Sida u Crnoj Gori

Kad se udruze neznanje i strah

PN: Sudbina sedmogodisnjeg djecaka inficiranog HIV-om dovela je crnogorsko drustvo pred izbor nacina na koji ce zivjeti i boriti se sa "kugom dvadesetog vijeka". Za sada je glas nauke i etike nemocan pred barijerama neznanja, straha i kvazi morala.

TXT: Dok sedmogodisnjak zdravog izgleda i natprosjecne inteligencije (zakljucak psihologa na osnovu uradjenih testova) sa svojom majkom sjedi u praznoj ucionici, ispred skole protestuju roditelji koji ne zele da njihova djeca idu u skolu sa njim - nosiocem smrtonosnog virusa. Ova slika je predstavljala nastavak price koja traje vec vise od godinu dana. Toliko zapravo HIV- pozitivan djecak iz Podgorice i pored ljekarskog uvjerenja da od njega okolini ne prijeti opasnost od zaraze, ceka svoj prvi skolski cas.

Saznanje da je medju djacima koji su upisani u prvi razred jedne ovdasnje osnovne skole ponovo i djecak u cijem tijelu boravi potencijalni izazivac AIDS-a, navela je grupu roditelja da skupa sa svojom djecom u skolskom dvoristu naprave mini-protest. Uzaludna su bila uvjeravanja dr Novice Vujosevica, direktora Zavoda za zdravstvenu zastitu u Podgorici, da je djetetu mjesto u skoli, i insistiranje da je "drzava duzna da mu obezbijedi redovno skolovanje". Preplaseni roditelji su ostali gluvi na ljekarska uvjeravanja. Njihovom zahtjevu da se inficiranom djecaku ne dozvoli pohadjanje skole po svemu sudeci bice udovoljeno. Nesretni malisan vec desetak dana ne ide u skolu cekajuci "konacno rjesenje problema" koje je obecao crnogorski ministar obrazovanja, Dragan Kujovic.

Poslije burnog protesta roditelja njegovih nesudjenih skolskih drugova, djecak je proslog septembra vracen kuci uz formalno obrazlozenje da ne moze poci u skolu posto nije napunio sedam godina. Ove godine ne postoji mogucnost da se pronadje takav izgovor, pa se ministar Kujovic, poput svog prethodnika Predraga Obradovica, nasao u nebranom grozdju pokusavajuci da i ovom djetetu omoguci zakonom zagarantovano redovno osnovno skolovanje. Bez podrske strucne i laicke javnosti, u vremenu kad o ovom pitanju svoj sud najglasnije iznosi "ulica", nemocan da svoju odluku o upisu djeteta u skolu sprovede u djelo, Kujovic ce po svemu sudeci biti prinudjen da slucaj rijesi na nacin koji ce djetetu uz sticanje osnovnog obrazovanja donijeti samocu i izolaciju. Najavljuje se dakle sljedece: ili ce djecak u ucionici sjedjeti sam, ili ce uciteljica dolaziti kod njega i drzati mu nastavu u stanu.

Ideja da se neduzno ljudsko bice, po okolinu bezopasno i bez sopstvene krivice, javno obiljezi i izopsti iz drustvene zajednice dobija, tako, jasne obrise. Suoceno sa neznanjem i strahom koje izaziva virus humane imunodeficijencije (HIV) ovdasnje drustvo demonstrira svoju nespremnost da shvati i prihvati standarde civilizovanog svijeta. Nastranu to sto se ovakvim postupanjem dovode u pitanje i najelementarnija ljudska prava, koja su garantovana i Ustavom Crne Gore. U njemu, izmedju ostalog, pise: "Gradjani su slobodni i jednaki bez obzira na bilo kakvu posebnost ili licno svojstvo" - clan 15. "Jamci se nepovredivost fizickog i psihickog integriteta covjeka, njegova privatnost i licna prava" - clan 20. "Jamci se zastita podataka o licnosti. Zabranjena je upotreba podataka o licnosti van namjene za koju su prikupljeni" - clan 31. Te{ko je prihvatiti da su ove norme postovane kada je u pitanju dijete koje, mozda jos jednom treba naglasiti, nije opasno po okolinu. Zapravo, ocigledno je da je ucinjeno mnogo, sto svjesnih, sto nesvjesnih propusta i prekrsaja.

