AKCIJA BOJKOT

AIM, ZAGREB, 17.9.1997. Odluka HDZ-a da bojkotira lokalne izbore u BiH pa odmah zatim da na njih izadje, uvelike je slicila na olujnu buru u casi vode. Premda je izrecena u uobicajenom ultimativnom tonu, HDZ nije prekidao predizbornu kampanju, tako da je otprve bilo jasno da je bojkot proglasen bez zadnjih namjera, tj. s punom svijescu da bi posljedice najvjerojatnije bile izolacija i sankcije protiv Hrvatske (sto su ubrzo potvrdile i informacije iz svijeta).

Pa ipak, bilo je vidljivo da se SAD i druge bosanske sponzore zeli do posljednjeg trenutka drzati u neizvjesnosti da li se radi o taktickom laznjaku, ili Hrvati ovaj put zbilja misle ozbiljno. Namjera je, ocito bila, izazvati dramu, i ona se, barem po vanjskim znakovima, stvarno i dogodila. Odluka o bojkotu donesena je u posljednjem trenutku kako bi se Westendorpa, Kleina, Frowicka i ostale dovelo u stisku, a kako bi stvar dobila na tezini "akciju bojkot" vodili su hrvatski celnici u Federaciji (Soljic), i u ono malo institucija daytonske BiH (Zubak), dok su im celni ljudi "Herceg-Bosne" samo asistirali iz drugog plana. Istodobno iz Zagreba je stiglo uvjeravanje, i prije nego sto je netko stigao o tome pitati, da bojkot nema veze sa sluzbenom Hrvatskom nego njega "autonomno" provode hrvatski politicki predstavnici u BiH.

Tek kada su uspjesno okoncani pregovori Tudjman-Westendrop u Zagrebu, hrvatski drzavni poglavar priznao je da je znao za bojkot i da se s njegovim razlozima slozio. Da bi to potanje objasnio sazvao je i omiljeni kruzok glavnih urednika svih rezimskih glasila i dao im kolektivni intervju, sto inace cini razmjerno rijetko, kada ima potrebu da se izravno obrati naciji. No, u tom nastupu Tudjman nije rekao nista novo ni o svojim pogledima na bosansko pitanje, ni na sam bojkot - osim sto je neizravno priznao autorstvo na njega - tako da je bilo jasno da se on samo zelio obratiti hrvatskim biracima u BiH, i tako se izravnije nego u prijasnjim prilikama ukljuciti u bosanske izbore.

Vjerojatno su vrlo blizu istini oni bosanski promatraci koji procjenjuju da je do bojkota i doslo samo zato da bi se hrvatske birace - koji su u nekim prijasnjim izborima (Mostar) u velikom broju ostali kod kuce - nanovo homogeniziralo, tj. upozorilo da takvo opustanje vise nije dopustivo. Dramaticnost situacije Tudjman je podvukao tvrdnjom koja nikada nije izrecena u ovako ogoljenoj formi, a to je da je dio medjunarodnih posrednika u BiH stao na stranu "muslimanskih ekstremista". To bi trebalo govoriti da je polozaj BH-Hrvata sada cak i gori nego prije dolaska tih posrednika, kada su oni odmjeravali snage samo sa stoljetnim suparnicima s druge strane "civilizacijske razdjelnice".

No, on svoje sunarodnjake u BiH nije ostavio bez nade, stovise rekao je da kao sto je svojedobno bio inicijator Daytonskog sporazuma (?!), tako je i sada predlozio rjesenja koja su omogucila izlazak iz krize. U ovoj samohvalisavoj izjavi prepoznaju se tragovi stare Tudjmanove taktike, da najprije izmisli neki problem, a kada se on otkloni, onda se to slavi kao dokaz njegove neizmjerne drzavnicke mudrosti. Upravo na toj matrici, hrvatski rezimski mediji pozurili su da odmah poslije zagrebackog sporazuma ishvale hrvatskog poglavara da je, malone kao cudotvorac, nasao rjesenje koje je zadovoljilo sve. Hrvate u BiH spasio je od perfidnog "izbornog inzenjeringa" koji je smisljen na njihovu stetu, dok je medjunarodnim posrednicima pomogao cak i vise, jer je opet "rijesio probleme u drugoj drzavi" a njih "spasio od nevidjenog fijaska".

