Sabora Vladimira Seksa. Prvi ga je prozvao Nobilo. On tvrdi da je Seks, koji je 92. godine bio drzavni tuzitelj, najodgovorniji za pustanje Mercepove grupe iz zatvora.

Seksa je prozvao i Josip Manolic, u vrijeme zlocina u Pakrackoj Poljani sef tajnih sluzbi i po mnogim ocjenama drugi covjek u drzavi. Manolic tvrdi da je Seks zataskao i Pakracku Poljanu i Gospic, a, prema njegovoj interpretaciji, svi su drugi - nevini. "Stratiste u Pakrackoj Poljani nije bilo izraz sluzbene hrvatske politike", kaze on i dokazuje kako je drzavni vrh, a poglavito predsjednik Hrvatske, inzistirao da se povede istraga i utvrdi odgovornost, cim se za zlocine saznalo. Manolic priznaje da su "u samom vrhu drzave postojali ljudi koji su se slagali s tim da Srbe treba ubijati samo zbog etnicke pripadnosti". Smatra kako se tom okolnoscu moze objasniti cinjenica da je Mercep od ljeta

1. godine do pocetka ove godine bio savjetnik ministra policije, a njegovi su ljudi dobijali visoka odlikovanja. "Mercep je imao zastitnike u samom vrhu hrvatske drzave", tvrdi Manolic i precizira da je rijec o Vladimiru Seksu, koji je, "kao drzavni odvjetnik inicirao pustanje iz zatvora i oslobadjanje Mercepove skupine".

Seks je uzvratio udarac. On dokazuje da su upravo svojedobni zamjenici okruznog javnog tuzitelja - poimence Nobilo i njegov nasljednik Rubesa - najodgovorniji za prikrivanje zlocina iz Pakracke Poljane. Peruci sebe, on dokazuje kako su njih dvojica propustili upozoriti na okolnosti zbog kojih su pripadnici Mercepove grupe kasnije morali biti pusteni. Smatra da to nisu ucinili iz neznanja, nego namjerno - on govori o svjesnoj opstrukciji - da bi se tesko kompromitiralo hrvatsko pravosudje. Sto se Manolicevih optuzbi tice, Seks tvrdi da on u svojoj; kako je rekao, neizljecivoj udbaskoj maniri, optuzujuci druge, zapravo nastoji prikriti vlastitu odgovornost. Podsjeca ga da je bio mocniji od njega, da je stvari mogao rijesiti jednim telefonskim pozivom i da je on namjestio Mercepa u Ministarstvo policije. Smatra da je njegova obrana predsjednika drzave lazna i da on zapravo pokusava Haaskom sudu privesti "dio hrvatskog vrha na celu s Tudjmanom, prikazujuci ih kao idejne zacetnike, poticatelje i skrivatelje zlocina".

Tko je, dakle, odgovoran za teske zlocine pocinjene prije sest godina, uglavnom nad Srbima? Pouzdani izvori tvrde da je, nakon Bajramoviceve ispovijesti, Tudjman odobrio pokretanje istrage i protiv Mercepa. Iako je krajnje nakaradno da je za istrazivanje zlocina potrebna instrukcija s najviseg mjesta, ta cinjenica pokazuje gdje je zapravo odgovornost. Ne samo za svojedobno pustanje mercepovaca, nego za neshvatljivu benevolentnost prema zlocinu. Da je htio - hrvatski je predsjednik to mogao napraviti i mnogo prije. On je uvijek dosad branio Mercepa; na sve je optuzbe odgovarao kontraargumentom da je on zasluzan za hrvatsku obranu.

Tudjman je sve znao, kao sto su znali i Manolic i Seks, svi odreda vrlo mocni, najmocniji ljudi. Ako se nista efikasno nije pokretalo - to znaci da je takva bila politicka odluka. Kao sto je sada odluka o pokretanju istrage - takodjer politicke prirode. Vise je razloga zbog kojih Tudjman danas u ovom pitanju odlucuje drugacije nego prije pet godina. Jedan od presudnih razloga naveo je odvjetnik Nobilo. On rece da ce Mercepovoj skupini suditi hrvatski sudovi ili ce, u suprotnom, njihovo izrucenje traziti Haaski tribunal. Stvari je mnogo lakse drzati pod kontrolom - i dozirati prema okolnostima - ako se proces vodi u Hrvatskoj.

JELENA LOVRIC