Ovakvim postupanjem Crna Gora krece putem koji je prokrcila Kastrova Kuba. Kubanski vojnici koji su se poslije visegodisnjeg boravka u Africi vratili kuci inficirani virusom HIV-a, uhapseni su i zatvoreni u logore, kako bi ih izolovali od ostatka stanovnistva. Time Kuba, naravno, nije postala imuna na AIDS. To nece poci za rukom ni Crnoj Gori, ma koliko se ona trudila da zatvori oci pred ovom cinjenicom. Naprotiv, strucnjaci isticu da sto prije drustvo odbaci shvatanje da je ova bolest metafora nenormalnog i nemoralnog ponasanja i time zasluzena "bozija kazna", to ce ono imati vece sanse da se koliko toliko uspjesno nosi sa "kugom dvadesetog vijeka".

Apeli ovdasnjih ljekara na celu sa resornim ministrom Miodragom Mugosom, da se inficiranom djecaku omoguci normalno pohadjanje skole imali su pored eticke i pragmaticnu crti. Naime, sirom svijeta je prihvacen stav da izolacija i sprijecavanje svakodnevnih aktivnosti ljudi i djece koji su inficirani HIV virusom moze imati samo stetne efekte. Oboljeli i nosioci virusa ce, budu li diskriminisani, pokusavati da prikriju svoje stanje i odbijace svaku saradnju sa ljekarima i okolinom. Normalno je da niko nece dobrovoljno prihvatiti rizik da bude izopsten iz drustva. Podstaknuti osjecajem lazne sigurnosti, uslijed nedostatka pravih informacija, ljudi ce zanemarivati preventivne mjere, sto samo moze pogodovati sirenju bolesti.

Zbog toga je i Svjetska zdravstvena organizacija teziste svojih aktivnosti usmjerila u pravcu razbijanja zabluda u vezi sa AIDS-om. Tezi se sto boljem shvatanju prirode i nacina prenosenja ove bolesti. Veliki znacaj se pridaje povecanju solidarnosti u odnosu na osobe zarazene HIV-om, postovanju njihovih prava i privatnosti. Mozda ce neke od ovih preporuka i savjeta zazivjeti i na ovim prostorima. Ali, za to je potrebno vrijeme, a njega zapravo vise i nema.

Zahvaljujuci svojoj zloj kobi, jedan sedmogodisnji djecak, mada ni u kom slucaju namjerno, doveo je crnogorsko drustvo pred neodlozan izbor nacina na koji ce zivjeti sa HIV-om i boriti se protiv njega. Tezina odluke koju treba donijeti, izmedju ostalog, lezi i u tome sto se njome ne pravi presedan vec postavlja pravilo za buduce slucajeve, koji ce, nazalost, gotovo izvjesno uslijediti. U pitanju je koliko tezak, toliko i jednostavan izbor. Ako se ovom djetetu pruzi sansa da normalno ide u skolu to ce znaciti da je Crna Gora odabrala obrazovanje, informisanje i preventivu za svoje glavno oruzje u borbi protiv ove opake bolesti. Izoluju li pak ovog malisana u geto sopstvenog doma ili muk prazne ucionice, stanovnici Crne Gore postaju zarobljenici vlastitog straha, neznanja i kvazi morala. Kako sada stvari stoje, na putu kojim je Crna Gora krenula u borbu protiv HIV-a i AIDS-a nici ce jednog dana neki novi leprazorijumi. Tome u velikoj mjeri mogu doprinijeti i ovdasnji politicari koji jos uvijek nijesu nasli za shodno da pokusaju da iskoriste svoj uticaj i progovore o brojnim moralnim i pravnim nedoumicama koje donosi ova bolest. U strahu da se ne zamjere neupucenom i preplasenom birackom tijelu, prepustili su donosenje suda o ovim problemima kafani i ulici. Svjetska iskustva govore da je to sve drugo, samo ne i najbolje rjesenje.

Zoran RADULOVIC (AIM)