Dakako, u ovakvim himnickim tekstovima - za koje je tesko zamisliti da se pisu sjedeci - jednostavno ne moze, po definiciji, sve biti istina. Odmah po zagrebackom sporazumu Westendorp je izjavio da je prihvacen samo hrvatski zahtjev da se ukine mostarski distrikt kao posebna izborna jedinica, a da ostali nisu ni razmatrani. Da je htio do kraja kazniti hrvatsku tastinu, Westendrop je mogao reci da je ukidanje distrikta i ranije nudjeno Hrvatima, ali uz uvjet da se odreknu povezivanja triju mostarskih opcina u zajednicu opcina, sto su oni na kraju i prihvatili. Ako je, dakle, netko nagradjen, onda to nisu bili samo Hrvati, a ako je kaznjen, onda to nisu bili samo Bosnjaci.

Sve u svemu, pokusaj Tudjmana da "pomogne" medjunarodnoj zajednici pokazao se kao corav posao, stovise avantura na rubu ponora. Zapravo je "akcija bojkot", koja je nalik nizu prethodnih ucjena, posebno u vrijeme Koschnickovog mandata u Mostaru - ali ni blizu uspjesna kao one - samo aktualizirala pitanje mogucih najstrozih mjera prema BH-Hrvatima i samoj Hrvatskoj. Vec nekoliko mjeseci SFOR drzi prakticki pod "okupacijom" Republiku Srpsku, i otvoreno sudjeluje u medjufracijskim sukobima bosanskih Srba. Pa ipak, Hrvati su proglasili bojkot bucno se pozivajuci na notornu cinjenicu da njih medjunarodni posrednici u BiH najvise diskriminiraju. A ako se te posrednike uz to naziva i promuslimanskim, sto je logicnije ocekivati nego da ce, ako ne ovaj bojkot, onda neki buduci, biti upotrijebljen da se uvede "okupacija" i drugog dijela BiH koji ne kontroliraju Bosnjaci.

Kakvi su efekti bojkota na rezultate koje je hrvatska strana postigla na izborima, ostat ce do definitivnih rezultata otvorenim. No, sudeci po odazivu biraca, moglo bi se reci da je velika medijska kampanja urodila plodom utoliko sto se biracko tijelo odazvalo uzbudjenim pozivima hrvatskog vrhovnistva i dalo svoj trenutni maksimum. No, primjetno je da je u prvom citanju nesluzbenih rezultata, Jadranko Prlic izjavio da je HDZ ostvario "potpuni uspjeh" u sredinama "u kojima je hrvatski narod u vecini" (tri mostarske opcine, Capljina, Neum, Livno, Rama, Tomislavgrad, Odzak, Orasje, Kresevo, Kiseljak, Vitez, Busovaca...). Nije, medjutim, kazao sto je s mjestima u kojima je prije rata bio u vecini ili znatno zastupljen (srednja Bosna), ni sto je s mjestima u kojima je prije rata bio u debeloj manjini (jugozapadna Bosna).

Doduse, za HDZ, koji u posljednje vrijeme ponesto mijenja stav prema srednjoj Bosni, i pokusava zadrzati Hrvate u njoj, i dalje vjerojatno nije zabrinjavajuce ako nema lokalnu vlast u mjestima iz kojih su Hrvati masovno odselili, a sada su pod kontrolom Bosnjaka. Ali sasvim je drukcije s mjestima koja su sada pod hrvatskom kontrolom, iako etnicki nisu nikada bila hrvatska (Drvar, Grahovo, Glamoc). Bez obzira sto se radi o izrazito pasivnim krajevima, mjestimicno i pustari, Tudjman ih drzi mozda i najvecom geopolitickom poslasticom, jer se njima najzad popunjava "meki trbuh" Hrvatske (koja prestaje biti "perec"), i pravi korak prema banovinskim granicama, kojima je Tudjman opsesivno tezio i debelo prije nego sto se uspeo u hrvatski politicki vrh.

No, HDZ, zahvaljujuci cijoj politici se broj Hrvata u BiH mozda i prepolovio, sada se suocava - a suocavat ce se ubuduce sigurno i vise - s velikim "deficitom" biraca. Najkrace kazano, premalo je Hrvata za ovako veliku Hrvatsku, i zato nije iskljuceno da ce se HDZ u BiH morati pomiriti s dzepovima lokalne vlasti koja nece biti u njegovim rukama. Ali, po svemu sudeci, ugradnja takvih dzepova, i to na svim stranama, i jeste bila cilj medjunarodnih posrednika, koji sigurno nisu ulozili pedeset milijuna dolara u izbore da u Bosni sve ostane bas u dlaku isto kao prije.

MARINKO CULIC